MEDENJAK – JEDINSTVENI STIDAK S TANJURA

medenjak
Medenjaci na tanjuru

Bio nedavno jedan Medenjak kojeg nitko nije htio kušati jer je odudarao od drugih. Svi su ga se plašili i prozvali ga rogatim zbog stvrdnutog dodatka od tijesta na njegovom vrhu, nalik rogu ili malom ljudskom nožnom prstu.

Na glavnome  trgu na sajmu krasio je tanjur s ostalom svojom braćom medenjacima. Njihov kuhar i prodavač složio ih je tako da su sličili cvijetu. Svi ostali koji su bili skladno okrugli, dodirivali su se poput latica tvoreći krug, dok je on bio u središtu poput tučka. To im je smetalo pa su izmišljali da zbog njegovog nedostatka nitko njih neće kupiti, kao i da stoji u centru ne bi li ih lakše zgurao s tanjura.

Čim bi im se kupci približili, medenjaci bi im namjerno slali u misli potrebu za gađenjem i osuđivanjem tog, po njima umišljenog i stršećeg mednog brata. Kako su prolazili mjeseci, a nitko jedino njega nije htio kupiti, ljudi su izmišljali priče da je sam vrag u njega ubacio tajni sastojak, a kad bismo ga pojeli i sami bismo postali drugačiji i ostali kušači bi nas odbacili. Željeli su mu sudbinu palačinke zgažene đonovima, koja se na vrućini asfalta topi u muci, a njezini djelići su odneseni na cipelama u opasne kvartove grada.

Oni koji ne bi vidjeli njegov prhki rog pa zabunom i njega ugrabili sa ostalim medenjacima, tek bi ga na svojoj proslavi kasno primijetili.

Kad je uz ostale medenjake stajao na pladnju, gosti bi druge pojeli, no on bi jedini ostao. Svi su ga prozvali stidak, njega koji se nije stidio ničega pa ni sebe, dok su se drugi pravili fini, a nisu ga zbog srama htjeli pojesti.

Kad bi pojeli tog brašnastog mednog autsajdera, smatrali bi se halapljivcima, proždrljivcima, tamaniteljima koji ne ostavljaju nekom drugom humanu priliku postidjeti se i odbiti takav kolač, stoga ga nisu dirali.

Zbog pripovijedanja i smišljanja raznih neistina o njemu, kao bahatom prepredenjaku koji je htio svojom pojavom otrovati društvo i svakog poštenog gladuša, nitko ga zbog takvog praznovjerja nije nikada pojeo.

Nije strunuo punih pedeset godina pa se njegovom dugovječnošću prvo hvalila skupina prijetvornih obožavatelja na internetu, a zatim su potaknuli potpisivanje peticije za njegovo uklanjanje iz izloga slastičarnice, u kojoj su ga ostavljali, nakon svojih slavlja, nezadovoljni bivši kupci. Neki od njih glumili su pravednike, stoga su htjeli njegovo izlaganje u crkvi kao relikvije, no u zatvorenoj kutiji, daleko od zjenica znatiželjnika.

Ostali su ga htjeli javno spaliti na najvećoj krušnoj peći na otvorenome ne bi li se vidjelo kako bi takvi poput njega mogli proći ako imaju nedostatak i odluče živjeti po svome, odbijajući biti izgleda, mišljenja i ponašanja poput većine i slobodno stršati ne stideći se.

Ono što su drugi zvali greškom na njemu, za Medenjaka je bila posebnost koju je od početka prihvatio kod sebe i znao da sigurno time što je tako napravljen može doprinijeti svojoj zajednici. Ono što je želio poput drugih bilo je da ga barem netko gricne u životu i zavoli. Vjerovao je da takvog još roda nije donijela u naručje majke. Medenjak iako je bio cijeli, osjećao je kao da mu jedan dio njega nedostaje, a za kojeg se nadao da će ga s vremenom pronaći, kao i svoju višu svrhu keksastog života.

Iz vruće nemani peći iznenada ga je spasila eksplozija u središtu grada zbog čega je iz nje izletio tik prije nego što je izgorio. Ostavljen i stvrdnut poput kamena ležao je ispod parkiranog auta nekoliko dana sve dok ga nije primijetio i ponio k sebi poznati performer i konceptualni umjetnik Arno Ljubimirić.

Kad ga je postavio na svoju izložbu, Medenjak je postao glavna zvijezda koju su posjetitelji htjeli kupiti. Arno je tvrdio da nema cijenu i da pripada njemu. Tek  je od tada Medenjak shvatio kako njegova bit života nije biti pojeden, već da ga se kuša pogledima i uživa u njegovoj osebujnosti i mirnoći kojom je sve više zračio. Tijekom fotografiranja obožavatelji su pljuckali slinu oduševljenja na njega. Njegova tekstura je postala mekša od toga i  bljeskova bliceva koje je satima trajalo.

Do dolaska u muzej nije znao da ima još stvari nalik njemu koje su odudarale po nečemu od drugih. Tu je upoznao i družio se sa  srcolikim i golijatnim, plastičnim, ljudskim ustima. Kad gurneš glavu u njih, izlaze snimljene riječi uvrede i vrištanje koje danima ne zaboravljaš jer ti odzvanjaju u uhu u obliku migrene. Zbog toga ne poželiš dugo nikoga počastiti svojim smradnim izjavama. Medenjak je bio oduševljen i simbolikom dnevne sobe u muzeju u kojoj su provodile svoje dane poput ljudi skulpture životinja. Kipovi ljudi su bili njihovi ljubimci i živjeli su u akvariju, gnijezdima, jazbinama, vrtjeli se u kolu za hrčke. Te njihove nastambe su bile od plastike i smeća koje su sami oko sebe izgradili.

U muzeju je posjetiteljima uvijek najzanimljivija, ali i najintrigantnija stalna postavka, zahodska školjka u obliku debla, polomljene daske.

Nad njom piše: Jedna od korisnijih akcija koju je čovječanstvo u zadnje vrijeme napravilo, odigrala se upravo ovdje. Tepih ispod školjke imao je izgled  pognojene livade prekrivene cvijećem koje je izniklo iz tog debla. Buntovnici konceptualne umjetnosti oštro su se protivili takvoj vrsti izražavanja i slobodi iznošenja takvih predmeta na mjesta koja su smatrali da trebaju biti kulturna, a ne iznositi prljav kolektivni veš čovječanstva.

Kad stvari nalik takvima njihovi vlasnici više nisu htjeli, Arno i njegovi umjetnici istomišljenici prepoznali bi njihovu vrijednost i učinili ih još posebnijima zahvaljujući svome talentu za estetiku, uočavanje ljepote u naizgled nebitnim stvarima koje nose duboke poruke.

Medenjak više nije bio sam od kada je živio u stanu svoga prijatelja Arna. Pričao mu je o svome životu, uvažavao ga i povjeravao mu se kao najvoljenijoj osobi. Arno je loveći ljepotu u predmetima u kojima je drugi ne vide inspirirao sebe i mnoge ljude otvorenih umova.

Medenjaci na tanjuru

Kuća mu je bila krcata njegovim umjetničkim slikama predmeta koji su, zahvaljujući njegovim maštovitim očima postali prelijepi i kao da su dobili dušu.

Bio je slikar i kipar, a interijer kuće je punio svojim vrhunskim divovskim cvjetovima i kipovima životinja koje je okružio puzavcima i raznim biljem koje je bujalo što je više s njima komunicirao. Arno je bio i umjetnik s riječima jer sve njegove izjave podrške Medenjaku, kao da su ojačale i iscijelile njegove raspukline na tijestu pa je nadživio čak i Arna. Umro je kad je Medenjak postao stogodišnjak.

Arno ga je ostavio u nasljedstvo muzeju i platio za njegovu doživotnu zaštitu, no to nije zaustavilo one koji su se na Medenjaku htjeli obogatiti. Stojeći kao glavna postavka na sredini hola, iznad Medenjakovog roga stajala je Arnova posveta:

Običan u svojoj neobičnosti, uspio je začarati svijet koji i dalje čezne za njegovim jedinstvenim prisustvom i ljubavlju. Samo je bio svoj, a svi su htjeli okusiti njegovu mednu dušu.

Lažni Medenjakovi ljubitelji fotografirali  su se s kiselim osmjesima pored njega. Glumeći eksperte i vrhunske estete  na televiziji su govorili o svojoj ljubavi i privrženosti Medenjaku i sličnima njemu, samo kako bi postali slavni. Bezuspješno su nastojali kopirati smisao za Arnovu umjetnost, kao i istinsku ljubav prema stvarima u kojima drugi nisu do tad uočavali ljepotu.

U povijesti nikada prije nije bilo toliko pokušaja krađe istog predmeta i to jednog neobičnog Medenjaka. Od kad su ga ukrali iz muzeja, svakog od sto Medenjakovih lopova, pratila je loša sreća. Taman kad su htjeli snimiti kako ga grickaju i to javno objaviti, nesmotreno bi si odsjekli prst, gušili bi se žvakaćom gumom, slomili nogu padom u kanale. Budući da su svi oni bili na javnim mjestima kad im se nezgoda dogodila, kad bi se gomila oko njih skupila, pojedinci su to iskoristili ne bi li Medenjak uzeli za sebe, a tek onda bi pozvali Hitnu pomoć, a neki nikada. Sve što bi negativno uradili drugima, to bi im se vraćalo na neobične načine i zbog svoje gramzivosti, izgubili bi Medenjak.

Kad je kuhar i prodavač kolača ukrao iz džepa gradskom bogatunu Medenjak, veselio se dobroj prodaji ostalih svojih keksa na štandu zbog slavnog Medenjaka. Odlučio ga je zalijepiti za tanjur kako ga drugi nikada ne bi mogli ugrabiti rukom i kupiti. Medenjak ponovno okružen braćom, ali novih medenjaka, nije očekivao da će jedni druge slistiti, iako su svi u isto vrijeme zaskočili njega u namjeri da ga proždru i budu kao on. Jeli su se pet minuta, a nakon toga su od njih ostale samo mrvice koje su pale po rogatom Medenjaku.

Za života doživio je od živih bića i stvari ljubav i mržnju. Prisustvovao je kreativnom zanosu umjetnika tijekom stvaranja i davanja najljepšeg iz njih svijetu. Bio je i svjedok najgoroj mizantropiji, destrukciji za koju su se neki ljudi bili odlučili.

Medenjak je poželio promijeniti oblik. Čim to pomisli, dotrči pred štand mješanac Flofi koji je pobjegao svome vlasniku. Dok kuhar nije gledao, jezikom je Medenjak spretno premazao slinom i time ga odlijepio s tanjura. Dok je kuhar  trčao za tim krznenim kradljivcem, razbio je nos i zaradio čvorugu na čelu nalik rogu kakvog su pripisivali Medenjaku. Za razliku od njega, kuhar je završio neslavno umrijevši od brige i stresa.

Flofi je osjetio da će ga vlasnik potražiti pored mora gdje su se zajedno znali igrati. Držeći nježno u gubici Medenjak, osjeti njegov okus stoljetne starosti. Pred očima mu se pokažu sve Medenjakove gorke i slatke avanture i uspomene pa poželi biti poput njega. Svima koji su to ranije poželjeli ili su ga oteli, morali su ga izgubiti pa tako i Flofi. Vjerovao je da je Medenjak prva živuća loptica pa kad je ugledao svog vlasnika, predao mu je Medenjak u ruke ne bi li ga ovaj bacio u more.

Flofi više nikada nije uspio pronaći Medenjak, čak ni uz pokušaje ronjenja, no zato je Medenjak pronašao ljubav za sve što je iskusio, kao i za svoj novi oblik raspadnutih i nabreklih od vode djelića koji su plutali na površini mora. Taman kad je sunce obasjalo valiće koji su ga zibali, pomisli da je u slastičarskom raju. Sudbina ga ipak odvede u kljun galeba koji ga je odnio u gnijezdo, kao hranu svojim ptićima. U njihovoj utrobi Medenjak se osjećao slobodno poput tih ptica koje ne znaju za kaveze. Kao da se stopio s njima, a njihova krila postala su i njegovo sredstvo prepuštanja struji toplog povjetarca života koji donosi lakoću i nadahnuće.

O neuništivom Medenjaku, koji je nestao u morskoj dubini i udružio se sa bogom mora Posejdonom u čijem je sada vlasništvu, i danas pričaju nove generacije medenjaka. Od kada znaju njegovu životnu priču žive svoje prave vrijednosti, ne skrivajući svoje talente i sposobnosti i radeći za dobrobit čovječanstva. Shvaćaju da njihova svrha može biti drugima nepoznata, dok je oni provode s puno strasti, često usmjeravajući ljude da uživaju u trenutku dok ih jedu, kao i da smanje količinu unosa hrane.

Mnogi Medenjaci su postali nevidljivi treneri drugima za vježbanje smanjivanja apetita, a javljali su im se kroz bodreće misli. Zahvaljujući njima i ljudskoj brizi za zdravlje, kao i disciplini, svijet više nije imao ljude s prekomjernom kilažom i zdravstvenim problemima zbog prehrane. Medenjaci su se pravili od zdravog pšeničnog brašna, a ne više genetski modificirane pšenice koja je ljude s vremenom činila bolesnima.

Više nikada u medenjacima nisu postojali sastojci strah i sram jer su kroz Medenjakov primjer spoznali vrijednost svoje unikatnosti i življenja iz ljubavi i radosti, čak i kad to drugima smeta. Življenje iz srca i davanje vlastite plemenitosti i ljepote duše ovome svijetu ono je što s vremenom privlači i druga bića da ih kušaju i nikada ne zaborave dar koji ostavljaju ovome planetu svojim postojanjem.

POSVETA: Svim hrabrim dušama koje se ne plaše živjeti svoju različitost, a kojom  doprinose društvu, kao i svojom plemenitošću i dobrotom. Onima koji imaju iskrene namjere učiniti svijet rascvjetanijim i mirisnijim mjestom gdje pobjeđuju prave ljudske vrijednosti i istinska ljepota iznikla iz čistoće duše.

Ako vam se ovaj umjetnički tekst svidio, ostavite ispod komentar, podijelite ga s prijateljima preko društvenih mreža (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ga na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.

Pratite SVAKOG DRUGOG PETKA nove objave na ovome blogu.

Pratite moj kreativni rad također i na mom INSTAGRAMU gdje dijelim objave pod svojim imenom Maja Jasić Dašić.

Više od Maja Jasić Dašić
LIKOVI KOJI NAS TRAŽE – DRUGI DIO
Kad ti drugi kažu da si sporedan lik, zapitaj se jesi li...
Pročitajte više
Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)