OBELIKSIČIN ČAROBNI NAPITAK

Maja Jasic uz more

Kad smo djeca, znamo da smo biseri, ali nas neodobravanje i odbacivanje okoline zna s vremenom zatvoriti kao školjku. Tad zaboravimo na to sjajno sedefasto zrno unutar sebe. Zatvorimo se i za druge nekada kako bismo se zaštitili od uvreda i povreda, gradimo pola života štitove, a neki i drugu polovicu bedeme preko kojih nikome ne daju. I onda se pretvorimo u cigle svojih bedema, u rešetke svojih zatvora nesvjesni da smo stvoreni za slobodu, letove i plesove, da smo oni koji odlučuju sami o priči vlastitog života i da si presuđujemo kako ćemo gledati na životne situacije.

Nekoć sam i ja bila svoja braniteljica od strelica drugih, štiteći  od malih nogu bisere od svojih talenata koliko god je moguće, od tuđih napada i topovskih paljbi od riječi.

Moje maštanje o baletnim papučicama zvanim špicerice, koje nose iskusnije i starije balerine, prekrila je prašina nekoć tužnog, danas poučnog sjećanja na vlastiti ispušni ventil u djetinjstvu. Jedan od dražih mi hobija kroz koji sam se vrlo lako povezivala sa svojom dušom, bio je klasični balet, kao i jazz  ̶  moderni ples.

Pet godina sam uživala u probama i nastupajući na pozornici čiji miris pomiješan s uzbuđenjem i danas pamtim u nosnicama, a srce jače aritmira i na spomen mirisa magle koja se puštala zbog jačeg doživljaja.

Stajanje iza pozornice pa onda radost i zaigranost koju ostaviš na daskama kad izletiš iza zastora. Zatim strast koja podgrijava ti želju, s konačnim pljeskom zadivljenih motritelja, da ponovno slično proživiš i svoj višak pozitivne energije podijeliš sa njima.

Svijetu publike su uvijek u mraku samo svijetlile oči što mi nije skidalo osmijeh. Čajkovski i njegovo Labuđe jezero kao prva koreografija  i ja, jedna od bijelih labudica, sva presretna jer su moja obitelj i najbliži rođaci  zauzeli skoro pa dva cijela reda. Moraš se koncentrirati na korake, no stigneš i brzinski preletjeti pogledom i pronaći blistave osmjehe svojih voljenih koji su zbog ponosa htjeli i tijekom same izvedbe ustati i klicati.

Bila sam prvo bijeli labud, a kad sam postala bucmasta u nižim razredima osnovne, rekli su mi da sam pače koje je i dalje lijepo, no predebelo. Po mišljenju nekih odraslih, kvarila sam dojam čitave grupe i zbog debljine im nisam izgledala baš lijepo na pozornici.

̶  … tako da bi bilo najbolje da Maja više ne dolazi na ples.

I bodež u srce kad mi je tata na najblaži mogući način prepričao riječi voditeljice baleta.

̶  Voditeljica nema pojma. Kako se samo usudi tako nešto reći, a uči djecu! Naći ćeš ti neki drugi hobi. Uostalom, znaš da si jako talentirana za pisanje. Ne zna ona da si jako talentirana za to  ̶  bile su riječi mog dragog oca koje tada nisu baš puno pomogle jer kao da mi je bilo oteto nešto što je iscjeljivalo i bodrilo moj inače hrabri, dječji duh i dotadašnje samopouzdanje.

Paradoks: zabrani, kao voditeljica plesa, da se dijete razgibava i ima priliku smršavjeti. Stvarna činjenica: prvo me rani, a onda gledaj  kako ću rasti i procvasti, kakav ću lotos postati, kakvo ću vitko i nepropusno za tuđe rane tijelo, kako emotivno, tako i fizičko, u sebi pronaći i istesati.

I onda dok ne pročistiš sebe od paljbi drugih koje si prihvaćao srcu, ugasiš vlastito svjetlo na nekoliko  godina, lažne vlastite misli da nisi dovoljno lijepa, ni dobra ni adekvatna  ̶ frustriranosti drugih koje postaju tvoje vlastite ako to odlučiš upiti. A odlučiš jer je to uvijek najlakše. I sve više se debljaš jer vjeruješ u to.

Drugi oko tebe paničare da ne trebaš jesti toliko, zabrinuti su i ne prihvaćaju te privremeno drugačijeg jer se boje mišljenja okoline, a boje se i povreda tebe od drugih, ne žele čuti podsmjehivanje tebi, vide u tebi sebe kao malog, neiscijeljenog. I njima su njihovi odrasli govorili da se ničim ne trebaju toliko isticati. Nisu oni krivi, samo su u ropstvu svojih ružnih misli o sebi u koje su povjerovali.

A tebi  kao djetetu je burek utjeha i zamjena za ples, za nježnost, za prihvaćanje jer si dijete, ti štitiš se time. Štitiš se s dva bureka za doručak, a ne s jednim. Uvjeravaš se da si sestrin pojela s dobrim razlogom jer je ona prespavala čitavo prijepodne zbog cjelovečernjeg tulumarenja te bi burek kao hladan i isušen propao. I ručaš sama, ručaš kad ti baka, kod koje si na čuvanju, kaže da moraš, ručaš i sa rodbinom kad dođu s posla.

Sa gnjilim uvjerenjima živjela sam dugo, sve dok nisam shvatila da ona nisu ja. Osvijestila sam iluziju takvih negativnih misli i dublje otkrila kakva sam uistinu prava ja  ̶  divno božansko biće, prelijepo takvo kakvo je, čak i u svojoj nesavršenosti, kao i svako stvorenje na planetu.

A onda se sjetiš svojih malih, a divovskih pobjeda: kad si još bila vitka, ali nisi bila dovoljno izvježbana pa te voditeljica plesa otjerala u zadnji red jer ne znaš korake.  Poslije toga ih kod kuće toliko vježbaš da zaradiš žuljeve. Nakon nekoliko dana kad dođeš s plesa, tvoji se dive tvom junaštvu jer kad te upitaju brižno kako je prošlo, ti kažeš da si stala u prvi red i da te opet htjela udaljiti misleći da si zaboravila što ti je zapovjedila,  no tvoja odlučnost bila je jača. Rekla sam voditeljici da sam naučila korake i da ostajem u prvom redu.

Danas se svemu tome slatko nasmijem, zajedno sa svojima, kao i tome što su me, iako nisam bila pretilo dijete, vršnjaci zvali Obeliks. Kao da su znali da u sebi već dovoljno čarobnog napitka za cijeli život imam, baš kao što je i on. Sve sam ih iznenadila na maturalcu u sedmom razredu kad sam se pojavila toga puta kao zgodni ženski Asteriks.

Bila sam im i Terminator. Muškim izrugivačima nisam ostala dužna pljuske i lovljenja po hodnicima nikad ne davši na sebe. Da sam znala kako mogu konkurirati Schwarzeneggeru, nekoć me taj nadimak ne bi toliko pogađao i prijavila bih se u neku dramsku družinu jer i za glumu sam imala talent.

Uskoro sam postala razarateljica samo svog niskog samopouzdanja i stvarateljica još veće zavisti vršnjaka koji su pronalazili druge razloge da me zadirkuju. Dok god sam to primala srcu i dok nisam osvješćivala svoju istinsku pravu prirodu, bila sam ljuta i tužna zbog toga.

Moja sljedeća velika pobjeda je bila mršavljenje u sedmom razredu, deset kilograma u mjesec dana i to samo i jedino onda kad sam ja to željela i kad me drugi nisu više pritiskali. Možda je bilo i malo zbog onog zgodnog smeđokosog košarkaša, ali i to je bio zaljubljenički slatki poticaj.

Velika motivacija bilo mi je i moje zdravlje jer mi se zbog viška kilograma iskrivila kralježnica, a kuk je trpio bol. Onaj isti kuk kojem doktori nisu davali mnogo nade, ni meni kao bebi, da ću ikada prohodati. Ipak, bila sam lavić i sa tri godine sam ipak prohodala te me nitko više u istraživanju svijeta nije mogao zaustaviti.

Stas kao u manekenke, kralježnica ispravljena zdravom prehranom i discipliniranim plivanjem, ortoped razjapio čeljust pred čudom transformacije. Tad su me vršnjaci mogli zvati Transformerica pa da dobijem ulogu u filmu Transformeri, no nije još tada bio ni snimljen. Zato sam do danas sagradila svoju čvrstu, zlatnu i vrijednu stazu preobrazbe na kojoj svakog dana postajem sebi jako dobra, podržavajuća prijateljica.

Nakon dobivene bitke s mršavljenjem, našli su se drugi razaratelji samopouzdanja oko onog čemu su se mnogi odrasli kod mene divili, a to je pisanje. Dok su neki profesori plakali od ganuća na moje sastavke, a drugi mi nisu vjerovali da ja tako lijepo pišem, već da mi sastavke piše moj otac novinar, sve to nije me se mnogo ticalo jer oko sebe punila sam svoj balon od radosti  ̶  u trenutcima stvaranja. Tad se samo slap poetskih riječi slijevao u mene i vrijeme se zamrznulo.

Radost zbog dobivene inspiracije bila je tolika da su upravo pjesme u prozi posvećene Stvaratelju Svemira i nas zvijezda, zasjale na sve više papira mojih bilježnica. S deset godina dala sam svečano obećanje Ocu moga naručja (tako sam tada zvala Stvaratelja svih nas) da ću postati književnica i baviti se pisanjem te time pomagati ljudima, da bismo svi živjeli u većem miru i ljubavi.

Moji najveći bičevaoci u životu, bili su moji najveći poticatelji u još hrabrijem i svjesnijem slijeđenju vlastite vrijednosti duše. Kako im išta mogu zamjerati, kad su me i pikali gdje sam imala otvorene rane samo kako bih ih sama, ljubavlju prema sebi s vremenom i iscijelila.

Život je uvijek raspoložen da nas iscijeli, no problem je što mi izabiremo često da sami sebe kaznimo jačim ubodom u ranu, dajući drugima i njihovom mišljenju o nama veću važnost.

Što nas to nagoni da se tako slabo poštujemo i da nas tuđe mišljenje nekada toliko povrijedi? Neosviještenost naše prave srži i kriva negativna razmišljanja iz ranog djetinjstva koja žvačemo i kasnije u životu, a neki ostanu ista ta izranjavana djeca u mislima kako su jadni i da ne zavređuju bolje i kada padnu u samrtničku postelju.

Život nam je otvarao ruke za zagrljaj svojim prilikama da kroz bol naučimo i budemo transformeri, no mi smo mu toliko puta vratili šamarima agresije prema drugima i sebi. I onda smo se svojevoljno zatvorili u vlastiti zatvor.

Biram slobodu uma njegujući svoju vlastitu unutrašnjost i pozitivna razmišljanja o sebi i svijetu. To ne znači da se nisam suočila s vlastitim mrakom unutar svoje tamnice. Tek kad sam preorala po njemu, došla sam i do svjetla koje sam jedino ja i upalila  ̶  voljom i vjerom u sebe i Onoga tko je u meni, a koji me nije napustio ni kada sam bila vitka balerina, ni balerina borac u prvim redovima, ni Obeliks, ni Terminatorica, ni malena ni odrasla Transformerica, ni malena buduća književnica koja je znala što hoće odmalena od života i za to za čim mi srce pleše.

Danas ne lovim samo svoje snove po svijetu, živim ih, dan po dan, pišem ih tren po tren. A ples je i dalje moj prelijepi ispušni ventil. Hvala ti, Univerzumu, na mojim predivnim nogama koje su toliko svijeta vidjele i toliko radosnih plesova vodile, koje su u mnoge prostore radost svojim stopalima utkale, a rekli su im da možda nikada neće trčati. Hvala vam noge i kukovi divni, rečeno vam je da ples za vas nije jer niste mršavice. A vi, toliko savršene u nesavršenosti do tolikih čuda ste me plesnim koracima dovele da svoje latice ljubavi raširim. Ostajem netaknuta blatom, a kad se i zaprljam od njega, od misli i osjećaja neprijatnih, znam sada kako ih pročistiti.

Onaj tko ima hrabrosti pričati o svojim starim bolima iz perspektive pobjednika, a ne i daljnje žrtve, znači da ih je nadišao i naučio iz prošlih iskustava. To ne znači da i dalje neke svoje boli i tamnih soba vlastite unutrašnje kuće nemamo, samo sada ne bježimo od njih i lakše i brže ih renoviramo.

Tu leži snaga učenja iz vlastitih izazova  ̶  u srcu našem  ̶  tučku samog lotosa koji je saprao blato sa sebe i uživa u cvjetanju na suncu. I svakog jutra sa smiješkom otvara vjeđe vjerujući i zahvaljujući novom danas.

Ako vam se tekst svidio, ostavite ispod komentar, podijelite ga s prijateljima preko Facebooka (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ga na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.

Pratite svakoga utorka i petka nove objave na ovome blogu.

Oznake u tekstu
, , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,
Više od Maja Jasić Dašić
TRAGATELJ KROZ ŠUMU – PETI DIO
Crventrakina gorostasna trolovska stopala toliko su tresla čitavu šalamirijsku šumu da se...
Pročitajte više
Join the Conversation

2 Comments

  1. says: Jelena

    Trebalo mi je dugo vremena da prevladam sram koji sam osjećala zbog viška kilograma. Tek kad sam shvatila da moj mir i samopouzdanje ne ovise o drugima odbacila sam sve ograničavajuće misli. Drago mi je kad vidim da ima još ljudi koji su se uspjeli izboriti za sebe.
    Hvala ti, na inspirativnom tekstu i samo hrabro nastavi dalje 🙂

    1. says: Maja Jasić Dašić

      Hvala ti, draga Jelena, na iskrenosti. Čestitam na vrijednim spoznajama koje si stekla. Drago mi je što te se tekst dojmio. Puno sreće želim.

Ostavi komentar
Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)