ZLATNI ZGODITAK ŽIVOTA

Maja Jasic Dasic sunce i nebo

U pauzi od građenja skladnih slova, sišla sam sa skele, ali zadržala pogled kondorice, širokog vidokruga, koja podsjetila me i dala osvrt na moj put graditeljstva kao umjetnice. Objedujući ispred zgrada koje sam sama projektirala, bila sam bez radničkog šljema jer postoji za mene krilata zaštita koja premašuje ovu zemaljsku.

I tako bezbrižna, gablecovala sam sendvič s pečenim patlidžanom, paprikom, bez parizera kojim se časte mnogi u pauzi od posla. Pred sobom na asfaltu odjednom ugledam komadić skvrčenog sprženog tijesta iz kineskog restorana.  I odmah nahrupe ”glavati” otpori:

 ̶  Pa što je tebi, to je možda zaraženo, možda je poluživo, tko zna što je to, a ti ćeš to dirati! Možda je unutra netko smjestio mini bombu, a možda je neka spačka pa će to netko povući prozirnim koncem čim poželiš podići.

Kakve gluposti, moje katkad tasmanijske brbljave zvijeri u glavi. Neću joj dati zadovoljstvo da mi razori moju današnju znatiželju. Znam biti sve bolja gazdarica svojim mislima i donositi odluke iz duše. Uzmem i otvorim smotuljak tijesta. Bio je to kolačić sudbine i gle na koju poruku  naiđem: Čeka te zlatni zgoditak, samo slobodno uživaj u vlastitoj kreativnosti.

Vau! To barem nije teško. Predlaže se uživanje, a ne robovanje osam sati na poslu koji ne voliš i nakon kojeg se obično vratiš iscijeđen kao usmrđena krpa zbog briga, stresa, strahova, prepričavanja tuđih tračeva, uz ljude koji ti ne odgovaraju. Tu se sad predlaže i nudi obilje svega zbog čega bi mi se u lakoći gibali valovi srca. Iz poruke se iščitava kako Netko mnogo vjeruje u mene da zaslužujem obilje, a isto tako vjeruje u mene i u moju kreativnost. Na meni je samo da sjednem i uživam. To je kao kad bi ti netko ponudio besplatnu kartu za Bahame i rekao:

̶  Trebaš se samo tamo pojaviti i beskrajno mnogo dana uživati, fotkati se, malo promovirati plažu, sam put, svoje pustolovine.

Moja čak uživancija je i zanimljivija: gradim svoja mjesta putovanja i to ne samo za sebe   ̶   u njih može navratiti neograničeno mnogo ljudi. Uz to svoje uživanje, s vremenom ću dobiti ne jedno putovanje na Bahame, već na jako mnogo mjesta diljem Zemlje ću moći ići. Sve to pružaju mi moji svjetovi mašte, kao i lucidnih snova za vrijeme spavanja. To je čarolija umjetnika koji je zaista veliki prekrasni čarobnjak, božanski savjetnik, miljenik, božji anđeo ovdje koji iz njedara prenosi poruke ljubavi na svoj unikatan način.

Božja arhitektica hrama Umjetnost riječi   ̶   dobila sam ponudu za taj idealni posao. Pristala sam  oduševljeno i to vrlo rano, još s deset godina. Imala sam zajamčen taj posao do kraja ovoga života. U fusnoti je samo pisalo:

Što god da bilo prepusti se putovanju, ne znajući svoj sljedeći korak, ali osjećajući znatiželju. Vlastita akcija iz potrebe duše i zalijevanje ljubavi ne bi li ona procvjetala u korijen nesalomljivog povjerenja u Kreatora ovog ugovora   ̶   to dvoje jedino je bitno.

A ja sam tražila druge poslove i bavila se malo ovime čiji sam ugovor potpisala zlatnom anđeoskom olovkom. Svejedno, Arhitekt Svih Vremena, podržavao me je i u tome dok god nisam počela iznutra venuti, uništavati si s vremenom zdravlje ne radeći ono na što me srce pozivalo.

Predivno blago mi je davao, no ja sam mislila da zaslužujem toliko ograničeno koliko sam tada dobivala radeći ono što mi nije istinski do vrha punilo dušu, već samo nekoliko godina. Zamrznula sam si to radno mjesto Arhitektice umjetničkih riječi, imajući na pameti da ću mu se jednom sigurno vratiti.

Tu i tamo sam divne ideje i tekstove pisala sa Vrhovnim Arhitektom, dok jednog dana nije došao oštriji poziv da se vratim u svoje srce, tamo gdje pripadam. Morala sam se odazvati napokon svim tim pozivima i ispoljiti konstantnije i u većem obimu sve ono blago iz sebe koje je htjelo zasjati svom puninom.

Bilo je kao pet minuta prije detonacije, nekoliko eksplozija i potresa u mojoj blizini. Tlo se urušavalo, neki su mi ga htjeli izmaknuti pod nogama  ̶  nesretni jer oni nisu vjerovali svojim srcima pa zavidni mišljaše da oni ne mogu imati tako čisto. Htjeli su ga s boli isprljati ne znajući da samo u svoje ispuštaju otrov, a da sam ja jedino odgovorna hoću li im to dopustiti ili svoj život urediti po vlastitim, unikatnim pravilima.

Kada se spotaknuh o hrpu obavijesti dobivenih pisanim putem od Kreatora, digoh se i tu tek otvorih oči za svoju golemu snagu i planove koji samo čekali su mene da projektiram mjesta iz mašte po vlastitoj mjeri.

Bila sam hrabra i puna povjerenja u vlastito duhovno vodstvo na čelu s Kreatorom  te sam dala otkaz na svom prethodnom radnom mjestu i krenula u pustolovinu življenja svoga sna. Tek onda dobih poruku da ako srce bude iscrtavalo ideje, tek onda, bivajući tko jesam, u skladnom ritmu otkucaja, mnogi će prepoznati tragove ljubavi koje ostavljam papirnim potpisom vlastite duše.

Zavidnici su ostali zbunjeni i ljuti jer oni su pali u rupu koju su prvotno iskopali za mene. Umjesto srdžbi na njih i njihove spletke, ja sam se samo posvetila onome za što sam stvorena, za što mi je Vrhunski Graditelj dao ideje.

Oprostivši sebi dok sam radila sve ostalo što nije bilo u glavnoj domeni moga sna na dugoročno, već samo kratkotrajno, oprostivši i drugima njihovu nevjericu, sumnju i zavist prema meni, raskrčih si stazu na kojoj zlaćano nebo iz sebe ispušta samo svjetlosne poruke, a obilje likova hrli prema meni pričajući mi s uzbuđenjem svoje autobiografije. Prišapnu mi svoje bisere:

 ̶  Vidiš, kako li je smiješno ovo: oko tebe drugi misle da ti ništa ne radiš, a ti nas intervjuiraš ne bi li nam sastavila i pomiješala biografije da se napokon jedni s drugima sretnemo i skladno i protočno živimo unutar korica bez granica. Još nam i svjetove u kojima je ugodno živjeti gradiš.

Oni se ispred nas odmah vide, dok se za tvoju okolinu pojave nakon nekog vremena, pisanje je dugotrajan proces. Put od ulaženja ideje kroz tvoju krunsku čakru na vrhu glave, sve do srca, čarobno je iskustvo sjedinjenja s vlastitom božanskom biti koju ima svatko od vas ljudi. Samo kreiranje, stvaranje ni iz čega, i to više priča odjednom, pa i roman, za nas i Arhitektu Šefa svih nas, puno je i divno vrijedi. Pogotovo je to značajni blistavi dragulj onda kad je posuto ljubavnim prahom. A tek koliko vrijedi kada se podjeli s drugima!

Temelji se to zovu koje gradila si godinama, a tek poslije vide se i zidovi i krov. Ostali mogu prošetati našim kućama i našim planetima koje si za nas uredila. Ništa to ne bi postojalo bez navedenih temelja, vremena koje si ulagala u kreiranje, ciljano maštanje, duboko ispiranje unutar sebe laži koje si vjerovala o sebi jer su te drugi uvjerili kroz odrastanje u to: i društvo i škola i tvoj nekoć neukrotiviji um.

Kako li imam pametne likove!  ̶  uskliknem. Oni zaista zaslužili su živjeti vječno. Rađali su se kroz osmjehe slučajnih prolaznika, kroz njihove izjave. Detalji njihove osobnosti nalijepili su se na njih kroz moje inspirativne šetnje.

Kad sam tek djelić umjetničkih djela podijelila s drugima, na takvu ljubav i radost naiđoh, na takvu podršku i nadahnuće drugih nakon čitanja i uživljavanja i druženja s mojim likovima, ili pak s mojim stihovima. O takvoj golemoj hrabrosti, radosti davanja i što će još proizaći iz toga, o tome moj um nije niti ikada može pretpostavljati. Ne može jer se njega nije pitalo  ̶   njega se ni sada ne pita  ̶   na njemu je da surađuje. Ima svoje radno mjesto u mom vlastitom arhitektonskom odjelu i genijalan je izvođač i radnik. Šef mu je moja budilica nutrine koja zaigrano kuca. Pretpostavljeni, Arhitekt svih vremena i najveći Čarobnjak stalno je u njedrima i predlaže te nadgleda rad.

Katkad nije lako mome umu, onda kad ispustim uzde s njega, a to mi se još uvijek zna dogoditi jer sam čovjek kao i svi, no koji se čisti od svog blata sve više i uspješnije te koji zna iz njega izroniti. To je onda kada se ponovno prisjetim zašto sam boginja svome lotosu i svome snu kojeg oživljavam na putu koji je moja duša s ljubavlju odabrala koračati.

Nikada se ne bih vratila na staru svoju priču jer onda nisam istinski živjela, ali sam dubinski iz nje naučila. Uvijek jako mnogo boli kada ne živimo istinskog sebe i kad ne radimo ono što nas ispunjava.

Um nas često zavarava, ako još ne živimo svoj san, da ćemo tek mnogo patiti kad se iskreno pokažemo svijetu, baš kakvi jesmo, sa svim svojim darovima. Nemojmo vjerovati u njegove smicalice i iluzije koje nam smješta već proniknimo u sebe, što zapravo želimo učiniti od svog života. Ne bi se trebao samo svoditi na lokacije posao   ̶   kuća i na obrasce za koje mnogi misle da jedino treba slijediti i nikako ne izaći iz okvira: rodiš se, ideš u vrtić, školu, fakultet, udaš se, rodiš, zaposliš se na poslu zbog kojeg ni ne stigneš odgajati svoju djecu, mirovina i smrt. Život je puno više od toga, ako se usudimo zaroniti u njegove čarolije.

Živjeti svoje snove, iako ne znaš što te točno na putu čeka, vrijedi ako imaš pred sobom viziju da se širiš i rasteš kao duša, ako si spreman na život gledati kao na niz uzbudljivih izazovnih igri.

Kolika li se ljubav rađa svakom mojom rečenicom, a tek pričom i romanom svakim. Kolika li je ljubav i čarobnjačka moć u drugima kad ljepotu iz srca znaju prepoznati. Veselim se upoznati neke od magičnih čitatelja koji urone u knjigu, i čak su u njoj kao u 4 D igrici, bez okretanja stranica. Oh, kako li se radujem upoznati njihove jedinstvene, samo njihove svjetove i upoznati se s njihovim arhitektonskim odjelima i oblastima za koje su rođeni.

Potpisujem: Maja Jasić Dašić, Arhitektica Umjetnosti riječi, graditeljica mnogih svjetova mašte za ovo Novo, Svjetlosno doba 

Ako vam se tekst svidio, ostavite ispod komentar, podijelite ga s prijateljima preko Facebooka (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ga na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.

Pratite svakoga utorka i petka nove objave na ovome blogu.

Više od Maja Jasić Dašić
IGRALIŠTE ŽIVOTA – DRUGI DIO
̶  Kao dijete introvert voljela sam nježnije i kreativnije igre stvaranja, ne...
Pročitajte više
Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)