Gledajući fotografiju princeze Flovije i mene Forsanija s našeg vjenčanja, možda vam izgledam kao neki razbojnik koji ju otima ili pak netko koga voli zbog zamamne muskulature i vreće dijamanata koje svakodnevno stavlja u pozlaćenu kadu tijekom kupanja, umjesto mirisne soli.
Neki će se izrugivati kako ne znam ni grliti zbog toliko raširenih i ukočenih ruku te da sam huligan jer riskirao sam njen pad s konja držeći ju samo jednom rukom. Pitaju se zašto ju nisam zgrabio čvrsto u naručje, kao u romantičnim filmovima, baš kao što čini svojoj princezi onaj princ s korica knjige, Najljepše bajke svijeta, po kojoj gazimo.
U mom svijetu paralelnom s vašim, Šalamiriji, priča se i da tlačim svojeg konja Tulijana nabildanim tijelom. Njihovi kobrasti jezici tvrde kako nisam silazio s njega dok god ga nisam izdresirao da ostane stajati unatoč mojoj kilaži i mesnatim utezima na tijelu koje sam bildao svakodnevno penjući se na bandere i viseći s užeta na njima.
Nakon mnogo padova mog Tulijana brašnaste dlake i gubljenja daha poda mnom, zaradio je bruh. Ne bole me takvi tračevi i neznanje puka koji bi izmislio i da konj priča, kao što su mu dali nepostojeći bruh.
Ovo bogatstvo što vidite na fotografiji, nisam preko noći dosegao, niti mi je bačeno u život bez mog vlastitog zalaganja iz duše, riskiranja svega i kretanja u nepoznato.
Po svojoj srednjovjekovnoj struci sam postolar, a želja odmalena mi je biti zabavni pripovjedač na Flovijinom dvoru. Uz teški rad koji me nije do kraja punio radošću, već samo nosnice mirisom ljepila i kože, noću kad sam u đonove zabijao čavle, utonuo bih nakratko u san. Našao sam se tad u vašoj zemaljskoj stvarnosti, u glavama umjetnika kojima sam davao ideje za priče.
Sjećate li se onih četiriju dijelova teksta Bosonoga priča i šaljivih opisa cipela koje se moglo povezati s karakterima ljudi? Ako ih se želite prisjetiti, pročitajte ih.
Toj spisateljici sam sve ideje za to šaputao, a ona je s oduševljenjem zapisivala i to objavila pod svojim imenom na blogu. Nisam joj to zamjerio jer sam ipak nekako svoj talent pripovijedanja mogao iskoristiti ne bih li u plemenite svrhe služio svijetu.
Pepeljuga je bila oduševljena mojim uratkom staklenih cipelica (napomenula je da vam odam kako joj nisam te cipele napravio prevelikima, već da je zbog taktičkog zavođenja svog princa jednu namjerno ostavila), a zatim i štikli za njeno vjenčanje.
Osjetio sam da bi se i mojoj princezi Floviji, s kojom se još prije godinu dana nisam ni znao, mogle svidjeti cipele dizajnirane samo za nju. Njih sam joj napravio kada je razglasila da će se udati za onoga stranca koji joj prvo pokloni dar po njenom ukusu, a zatim ispuni zadatak koji nam je sve do dana darivanja na dvoru ostao tajan. Unutrašnjost cipela namirisao sam magičnim dodatkom. Svatko tko bi ih obukao, mogao je prepoznati iskrenost tuđih srca.
Nas četvorica koji smo ušli u uži izbor, uznojili smo se više nego što bismo u sauni kad je rekla najteži zadatak: proći kroz mračnu, zvjerske naravi šumu, vratiti se živ i ispričati joj najzanimljiviju i najzabavniju priču o zgodama i nezgodama iz nje. Onaj koga odabere, ako uopće ijedan ostane živ, bit će njezin bračni suputnik. Svi smo se pogledali kao da ćemo biti supatnici i nije nam se svidio taj prijedlog.
Imali smo sreće jer dok smo stajali pred Flovijom, jedan natjecatelj nas je morao iznenada napustiti. Zbog prekomjernog znojenja i isparavanja mirisa češnjaka, princeza ga je udaljila s dvora jer je bila alergična na bijeli luk i sve mirise povezane s njime. Bilo joj je žao, no već su joj krateri akni izbijali na licu od toga.
Kao najveća ironija je što joj je taj zaljubljenik donio kao poklon proljetni sapun s mirisom planinskog osvježavajućeg povjetarca zvan Parfem ljubavi. Bavio se i sapunarstvom te je njegov obrt inače bio cijenjen diljem Šalamirije. Zarada mu je i pala od tada jer je cijela Šalamirija gledala kako ga dvojica stražara odvode i plaču čas od smijeha, čas od mirisa koji ih je pekao za oči.
Prihvatio sam izazov znajući da možda i ne dobijem čast ostati s Flovijom do kraja života, ali bih zato imao o svom putovanju mnogo toga korisnog i čudnovatog za prepričavati drugima, ne bi li i sami zavoljeli svijet priča.
Nisam se plašio onoga što bi me moglo pojesti ili samo grickati polako na tom mjestu punom sjena i krvožednih sablasti, koliko sam drhtao pred mišlju sa čim ću se unutar sebe morati sukobljavati. Bježao sam od vlastite snage motreći čađave misli kako umirem neostvarenih snova. Produžavao sam si agoniju bola, dok još nisam ni osedlao Tulijana. Vidjeh tada samo prizor kako na polovici šume trčim nazad i kukavički se predajem. Ipak, čim sam krenuo, obećao sam si da idem samo naprijed, galop po galop Tulijanov, što god da mi se našlo na putu.
U drugom dijelu ove bajke, SLJEDEĆEG PETKA, saznajte hoće li naš junak Forsanije preživjeti i doseći ono za čime traga. U slučaju potrebe za suzama radosnicama ili žalosnicama, molim vas, pripremite maramice.
Ako vam se priča svidjela, ostavite ispod komentar, podijelite ju s prijateljima preko društvenih mreža (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ju na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.
Pratite SVAKOG PETKA nove objave na ovome blogu.
Pratite moj kreativni rad također i na mom YOUTUBE KANALU Majin svijet čarolije (stisnite PRETPLATI SE – besplatno je), kao i na INSTAGRAMU gdje dijelim objave pod svojim imenom Maja Jasić Dašić.
Podijeli