IGRALIŠTE ŽIVOTA – DRUGI DIO

Maja na ljuljački
Maja na ljuljački

̶  Kao dijete introvert voljela sam nježnije i kreativnije igre stvaranja, ne agresivnije kao one s vrtuljka, nalik grubim sportovima.

̶  Poveo sam te tada mislima do tvog idealnog mjesta za igru koje je pokazivalo tvoje buduće afinitete: u pješčanik s kanticom. Ti si bila, kao i još neki unutar igrališta, predodređena za graditeljicu kakvih god dvoraca od mašte zamisliš. To si uspjela i tada jako dobro oblikovati.

̶  Bilo je i tamo izazova s drugim graditeljima svjetova uz pomoć ruku. Bili smo prijatelji sve dok mi jedna djevojčica namjerno nije bacila u oči pijesak. Tad sam joj vratila i obje smo ljutito plakale. Možda je svaka željela biti vladarica svog malog dvorca, kao i čitavog pješčanika, a ne da dijelimo to kraljevstvo. Barem smo iskrenu antipatiju tada pokazale. Nismo znale glumiti kako smo si drage, a iza leđa se s drugima ogovarati kao brojni odrasli. Sutradan već smo zajedno gradile pješčanu vilu za barbike kao da i nije bilo okršaja i natjecateljstva čija je kula bolja.

̶  Kao odrasli često buldožerima s pijeskom zatrpavate druge, a ne samo oči, zaboravljajući se igrati (nije li onda iluzija da ste sazreli?), oprostiti nepodopštine drugih koje su i vas nečemu učile, kako biste mogli nastaviti dalje bez zamjeranja.  

Promatračima, izrugivačima, okotiteljima vlastite zavisti gledate kako im pijesak ulazi u oči, onaj kojeg su si sami bacili kad su vas počeli gledati kao prijetnju.

Bilo je na igralištu i skakača sa ljuljački za koje se uvijek čekao veliki red i ograničene su bile minute za ljuljanje, no bilo je fantastično dok je trajalo. Sjećaš li se?

̶  To se ne zaboravlja. Zato i kao odrasla kad na ljuljačku sjednem, predam se dužoj igri vjetra i utonem u radosnu ciku pred naglim ljuljanjem uslijed kojeg skoro ulovim svaki put neku krošnju, a znala sam i cipele katapultirati.

̶  Postoji i razlog zašto i dalje uživaš u ljuljanju, kao i mnogi današnji prepuštenici igri i radosnom stvaranju u ovom životu. O tebi bih stoga ispjevao ovo, a odnosi se i na njih:

Tvoje srce nema kapke pod koje bi se moglo sakriti zato što je rođeno da na ljuljački gleda kako zaigranog sebe raskriljuje svijetu.

Odrasla si s tim blagoslovom kojeg sam ti govorio čak i kao malenoj na igralištu tijekom tvojih najdražih igara, a govorim ti ih i danas, pjevam ih i mnogima koji su spremni čuti tu melodiju.

Samo visine i smiješeći oblaci zadivljeni vama bili su vam kao djeci granice.

A onda ste odrasli i umislili ste si da postoje ograde oko igrališta i da se izvan njih krije opasni svijet. Ograde od bodljikave žice, neke i od kamena, sami ste si sagradili i dalje ostajući unutar igrališta, samo zaboravivši se igrati.

Tvrdili ste sada da ste odrasli i odgovorni i da je igra nezreo čin pred kojim treba gurnuti glavu u onaj pijesak unutar njega. Dušu su vam vukle i dalje te sprave. Na njima ste brusili nekoć vještine i njegovali sklonosti kojima ste se trebali posvetiti u životu i da vam to što volite postane pravi posao.

Još u vrtiću otkrili ste svoje sklonosti i oblikovali karakter kroz igranje, no danas ih se plašite i ignorirate ono zbog čega bi vam srce poletjelo. Nepremostive su te ograde, rekli ste, a sprave već zahrđale od njihovog nekorištenja.

Nisam vam nikada rekao da neće biti neokrvavljenih koljena dolaskom na igralište i da neće boljeti udarci glavama kad se potučete kao djeca, baš kao ni kad odrastete u odrasle nezrele ljude.

Većina vas su djeca u odraslom tijelu koja nisu preboljela što sam ih ostavio same u vrtiću i izrugivanja i odbacivanja drugih.

A nisam zapravo nikada ni otišao negdje, i dalje stojim kako u vašem djetinjstvu, tako i sada gledajući vas uplašene i zbunjene, izgubljene na igralištu sa svime što bi vam moglo pomoći da ograde prijeđete, raskidate. Čekam vas i pred ogradu dolazim s poklonima.

Još uvijek mnogi govore kako ih ne žele, a pogotovo ne otvoriti jer mogli bi se razočarati i uplašiti što će unutra ugledati. Neki su uspjeli prijeći niske ograde vidjevši da su se one samo iz daljine činile visokima i nepremostivima poput Himalaje.

̶  Možda ti mnogi nisu vjerovali, bojali su se da nisi  možda neki opasni tip koji ih vreba i tko će im se smijati ako ponovno pokušaju zauzeti svatko svoju spravu i zabaviti se njima.

̶  Nisam onaj pred kojim biste se trebali sramiti pokazivati pravu prirodu. Kad pokazujete sebe zamaskiranog u ono što niste, tu veća je bol jer kao da se zbog drugih sramite biti oni tko jeste. Ako drugi vode igru po strogim pravilima kroz koja samo oni mogu doći do nekog ljepšeg cilja, ako oni nameću kako se ne bi smjelo igrati i ostati u miru i radosti, zašto onda vi ne postavite pravila svoje igre u kojoj bi svi bili pobjednici i svatko bi došao do svojih nagrada vješajući se po svojim najdražim spravama i izvodeći na njima osebujne akrobacije.

̶  Nije to uvijek lako, no za one odvažnije koji bi si htjeli učiniti život radosnijim, za njih je moguće ako u to vjeruju i krenu u svijet van ograde. Ti mudri, stranče, što bi nam još poručio za uspješnije predavanje igri? Od čega bismo trebali odustati u ovoj kratkotrajnoj igri života?

̶  Ne sakatite se više bijegom u jazbinu šutnje, ne sramite se zbog nečeg što isijava ljepotom iz vas  ̶  to trebate moći, smoći snage živjeti. Za to ne trebate jesti špinat i izigravati Popaja već samo oživjeti svoje pravo lice. Za to nije potrebno bildati mišiće već unutarnju hrabrost i volju.

Za to trebate izaći iz svog mjesta ugode, pokositi korovom obraslo igralište i uključiti razigranost u sve što radite. Ne zanemoćajte u vjeri onda kad vas ona moli za prisutnost, da ju zibate u njedrima, kad joj je najteže s vama i kad biste pobjegli. 

Samo sram u vama želi pobjeći od igre, smijeha, svih zaigranosti pod izlikom da bi svi promatrači vaše iskonske svijetle prirode mogli naići, a vama je stalo što će oni misliti o vašim postupcima. Shvatite da taj sram, što ste ga nazivali svojim i pred čim ste se skrivali kao miš Gricko, nije vaša prava bit. Tim sramom samo možete izjesti sebe kao odrasli, dok ono dijete željno nesputanosti, slobode i uživanja u životu skutreno čuči i šuti unutar vas.

Samo je trebalo uživati  ̶  tu rečenicu kao poantu još uvijek stignete oživjeti, baš kao i svoju opušteniju prirodu, strastveniju i posvećeniju ispunjenijem i ljubavnijem životu.

Ako vam se priča svidjela, ostavite ispod komentar, podijelite ju s prijateljima preko društvenih mreža (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ju na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.

Pratite SVAKOG PETKA nove objave na ovome blogu.

Pratite moj kreativni rad također i na mom YOUTUBE KANALU Majin svijet čarolije (stisnite PRETPLATI SE – besplatno je), kao i na INSTAGRAMU gdje dijelim objave pod svojim imenom Maja Jasić Dašić.

Više od Maja Jasić Dašić
TRAGATELJ KROZ ŠUMU – ČETVRTI DIO
  ̶  Ne može tako, moraš joj istinu sasuti u lice i...
Pročitajte više
Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)