Bio je siguran: prate ga. Ne zna tko su oni. Okomili su se baš na njega iako je bio uvjeren u svoju nevinost. Pretpotopne kazne za nepropisno parkiranje ionako se ne broje. Već odavno je prodao svoju Ladu Samaru. Umirovljeničku garsonijeru pretvorio je u utvrdu. Kćer živi u drugom gradu i sve rjeđe se čuje s njom. Možda ga i prisluškuju. Nova protuprovalna vrata, na prozorima nove rolete i crni zastori, za svaki slučaj. Uzalud. Ponekad mu se uspiju ušuljati u stan. Uvijek u predvečerje. Po upaljenim svjetlima znaju kad je kod kuće. Prozreo ih je. Iznenadit će ih i poručiti im da ga ostave na miru. Poslužit će mu sjekira koja je ionako skupljala prašinu u podrumu. Zaprijetio im je. U sječivu je vidio svoj izbezumljeni odraz. Činilo se da je strah više obuzeo njega, nego uljeze jer ih oštrica nije natjerala na uzmak. Mahnito je mahao svojim hladnim oružjem, ali ono je samo prolazilo kroz njih.
Možda odustanu od njega ako pomisle da je stan prazan. Smislio je, stoga taktiku koja garantira trijumf: tek kad je ugasio svjetlo, nestali su. Mrak je njegov saveznik. Zato se riješio svih žarulja. Za izlazak je birao kišne i tmurne dane. Tada ih nije primjećivao. Valjda uhode ne vole smočiti i unerediti svoja čista crna odijela. Dežurali su na ulicama i u sitnim satima. Otkrivala ih je ulična rasvjeta. Za tren im je umaknuo. Bolje je poznavao mračne uličice. Jučer se ipak odvažio i potrčao za jednim od njih. Svi pokušaji sustizanja bili su jalovi. Kao da ga je taj neznanac izazivao svojim neuhvatljivim trkom zašavši iza ugla. Nastavio je trčati za njim i zastao kad ga je ugledao kako smireno gleda u izlog kao da se prethodno ništa nije dogodilo. Pokušao ga je slomiti s nekoliko zamaha šakom, ali ona je samo prolazila kroz eter. Shvativši da je neznanac nesavladiv, uspaničeno se dao u bijeg i opet postao neznančeva meta.
Jednog dana našao se u nepoznatoj mračnoj sobi. Zadnje što je pamtio bilo je kćerino lice. Prije toga čuo je udarce, kao da netko razvaljuje ulazna vrata stana. Odlučili su dovršiti posao s njim i uskoro će sve biti gotovo, pomislio je. Sakrio se iza kauča. Nakon toga samo mrak. Nije se mogao sjetiti što ga je dovelo u ovu poziciju. Nepoznata prostorija. I opet mrak. Prozor je bio prekriven sjenilom, ali je uočio konture rešetki. U grudima mu je podrhtavalo. Slina u ustima postala je previše gusta i ljepljiva. Mogao je napipati samo spužvasto meke zidove.
Dugi hodnik zaudarao je po varikini, obasut kakofonijom prigušenih zvukova. Svaka soba pripovijedala je svoju osebujnu priču.
‒ Doktore, hoće li moj otac ozdraviti?
‒ Naravno. Svi smo se ponekad, u nekim fazama života, bojali vlastite sjene.
Ako vam se ova kratka priča svidjela, ostavite ispod komentar, podijelite ju s prijateljima preko društvenih mreža (ikonice za dijeljenje su ispod tekst dolje) i lajkajte ju na istoimenoj Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.
Objavljeno: 11. 4. 2025. Sva prava pridržana © Ozren Dašić
Kratka bilješka o autoru:
Ozren Dašić: Rođen jednog rujanskog dana kada su zvijezde odlučile da to bude u Slavonskom Brodu. Kao profesor s diplomom zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, predavao je u osnovnoj školi geografiju i povijest prije nego se odlučio za nove, uzbudljivije, životne pustolovine. Inspiriran ljubavlju prema životu, ljudima i prirodi. Bavi se pisanjem kratkih priča suvremene tematike i scenarija. Priča Mravlji kornet mu je objavljena na ovome blogu Boginja lotosa. Izdavačka kuća Prof&Graf je 2025. tiskala njegovu priču u zbirci Svi tonovi strasti. Vješti predavač i strastveni zaljubljenik u knjige. Prijateljuje sa šumom, razgovara sa stablima i uvježbava ptičje arije.
Podijeli