POROĐAJ NOVOGA DANA

Sunce i Maja Jasic Dasic

Nije jutru teško istisnuti se za nas, to samo nama čini se zbog olovnih primisli oko njedara. Mi spavači kad se valjamo u kaljuži vlastitog kreiranog jada, svaki trak svjetlećeg kuglofa neba ne uočavamo s kolikom li nas brižnošću grije i sipa slatkoću svog zlaćanog praha. To miriši na milost novoga dana. Nezahvalnici smo, pogotovo ako naslutimo da je tako, a nastavimo se jadati da nema ljepote koja bi nam mogla doticati dane.

Jesmo li kukali kada smo se rađali prvi put u ovome trenutnom tijelu? A opet uspjeli smo udahnuti iako boljelo je isprva. Koliko li samo možemo učiti od sebe malenih i čistih, dok god nas ne zamete vihor prašine prvih zabrana i dok nas se ne uvjeri (dok ne povjerujemo u to poput nekog religijskog pravila koje si ponavljamo, kao da živimo možda i podsvjesno glupost uvjerenja istočnog grijeha koje su nam prilijepili pri rođenju), da i nismo tako sjajni koliko osjećamo da smo se s tom božanskom svjetlošću rodili.

Koliko li gunđamo nekad zbog sebe u novom uzdizanju dana, ne da nam se poljubiti svoj odraz u zrcalu ne bi li nam odvratio smješak, čak i zaboravimo da se to može. Bahatimo se našim sigurnostima kako će novo sunce i sutra pomoliti sebe iznad krošnji za nas. Ta uvijek je izlazilo, zašto ne bi i sutra, misliš. Kakav ti izlaziš za novo porođeno sunce? Možeš li ti ugrijati njega, a ne zamrzavati ledenošću svojih djela i crnim tušem riječi?

Neki vole svojim suncem bića osvjetljavati si staze, a time i mnoštvu. Imaš izbora svakim svitanjem odabrati biti svjetlo koje rasvjetljava mrklinu sadašnjeg svijeta ili mračiti dok ne spoznaš svoje zatomljeno svjetlo.

Nitko od nas ne zna kada ćemo imati posljednji pozdrav suncu u ovom životu, ne računajući buduće egzistiranje u drugim oblicima, tijelima, mjestima gdje zore sviću možda u različite sate nego sada jer duša nikada nema svoj kraj.

Udahnimo prvo zahvalnost kad se tek počinju naše vjeđe, kao okna naših prozora u svijet ujutro otvarati, a šarenice zaigravati po našem životnom prostoru. Već od onda i naši porođaji u satima ispred nas bit će protočniji.

Početak dana mi je ispunjen jutarnjim motivirajućim riječima zahvale, meditacijom, pjevanjem i slušanjem mantri  ̶  vibracija i zvučnih formi koje pospješuju unutrašnju pozitivnu transformaciju i mir, a stvorene su na drevnom indijskom jeziku sanskrtu.

Kad se pobrinem za duh i um, tu je i osvježenje za tijelo  ̶  razgibavanje. Slatkoća za dušu u kojoj zatim uživam je pisanje teksta za blog, dok svježina mudrosti sna još diše, a jutro kristalnije ideje slaže za mene. Zatim su tu jutarnje šetnje iz kojih ispadne uvijek neka, nikad istim očima viđena čarolija kroz prirodu i slučajne prolaznike. Ne možeš se više otrgnuti od nadahnuća pa onda i svoje ideje i mudre misli bilježim usput na diktafon.

Nešto se mora staviti i u kljun da bi kao riječni galeb, koji me svakodnevno pozdravlja, mogla s više energije letjeti danom prepuštajući krila toplini vjetra. Volim čak i gladovati sve dok ne dođe podne jer sam na privremenom postu, a to itekako razbistruje um i daje mu fokus. Čini se nekad kao da se ručak kuha sam: to je zbog pjevanja kad vrijeme brže prolazi, a nekad i ispadnem iz intonacije pa zajaučem ako komadić kože prsta bude isjeckan zajedno s lukom. Bitno je da njegujem svakodnevno da sebe ne izjedam iznutra.

Tu su i plesni pokreti uz okretanje sadržaja povrća jer meso je već od nekog vremena nepoželjan gost na mojoj tavi, zbog čega zdravlje ne pati, a lakoća i visoki stupanj energije prate me kroz dan. Druženje i šale s voljenim, inspiriraju na nove akcije pisanja priča za buduće knjige, a u pauzama od stvaranja tu je i plesna meditacija za ispucavanje viška zaostale, stare energije u tijelu i rasterećenje duha. Igranje zbog još veće protočnosti za pisanje, to je također moja strast.

Moji dani nisu nikada isti, a u svakome dobijem neki duhovni uvid i znak podrške Svemira kroz sinkronicitet da sam na pravom putu.  I zato volim svoje dane, svoj život, znam što mi srce zagrije i zatim slijedim toplinu i sjaj puta kojim me vlastita duša zove.

Porođaji mojih dana protočni su, no nekada se kasnije u danu zna zalomiti kratkotrajna tuga, ljutnja, briga. Svjetlo duše zna kako to rasvijetliti prihvaćanjem i osvještavanjem sebe kao prisutnog promatrača tih emocija koje nisu ja već privremeno borave u meni. Tu je nekada i moja srodna duša da pripomogne u ohrabrenju.

Kad znaš zašto se budiš svakoga jutra, ni izazovi koji dođu tijekom dana ne mogu ti poljuljati tvoje povjerenje u Onoga tko nosi te u naručju, u Kreatora. On savršenstvo kreiranog svitanja tako fenomenalno oslikava da je vrijedno zastati  ̶ osvijestiti ljepotu samog bivanja sada i ovdje u ova uzbudljiva vremena, diviti se novim mogućnostima i darovima sunca koje nas pozdravlja ne krijući svoju vječnu mladost i samopouzdanje.

Toliko smo hrabri što smo se odlučili ovdje roditi pa ako nas i svojim već mnogim porođajima i sunce u tome podupire, nemojmo si vlastita rađanja u jutru činiti sumornima i tmurne oblake oslikavati na svome nebu.

Svići, najbolje je vrijeme za to. Kad to učiniš i noć će ti ugađati iz zahvalnosti jer kako svoju tamu rasvjetljavaš, tako i njenu, oslikavajući zvijezde na noćnom nebu toliko sjajne, kao nikada prije.

Ako vam se tekst svidio, ostavite ispod komentar, podijelite ga s prijateljima preko Facebooka (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ga na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.

Pratite svakoga utorka i petka nove objave na ovome blogu.

Više od Maja Jasić Dašić
TRAGATELJ KROZ ŠUMU – SEDMI DIO
– Konjče moje, slinavče drago! – zagrlim svog Tulijana, ali i njegovu...
Pročitajte više
Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)