Kaže se da je ljepota u oku promatrača, no što ako je on zakrčen svojim problemima pa je ne može ni uočiti? Što ako tek trebamo u sebi pronaći ljepotu i pogledati druge ljude i svijet iz šire perspektive? Tad bismo mogli zaključiti ovo: Prvo sam uočavao ružno kod drugih. Tek kad sam sebe proljepšao iznutra i otvorio se za ljepotu, shvatio sam da je ona zapravo čitavo vrijeme čučala u meni. Čekala je moje oslobođenje i brisanje zamašćenih naočala s kojima sam motrio do tada svijet.
Smijeh s voljenom osobom, inspirativno pričanje o željama srca, čaroliji umjetničkog stvaranja, lijepe riječi, bodreće i ljubavne i ti se jednog popodneva opustiš na kavi. Ovo nije sladunjava ljubavna priča, ovo je priča o ljubavi prema svakom jednostavnom danu i satu proživljenom s unutrašnjom slobodom koja me dovodi do otkrića i ulova novih svjetova u okolini, za moje umjetničko pero, koji su mi do tad bili skriti. Ponekad ih ulovi moje majstorsko oko za zanimljive detalje i kamera mobitela, kao tog živahnog dana. Zubato sunce te tad ugrije i uspije zavesti svaku tvoju poru i um na opuštanje. U tom stanju, kreativni dio uma (viši um) spreman je uočiti sjajne stvari. I ti ubrzo shvatiš da ti sama priroda pomaže kada se više otvoriš jer tad si u mogućnosti uočiti sitnice koje su sve samo ne to.
Sunce je bilo tog popodneva iznimno romantično te je blagoslivljajući čašu moje vode stvorilo i oku vidljivu neobičnu duginu pojavu na površini same vode. Tu se tek rađa čarolija koja se materijalizirala kroz fotografiranje kamerom mobitela. Intuicija me vukla povećati fotografije i tad je sve počelo. Razni svjetovi oživjeli u toj čaši, postali su vidljivi zajedno sa svojim još nepopijenim stanovnicima.
Tog dana shvatih da sav jedan neobičan, čudnovati, umjetniku beskrajno dubok svijet egzistira, rođen je kroz očigledno živ organizam – vodu koju su našminkale zrake sunca, tog savršenog kozmetičara koji nas ozdravljuje. I taj svijet živio je tada u toj čaši koja nije bila moja, kao što nisu ni ta bića. A čija su ona zapravo i zašto sam ih upravo ja uočila u baš tom nekom specifičnom obliku? Je li nestao taj svijet mojim konačnim ispijanjem ili još živi u mojim stanicama i svi ti likovi pa me sada gone napisati njihovu biografiju ne bi li barem netko pročitao njihovu jedinstvenu priču života koju još nisu uspjeli ispričati?
Da je voda živa i ima svoju svijest, nije moje otkriće. Još je starogrčki filozof Tales tvrdio kako sve nežive tvari imaju dušu i da je prapočelo svega voda. Tu je i Victor Schauberger koji u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, samim promatranjem prirode i vode, zaključuje da voda ima svoju inteligenciju. Tu je i genijalac Tesla koji progovara o moćima vode, a u kasnijim desetljećima je to znanstveno i potvrdio Masaru Emoto. On je promatrao zaleđene kristaliće vode kroz mikroskop i uočio kad vodi govorimo lijepe riječi, njezina struktura postaje prekrasna, a vrlo ružna kad joj upućujemo negativne riječi.
Ako su takve promjene uočljive kod vode, koja je očigledno moćni i živi organizam, zamislite samo koliko onda sami sebe možemo iscijeliti njegujući lijepe misli i vježbajući svoj ljepši monolog. Uz to je važno prisjetiti se da je tjelesna masa nas ljudi ispunjena vodom oko 80 %, a neki organi čak i više.
Nisam ni prvi ni zadnji umjetnik koji uživa u vodi i uz vodu, u uočavanju ljepota u naizgled nebitnim stvarima. Blagoslovljena sam talentom uočavanja znakova na putu i njihovog intuitivnog tumačenja. A onda me dočekaju vodena bića svjetova koje ja vidim na svoj način i još to uspijem fotografirati. To je ljepota jednostavnosti i spontanosti trenutka umjetnika koji živi vođen srcem. Ono me i dovelo na tu kavu iako je um htio započeti svađu da moram samo sjediti kod kuće i čekati ulijevanje ideje za pisanje. Inspiracija i zahvalnost od tog trenutka nije me napuštala, čak ni u sate kad bismo trebali loviti svoje snove ispod vjeđa.
Čarolija polaganog ispijanja te inspirativne vode nastavila se plesti kad su njezini mjehurići stvorili razne likove koji su danas vjerni stanovnici mojih svjetova priča. Svo to tkanje ljepote koju mašta rađa krenulo je nakon što na uvećanoj fotografiji vidjeh vitku ženu u haljini kako stoji i sklapa rukama lice. Tad sam pomislila je li tužna ili od nadahnuća i nevjerice, zbog upravo doživljene sreće, isto kao i ja pušta suze radosnice? Jesam li vidjela to sebe u vodi ili sam ispijala potencijalnu tugu prethodne osobe koja je prije mene ispijala vodu iz te iste čaše?
Jesu li ta bića prizori svih tih ljudi koji su sa svojim brigama ili pak radostima, u pauzi od težine života, došli na instant uživanciju ispijanja pića u kvartovski kafić? Jesu li svoje misli utisnuli na staklo koje ni sapunica nije mogla isprati? Umjetnik može duboko prodrijeti u svjetove nevidljive oku većine onih koji žive stresno i užurbano. To je umjetnikova milost dana mu od strane Prirode, da takve divne pojave zatim podijeli sa svijetom, ne bi li čovjek zastao na tren i zapitao se: Možda ima nešto bitnije od svakodnevnih obaveza koje moram mehanički i s otporom raditi. Možda ja mogu biti drukčiji, sretniji iako se neke od mojih okolnosti dugo ne mijenjaju. Što ako ovaj, vidljiv oku, fizički svijet nije jedini egzistirajući?
Taj vodeni svijet u čaši kao da tišinom vrišti: Ima nešto više od svega što vidiš očima, a što je nevidljivo, no vodi te mudro tvojim stazama života ne bi li još više rastao kao osoba, širio svoja obzorja svijesti i pružao najbolje od sebe svijetu.
Možda netko tko bi pio iz takve čaše, poželi vrisnuti, razbije ju i kaže: Pa što ja radim sa svojim životom, ja ga ni neživim, ja ga odrađujem i zavaravam se da su mi isključivo materijalne stvari bitne da bih bio inspiriran, sretan, da bih uživao i pružao ljubav. Dosta mi je preživljavanja i grčenja uslijed stresa, htio bih živjeti!
Ista čaša, a malo pomaknuta, kao i moja stolica, i već novi ulovljeni odraz u vodi – zalazeće sunce u minijaturnom svijetu čaše. Možda ni nema namjeru nikada zaći, sve ovisi o meni i mojoj žeđi. Za čim sam tog dana žeđala? Očigledno za inspiracijom koja mi je jedva čekala mahnuti s druge strane stakla čaše. Jesam li tog dana pila i sebe pitkiju, svoje misli i riječi tada izgovarane? Ako jesam, onda sam se mnogo tada iscijelila. Jesu li mi se zato mjehurići vode smiješili kao što se može na jednoj od fotografija uočiti?
Mislim da ne bi bilo u redu da jedan vodeni svijet završi neopažen, bačen u odvod nakon što bih ja otišla i ne ispila ga. Bilo je gušt upiti u sebe sve te likove. Ponijela sam ih u sebi. Svakoj mojoj stanici na koju su se zakačili ispripovijedali su svoju biografiju. Kroz nju me podsjećaju na važnost življenja svojih snova i udahnjivanja čarolije u život, u svakom danu što me neumorno zove.
Tekst na ovu temu je i za vas čitatelje divna vježba kidanja predrasuda i osuđivanja različitih pogleda na svijet i sve što je u njemu, čak i prema postojanju više svjetova, oku nam neprimjetnih, jer egzistiraju u različitim dimenzijama, a zbog visokofrekventne energije i brzine su našem inertnom vidnom organu često neuhvatljivi. Ipak, kad kod ljudi postoji otvorenost ka tim svjetovima, oni im požele pokazati svoju ljepotu različitosti na najneobičnije načine.
Ako želite u punini pokazati božanskost i svoju jedinstvenu ljepotu duše, ne bi se smjelo zaboraviti na tren zastati i uroniti u ljepotu koju svaki dan za vas nosi. Sve lijepo što primjećujemo van sebe, postoji u nama, baš kao i ono što zovemo ružnoćom i što smo skloni osuđivati. Čime radije nadijevamo svakodnevno svoje unutrašnje biće: zrakama sunca koje nas griju povjerenjem u život i sebe, čak i kad sve izgleda raspadajuće, ili već pri izlasku ujutro iz kreveta uranjamo svoje stope u blatnjavost najtužnijih misli o sebi? Stišćemo li srce u grč zbog nepovratne prošlosti, paničarimo li često zbog budućnosti? Koja šteta ako tako provodimo dane jer sadašnjost okupana suncem naših čarobnih prilika čeka na nas, ne bismo li bacili pozornost na nju.
Mnogi svjetovi stanu u samo jednu čašu vode. Ovaj tekst i moje slike svjedoče tome.
Koliki li onda nabujali moćnom maštom svjetovi u nama samima traže put do svog korita – našeg slobodnog, jedinstvenog izražavanja. Koliki li svjetovi i bića iz njih samo čekaju iz nas ili blizu nas poteći. Sliju se na neobične načine u ovaj svijet, ne bi li isprali sve što nam još magli vid i priječi, poput brane, da nas zapljusne naša iskonska radost bića.
Moj čarobni svijet viđen u čaši dat mi je kako bih podijelila s vama radost trenutka jedne umjetnice. Isto tako, da bih vas potaknula na uočavanje važnosti svakoga od nas ovdje na Zemlji i kako nismo ovdje igrom slučaja. Svatko od nas može osvijestiti bogatstvo svog unutrašnjeg svijeta, ako poželi. Tad ćemo spoznati zapravo pravo značenje ove izreke poznatog sufijskog pjesnika i mistika iz trinaestog stoljeća, Rumija:
„Ti nisi kap vode u oceanu, ti si cijeli ocean u kapi vode.“
Objavljeno 8. listopada 2023. Sva prava pridržana© Maja Jasić Dašić.
Ako vam se ovaj tekst svidio, ostavite ispod komentar, podijelite ga s prijateljima preko društvenih mreža (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ga na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.
Pratite SVAKOG DRUGOG PETKA nove objave na ovome blogu.
Pratite moj kreativni rad također i na mom INSTAGRAMU gdje dijelim objave pod svojim imenom Maja Jasić Dašić.
Podijeli