SAMOHRVAČI U NAMA I OKO NAS

Action man pred ogledalom i rijeka
Action man se svađa sa svojim odrazom u ogledalu

Ah, pitomiji bi bio svijet kad bi svi bijesni momci  izgledali kao ovaj sa slike, naizgled opasno, a zapravo smiješno, nalik lutkama i da ih se uopće ne uplašimo, iako misle da izgledaju strašni, oni i njihovi odrazi u ogledalima!

Zamislimo ovakvu situaciju:

Bio ti je vedar i cvjetovima radosti namirisan novi dan, upravo kao i ovaj vidljiv unutar ogledala na slici. Savršeno oslikan ljetni dan od Nebeskog Vrhunskog Akademskog Slikara. Misliš da Ti tu svoju savršenu sliku poklanja barem do kraja dana i ti se prepuštaš čak i struji vjetra da ti zamrsi kosu u male čvoriće, iako si jučer bila kod frizera.

Zuje ose, ne bodu te i zahvalna si jer nakon tri uboda u samo tjedan dana taj šaljivi Slikar Neba već bi bio suludi komičar da ti smjesti još jednu otečenost usana poput nečije neuspješne operacije povećanja istih. Glavu napokon fizički želiš osjetiti kao svoju, a ne kao da je više ne možeš od težine upale nositi na svojim ramenima i kao da ti je poput one crtanog lika Spužva Boba Skockanog.

Nisi ponijela sa sobom lepezu jer sparina ti se pomalo skuplja u kutku nosa kao kapljice, no vjetrić te podržava pirkanjem i tebi godi ta svježina zbog koje pomisliš da ti se pročišćava i život, a sav nered ulazi u ladice u koje treba.

Nisi naručio kavu za van, a kapcima bi trebao podupirač nalik čačkalicama jer umor je i dalje tvoj gnjavatorski pratitelj. Ipak, tako rano posrećilo ti se jer voljeni ti je termosicu s kavom tutnuo u ruke pri izlasku, kao podršku tvojoj bistrini.

Mir za kojeg si molio, udvara ti se. I sve se posložilo za jedan savršen dan. Ipak, dođe neki bockavi, nazovimo ga Nervić koji se želi upacati u tvoj mir i ogaditi ga. Ponaša se kao sumohrvač, ne mari gdje gazi. Ima oks noge, no on si je to pretvorio  u prednost da hoda još opasnije. U tome mu pomaže jako tijelo, a ruke širi kao da drži nevidljive jastuke ispod pazuha. Kad ne bi vježbao, utopio bi se u nakupini masnoće i mogao bi konkurirati sumohrvačima. Svi mu se moraju skloniti s puta.

Ne smatraš ga prijetnjom jer ga isprva i ne vidiš. Okrenula si leđa zadivljeno motreći leptira iste žute haljinice od krila kao što je tadašnja tvoja. Dovoljno je prostora na šetnici, no ne želi biti džentlmen i zaobići te. Smatra da je taj prostor sav njegov i grubo te udari o rame pri prolasku dobacivši:

̶  Miči mi se, debela! Skloni se caru s puta!

Ne želiš biti kao agresivac pa istresti strujni udar pogrdnim vokabularom, a bol ramena je uskoro odnesena samim prihvaćanjem nezgode da se dogodila i da postoje nezgodni ljudi na koje možeš naletjeti. Ljuta si nakratko unutar sebe, no ne trčiš od tog osjećaja, gledaš ravno u njega i on uskoro utrne. Zagrliš sebe i rame u mašti.

Kao i većina, i ja sam nekoć imala mnoštvo klonova sličnih mačo umišljenom tipu sa šetnice. Svi su mi paru iz glave izvlačili. Mnogi od nas su se od takvih ljudi oporavljali cijeli dan, kao i od misli gorčine koje su iz nas iskopali. No, ovoga puta odlučio si:

̶  Drugačije ću, ne da mi se više samoranjavati zbog tuđeg oružja koje drže u rukama.

Toliko puta sam izvršila harakiri  ̶  uzela im to njihovo oružje, ranila sebe, a da oni nisu ni naslutili da će me toliko povrijediti. U kutu usana njihov ego krojio je boru sarkastičnog smješka i ja dugo godina sam mislila da su oni pobjednici jer ostali su nasmijani. Naizgled sretni, vješto su krili manjak samopouzdanja i strah. Zapravo su uživali u patnji drugog likujući, samo zato jer se nisu mogli otrgnuti od svoje koja ih proganja od davnina.

Ego im je zaključao dušu duboko pa sada u njima vidim umjesto opasnog sumohrvača jednog izgubljenog u sebi samohrvača, flagelanta koji se još više ljuti i još snažnije se bičuje jer nema odgovora od tebe. Nakon sudara u rame ti odlučiš mu reći tonom nekoga tko kao da je izašao iz duboke, opuštajuće meditacije:

̶  Hvala, upravo si pokazao da tvoje carstvo neće dugo potrajati.

Još se i nasmiješiš. Zbuniš tog mahnitog lika, da ne može do kraja dana prestati misliti o tebi i o značenju te tvoje rečenice. Čak zaboravi barem tog dana na svoj trening ljutnje. I pomisli kako nitko ne čuje:

̶  I ja bih tako. Kako joj je to samo uspjelo. Neokrnjena nemirom. Primila je udarac, a ne boluje. Kad bih ja to mogao.  ̶  skvrči se plašljivi dečkić unutar njega kojega je majka nekoć tukla za svaku sitnicu.

E, moj samohrvaču! Vanjske borilačke vještine si vježbao godinama, za razliku od onih unutarnjih što duh i čistoću savjesti čine nesalomljivima.

Ako postoji u nama temelj, unutarnji hram kojeg smo izgradili svojim mirom, ostat će čitav čak i kada dođu oluje, ako znaš ne predavati ga olako u ruke drugih koji bi ga htjeli zagaditi.

Ponekad će se dogoditi da ti ipak nečiji neprijatni postupci odnesu krov, no znaš kako ga ponovno popraviti, kako se opet vratiti u balans, u tišinu i iskopati sjećanje na suosjećanje i ljubav prema sebi, svojoj ljudskosti i emocijama koje te izbace iz ravnoteže. Tek zatim te empatične poklone moći ćeš pokloniti i drugima. 

Dragi samohrvaču, nikad ne zaboravljam da sam godinama prije bila kao ti  ̶ samoraskrvateljica, Raskoljnikovska sebi, dok se ne pozabavih sobom i darovima koje sam donijela u život rođenjem. I meni danas dođe još samohrvačica u meni  ̶  ona bi vodila bitke, a ja ljubav u pobjede, no flagelanstvo kao mazohistički čin vodi se kao prošli moj hobi kojem ne dozvoljavam oživljenje.

I drekne ona, no brzo ju smirim i nema lomljave riječima kao nekoć, a rane sve iscjeljenije su. Danas i kad mi dođe da uzmem bič u ruke, svijet mašte koji me obuzme kroz tipkovnicu tu uplete svoje prste i zatim naše noći nisu više tužne i nemoćne pa da ranjavam druge riječima.

Ranim radije svoj lik iz priče, a onda mu pomažem u nevolji. Gledati vlastitog lika kako se iscjeljuje, uzdiže nakon pada i mene snaži i čini me pobjednicom života i kad ponekad padnem. To znači rasti kroz svoja umjetnička djela, uz svoje likove i talente.

Mir moj i darovi, dignu me i ne lutam više ne znajući na koja vrata kucati. Samo jedna su srcolika  ̶  u mojim njedrima. Već su duže vrijeme otključana. A tvoja vrata? Skidaj te daske i čavle sa njih! Čekamo i tebe jer bez tebe, kao srčanog pobjednika, Svemir nije tako zamislio daljnju budućnost svijeta.

Kako se ti odsamohrvljuješ? Što ti pomaže da se smiriš i vratiš sebi, u vlastitu harmoniju?

Mnogo puta u životu posvađamo se s ljudima nalik opisanom samohrvaču. Upadamo tad u veće nevolje, a ni ne pitamo se kako je moguće da od tolikih prolaznika kroz dan baš ta neka nezgoda se dogodi upravo nama.

Zbog zakona privlačenja, kao oduvijek postojećem prirodnom zakonu Univerzuma, privlačimo ljude i stvari u svoj život kako bismo dublje proniknuli u svoju nutrinu i spoznali ono što trebamo kod sebe mijenjati na bolje. Nakon toga više nema žaljenja i padanja u osjećaj nemoći.

Onda znamo ako smo si doveli takve bijesne ljude u život, da si možemo dovesti i mirne, srdačne ljude, no prvo moramo otkriti kako to da još potisnutu ljutnju nosimo u sebi. Od kojih to sve emocija bježimo i zašto su nam one tako bolne da ne možemo pogledati u njihovo trenutno postojanje? Zašto mislimo da će samo tako nestati i ne nasaditi nam se u obliku neke fizičke bolesti ili kratkog bola u tijelu ako ih uporno ignoriramo?

Kad sam otkrila da se svoje ljutnje trebam riješiti unutar sebe, tu je počeo moj put u slobodu, kroz prihvaćanje i gledanje šire slike svega što mi se dogodi u životu. Usmjerila sam ljutnju u konstruktivnom, stvaralačkom smjeru, tako da se lakše otpuštala i topila s mene.

Život nam ne bi bio toliko adrenalinski da s njime u paketu nismo odabrali ljude koji će buditi u nama i manje ugodne emocije, kao i one kojima se volimo više prepustiti. U bonus paketu odabrali  smo prije dolaska na Zemlju svoje Gargamele ili pak utjerivače nervoze koji kao da sa sobom već nose instaliran program kako nas izbaciti iz vlastite kože i uvjeriti nas da smo nebitni, manje vrijedni, da ih moramo slušati i pokoriti im se.

Svi smo odabrali različite upravljače na kojima će drugi posebne tipke u nama stiskati, a zbog čega ćemo isprva gubiti živce. Dugo vremena ćemo bijesno reagirati i to kao zlatne ribice s kratkoročnim pamćenjem o tome tko smo i koliko vrijedimo.

Zaboravit ćemo i da smo takav sličan izazovni zaplet već prolazili samo s različitim ljudima, baš kao i bjesove i durenja koja se javljaju ako mislimo da nam netko drugi radi zlo, a mi nemamo utjecaja na to i ako brinemo tuđu brigu zašto su drugi nepravedni i nepošteni prema nama.

̶  Do kada ću se nervirati zbog drugih i kako to spriječiti?  ̶  lupaš čelom sada ti u svoje ogledalo i tražiš odgovor u odrazu svojih zjenica.

I to je za početak odlično, počeo si ipak tražiti odgovor ovoga puta od sebe, a ne da više gubiš energiju i da tračaš na kavama kolege s posla. I ne da više kradeš radost drugima ako je tebi loše pa crnjake bacaš po svojoj okolini, a onda pitaš se zašto te više neki određeni ljudi ne zovu i ne žele biti u tvome društvu.

Odsamohrvljujmo se od vlastitih samonametnutih lanaca i utega koji samo stezanjima i lažima prljaju istinu o tome tko smo uistinu i kolika je naša unutarnja snaga. Početak puta naše slobode je kad uronimo u sebe i upalimo sva unutrašnja svjetla, a zatim očistimo svo smeće koje se nakupljalo predugo jer smo ga ignorirali. Svjetlo si. Na nebu se suncem rađa novi dan, a u tebi novi sunčaniji ti, ako to odabereš i usudiš se biti sunce sebi i drugima.

Ako vam se tekst svidio, ostavite ispod komentar, podijelite ga s prijateljima preko Facebooka (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ga na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.

                            Pratite SVAKOG PETKA nove objave na ovome blogu.

Više od Maja Jasić Dašić
TRAGATELJ KROZ ŠUMU – TREĆI DIO
Poneka bića koja su u Šalamiriji tvrdila da su njihove žene najzaguljenije,...
Pročitajte više
Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)