NOĆNI LEPTIR LUNINOG SJAJA

Nocni leptir na andjelu
Noćni leptir uz krilo figurice anđela

Nikada nisam pomislio da ću htjeti postati čovjek, no ona me nadahnula na to  ̶  žena umjetnica koja je, kada sam je prvi i jedini put sreo, sa sebe ljuštila staru stežuću kožu, u želji za većom nesputanošću, slobodom od okova uma i lanaca koji su kočili njen rast duše.

Danas imam deset godina i starmali sam dječarac koji pozna mnoge tajne Univerzuma i pokoju mudrost više od odraslih. Sjećam se i svog zadnjeg života  ̶  onda kad sam bio noćni leptir.

Ne mogu reći da sam mnogima bio drag jer čim bih nekima uletio u sobu, vrišteći bi prekidali svaku radnju kako bi dosegli strop, ako treba popeli se i na ljestve, i pokušali me ubiti papučom. Podcijenili su moja češljasta spretna krila kojima sam im često sletio na nos, a odletio u pravo vrijeme kad su sebe zveknuli po nosu.

Da su samo znali koliko sam važan za svijet prirode i cvjetove koje oprašujem, opjevali bi me ili barem napisali priču posvećenu meni, no nije da se žalim. Umjesto toga, sada kao jednak njima, shvaćam kako je biti u njihovoj ograničenoj, punoj strahova i blokada koži, dok takvu ne skinu sa sebe.

Rodio sam se kao muška lepica jedne noći pune lune, a ona mi je poput mudrog bucmastog bisera neba prišapnula jednu posebnu misiju koju sam trebao obaviti u svom jednomjesečnom životu. Darovala mi je za posjet ženi umjetnici posebnu moć prolaženja kroz staklo i zidove pa da iznenada uletim u njenu sobu, iako su svi prozori bili zatvoreni te večeri.

Kad me je uočila panično je isturila očne jabučice pred mojim likom i sjenom što sam je radio na zidu. Pohitala je po crveni tukač za muhe. S njega su još visjela crijeva pokojne muhe deformirane face. Nije me mogla jako udariti i tu sam osjetio kako je ne navodi zloba da mi naudi već neki duboki strah u kojeg nije još bila spremna pogledati  ̶  sve do moga dolaska.

Malo me ošamutila, no nisam ispustio dušu i čudom darovanim od majke lune, ostao sam u komadu. Sletio sam na postolje ispod njenog oltara na kojem drži sebi drage i bitne stvari. Našao sam sličnog sebi sletjevši na ruku figurice anđela s medom, privinuo se uz njegovo krilo kao da mi je bliski rođak.

Kako sam ga gotovo ljubio, izgledao sam umjetnici kao uspavani krilati ljepotan s posebnom porukom za nju koju je shvatila. Nisam ni slutio da ću se posljednjih dvanaest sati svoga života najsjajnije zabaviti upravo u njenoj sobi upijajući sve divne zvukove koje je ispuštala iz glasnica pjevajući mi sve pjesme o leptirima i anđelima kojih se sjetila.

Na kraju me doživjela kao svog anđela glasnika. Čudila se što se je više nisam plašio i što sam sve do njenog odlaska u svijet snova mirovao tik uz krilo anđela. Zabavljala me je gudeći divnu melodiju poetskih riječi iz sebe koje je snimila prvo unutar videa, a zatim sam je inspirirao te večeri za  pisanje nove priče.

Kako me je promatrala, sve je više uranjala u spoznaje o vlastitim krilima koja se dugo godina bojala do kraja raširiti. Leptir noći  je omražen ljudima, baš kao što su im i njihove mračne strane kojima se boje zabaviti i osvijetliti. Moju tamu pomaže rasvijetliti  majka luna.

Godinama se umjetnica plašila iznositi u javnost svoju kreativnost i slobodnije stvarati ljepotu kroz svoje talente bez obzira na tuđe mišljenje. Bojala se odbacivanja, a ja je razumijem jer sam se uspio izliječiti i sam od toga.

I ja sam se, kao i mnogi ljudi, htio svidjeti ljudskim bićima i dnevnim leptirima svjetla koje su oni više voljeli. Preporodio sam se kad sam shvatio svoju golemu prednost, da imam oštar vid čak i u najmrklijoj noći i da čujem visoke frekvencije koje mi pomažu da se lakše krećem i da se u noći ne sudarim s nekom gladnom zvjerkom razjapljenih usta.

Ako se i približim takvima, na vrijeme skrenem u drugom pravcu jer čujem njihovo zijevanje i disanje. Moje tamne strane sam preoblikovao u korisne koje su divno poslužile meni, a očigledno i umjetnici jer se oslobodila straha od mene.

Bio joj je stvoren zbog vjerovanja iz djetinjstva kako se lepice lako uvuku u uho, stvori se zbog njih upala i teško ih se može izvući van. Ispod toga straha krila se njezina duboko zakopana fobija, u bunaru podsvijesti, da će umrijeti prije nego ostvari svoj kreativni potencijal u svijetu.

Ispričavala mi se, gotovo da me je poljubila, plesala je s figuricom anđela nekoliko sati, kao i sa mnom na njegovoj ruci, a čudila se što se je ne bojim i ne bježim. Povjerovala je u jednom trenu da smo kao brat i sestra jer imamo nešto zajedničko: volimo anđele i krila slobode uma i srca. Tako mirujući pomislila je prvo kako sam zaspao zimskim snom, a onda da sam mrtav.

Ona je zaslužna za to što sam odlučio u sadašnjem životu biti čovjek – dječak s talentom za pisanje jer je govorila u kameru da zaslužujem postati ljudsko biće s obzirom na sjajne spoznaje koje sam joj donio. Kad me dotakla blago olovkom, ni tada se nisam htio odvojiti od nje, a njoj je bilo drago jer je saznala da sam živ.

Odavno sam transformirao svoje tijelo u životu leptira. Bio mi je najbolniji treći stadij kukuljice. U njoj sam se morao suočiti s najvećim čudovištima od mraka u sebi dok sam naizgled fizički mirovao. U toj fazi izgledao sam kao meditirajući jogi, no unutar mene su se nevjerojatne promjene događale. Otpadalo je sve ono što bi me sprečavalo da poletim.

Lepica usnula na ruci anđela uz krilo

Tako sam i umjetnicu podsjetio kako je sve u svijetu u stalnoj mijeni, kao i ona sama te da ništa nije stalno. I prihvatila je to. Dovedena je bila do samih vrata rajske slobode stvaralaštva koje sam joj pomogao otvoriti. I ta vrata, po izgledu podsjećaju na ogromno krilo, tako da sam sretan što je čovjek dobio ideju izrade predmeta koji pri otvaranju predstavlja ulazak u slobodu i hrabrost ako se zakorakne unutar njih.

I ona je zakoraknula u svoj svijet i tamo pronašla brdo zgaženih noćnih mutanata od lepica. Izgledali su zvjerski samo zato jer je svaki unutar nje dugo bio u mraku, zanemaren. Svaki je nosio neku njenu manu ili lošu naviku od koje je bježala.

Svaku lepicu monstruoznog izgleda od te večeri pa nadalje počela je promatrati i njegovati ne bi li otkrila blago i ljepotu koja se krije u njoj.

U svakoj lepici vidjela je sličnost sa svojim unutarnjim sjenama: sebe kao ljutitu, kao kritičarku sebi i drugima, kao uplašenu i nesvjesnu svojih vrijednosti i darova danih s ljubavlju joj od Kreatora kako noćnog, tako i dnevnog neba  ̶  Kreatora koji je stvorio i naš mračni dio, kao i onaj osunčan dobrotom, suosjećanjem, mirom, ljubavlju.

Odlučila je pomiriti svijet tame i noći u sebi, ne kriviti se kad osjeti neugodnije emocije jer shvatila je da one nisu ona. Od svoje ljutnje danas više ne bježi, a i ne iskaljuje je prema drugima, već je riješi unutar sebe kada dođe, prihvaćanjem, grljenjem te svoje noći.

A zatim se upali svjetlo zbog kojeg dobije još veću inspiraciju nakon ljutnje  ̶  kanalizira je u konstruktivnom smjeru stvarajući maštovita djela. Bio sam jedan od njezinih sinkroniciteta na putu, njezin motivator, naizgled nevažan, a toliko joj zapravo bitan  ̶  njoj koja uspije proniknuti u ljepotu, čak i  sitnih svakodnevnih stvari. Isisava za sebe nektar učenja i spoznaja koje ju čine sve krilatijom tako da danas nektar dijeli s drugima.

Na krilima su joj utkani svi tekstovi njenih književnih djela, a do trenutka prvog rastvaranja i polijetanja nije mogla znati što točno piše na njima. Bio sam njen i poguravatelj da se još dublje poveže sa svjetlosnim bićima ljubavi  ̶  anđelima s kojima danas divno surađuje, šireći duh i lomeći blokade, paleći svjetla u mraku svog unutarnjeg prebivališta.

Otvara se i sve više za kreativna i duhovna primanja od lune, kao i od luninog, mog i njenog vrhovnog Gospodara  ̶  Nadsvjetlosnog Krilatog Mudraca. Nije ni slučajno što sam upravo sletio na njenog anđela igre koji drži medu, iako je bio okružen brojnim figuricama svoje braće.

Shvatila je bit, a ja sam zadovoljno te večeri upijao zvuke njezinih spoznaja:

̶  Igra, pa da! Trebam se naučiti igrati, uživati i radovati se životu koji je i sam vrlo dobro osmišljena božanska igra. Dozvoliti sebi zaigrati se u danu, rasti, širiti svijest i pokazati svoju čistoću i nesputanost koju imaju i djeca; do kraja sprovesti igru u djelo – kreirajući ideje koje je Nadsvjetlost spustila u ljude – to znači rasti u životu. Za mene to znači uspjeh.

 Dozvoliti Njemu kao i sebi veće ispunjenje postojanja jer radiš ono što voliš, živiš po srcu, a tijekom leta svojim krilima kupiš svjetlosne ideje s nebeskih i kozmičkih visina, da bi se zatim vratio na zemlju i materijalizirao ih. Pa to je sjajno!

Svakim danom na svoj način zaigrat ću se, vidjeti ljepotu u drugima i prirodi, a božanskost kojom će biti počašćene moje oči, oplemenit će mi i dušu, da činim još više dobrih djela, čineći ono od čeg mi srce leti.

Sreća je biti krilati čovjek. Drago mi je što sam si potkožna krila ostavio i u sadašnjem životu, kao i sjećanje na umjetnicu koja je igranjem dotakla mnoge paralelne svjetove i ljudska srca ljubavlju, samo zato jer se usudila živjeti istinsku sebe.

Odlučila je:

̶  Budući da sam ljubav i stvorena od svjetla ljubavi, i svakog koga vidim izvan sebe znam da je to isto. Idem, stoga živjeti u punini, slobodno svoju pravi bit. A sve sjene onoga što je suprotno ljubavi, znam da će naći svoje svjetlo, sve više svakim našim novim polijetanjem u novorođenom danu.

Istopit će se s vremenom preostali djelići tame kako kod mene, tako i kod drugih, onda kad se svatko pozabavi sa svojom unutrašnjošću. Tad će i sve životinje noći i svi šumovi u mrklini zbog kojih se inače trgnemo i bojimo, postati naši divni mudri učitelji koji su nas naučili zavoljeti se više  ̶  onda kad je najbolnije.

A ja kao leptir, suočio sam se sa svojim mračnim predjelima i u prošlom životu uspješno ispunio svoju misiju. Umro sam ne bih li se rodio u Svjetlu kojem se svi vraćamo kad izađemo iz kukuljice tijela. I eto me sada u novome životu još izazovnijem.

Sada sam čovjek koji se kao u davnom snu prisjeća svojih letova kao leptir, ne bih li i sada nastavio njegovati sve prave vrijednosti koje i sami leptiri simbolički predstavljaju. Ostao sam telepatski još u ponekim trenutcima povezan i s umjetnicom. Osjećam da je u njoj umrlo sve što je trebalo i što je bilo staro, stagnantno i što nije vodilo ka napretku duše.

Sada i zvijezde njenih noći komentiraju kako su sretne što njihova Zemlja ima još uvijek bića koja streme ka rastu i prepuštanju dubinskim ljepotama svega što ih okružuje. Sada i zvijezde jače svijetle od radosti umjetnice jer ona zna da mnoge duše također na svoj način osvjetljavaju preostalu tamu ovoga svijeta čineći ga ljubavnijim i zlatnijim mjestom.

Zahvala: Noćnom anđeoskom, inspirativnom letaču, slobodoumnom leptiru koji me je pogurnuo da živim ispunjenije, kreativnije i razigranije.

Ako vam se tekst svidio, ostavite ispod komentar, podijelite ga s prijateljima preko Facebooka (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ga na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.

                            Pratite SVAKOG PETKA nove objave na ovome blogu.

Više od Maja Jasić Dašić
SLATKA TAJNA
Moja osam i pol godina voljena starija sestra i ja smo u...
Pročitajte više
Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)