TRAGATELJ KROZ ŠUMU – SEDMI DIO

Maja-igracke-i-dvorac
Maja s princezom Flovijom i Forsanijem ispred dvorca

– Konjče moje, slinavče drago! – zagrlim svog Tulijana, ali i njegovu kobilu Bubinju s kojom je već imao desetero djece: – Opa, čestitam, njuškasti oče, izgleda da me jako dugo nije bilo kad već možeš otvoriti privatni dječji vrtić.

– Nedostajao si mi, ali i većini građana. Svi već sedmu godinu hodaju bosi čekajući svog postolara ne bi li im uz pripovijedanje bajki, popravio čizme. Znaš, od kad si se toliko opio čarolijom šume i u njoj partijao i uživao, a vidim i ugojio se, ovdje u zemlji Šalamiriji je zavladao vječni led. – tek što Tulijan to izjavi, sve četiri noge mu se zapetljaju i razbije dva prednja zuba na skliskom tlu.

– Kako to misliš, uživao sam, dugorepa krezubice. Ako misliš da nisam ništa radio i samo se zabavljao, dok su mi druga bića robovala, varaš se, ti, njišteći kopitaru. Bilo je upravo suprotno, no uspio sam tamo naći rješenja i spas, čak i mnoštvo prijatelja.

– Samo sam te htio upozoriti, svašta bi te moglo dočekati na dvoru. – Tulijan njuškom pokaže na masivna ulazna vrata unutar zidina dvorca, koja su se spuštala: – Vidim da ti i nisam toliko nedostajao. Tko je ovo štene vuka?

Čim je to rekao, moj čuvar i hrabritelj, Crventrakin poklon, beba vuk, postao je odrasli mužjak, samouvjerenog i mudrog pogleda.

– Znaj, iako i dalje u svojim njedrima, ima mjesta za tebe kao životinjskog najboljeg prijatelja, razočarao si me svojim kukavičlukom i ostavljanjem mene samog pred šumom. Stoga, upoznaj mog novog pomoćnika i zaštitnika, vuka Galarija.

– Ne ljuti se zbog moje tadašnje slabosti. Da nisam ovdje bio prisutan, ne bih ti mogao čuvati postolarsku radnju i kolibicu. Svi bi ovdje izgubili sjećanje da si se uopće i rodio, a onda više ni ne bi nikada mogao živjeti u našoj zemlji. Znaš kakva su pravila našeg svijeta – kad nema prepričavanja lijepih zgoda o drugima, potpuno nestaje memorija o njihovom egzistiranju, čak i ako su i dalje živi, no otputovali su na druga mjesta. Sve građane plemenitih duša podsjećao sam pričama na tebe i tvoju dobrotu. Dive se tvojoj hrabrosti. Tulijan mi u džep ugura kolačić Poletnić: – Znaj da ovdje zloća pojačano djeluje od kada te nema, a vrelo joj je ovaj dvorac. Htjet će te tamo isprovocirati i uništiti ti memoriju srca, kao što je već mnogima učinjeno. Ovaj kolačić od glistine sluzi i puževe smrvljene kućice s aromom smrdljivog martina, mogao bi ti koristiti.

– Svašta sam prošao u šumi, tako da me ne može više ništa slomiti, a ni razočarati. Drži mi prekrižena kopita za sreću, idem. Što god da bilo, slavit ćemo uz pjesmu jer ispast će baš ono najbolje što i treba biti. Pričat ću ti i o Čarobnjaku, svačemu me prisjetio. Mislim da sam poveo i dio njega iz šume, iako je cijelo vrijeme nevidljiv. Tulijane, slobodno i poletno zanjišti, dovest ću nam natrag svima vječno proljećeeeee!– vikao sam trčeći u predvorje Flovijinog dvora.

Razmišljao sam naglas, motreći sige na visokom kamenom stropu, čak i iglue izgrađene naopako, koji su se čvrsto, poput bivših lastavičjih gnijezda, držali na toj ogromnoj visini:

Tko zna je li se do sada moja Flovija već udala? Ako je tako, onda se ne drži pravila. Mora i mene pričekati, ali i još dvojicu natjecatelja. Od nas treba čuti najbolju i najzabavniju pripovijest o doživljajima iz šume, a zatim odlučiti kojeg želi za svog princa. Siguran sam kako se mogla samo pomladiti u ovih sedam prohujalih godina. Njezina je ljepota, vjerujem, još magičnija. Možda je toliko plakala za mnom i zaledila za svakog svoje srce da je zima i temperatura od –100 ℃ zavladala i okolinom.

Srećom pa je meni uvijek vruće ,tako da hladnoću uopće ni ne osjećam. Ili sam debelokožac ili je to zbog zaštićenosti svim čarolijama koje me prate još iz šume. Možda se Flovija raspitivala baš o meni, kao natjecatelju za svoje srce, jesu li me u šumi već proždrle nemani. Kako li je moja princezica, crvenokoso, ljepuškasto čudo Šalamirije?

– Čangrizavo i hororskog raspoloženja, eto kako! Nekoć je bila milo stvorenje. Danas je ta žena prošvikala pa imam već čvrstu namjeru uspavati je napitkom od zmajeve pljuvačke, no sve se nadam njenoj promijeni i spoznaji kako nas sve uništava, a time i sebe. Ovaj naš svijet će nestati ako ona nastavi ovako vladati.

Osvrnem se oko sebe ne bih li uočio tko to priča glasnim, rašpastim glasom nalik divovom. Pogledam na tlo, kad li ugledam mrava u sićušnom limenom oklopu. – Da, da, šta piljiš! Ništa čudno, stara je već vijest da sam sedmu godinu mrav. Mogu i na tebe ispustiti otrovnu kiselinu ako pokušaš stati na mene, samo probaj! A bio sam tako sretan kao Flovijin glavni savjetnik dok me nije pretvorila u ovog, gotovo nevidljivog, kukca.

Uzeo sam ga na dlan i nježno stavio u torbu rekavši kako ću se ja pobrinuti za njegov ponovni pronalazak pravog sebe.

Moj Galario me je bodrio gurkajući me njuškom i čuvajući mi leđa. Slao mi je valove mirnoće i lakoće, a zatim sam otvorio sto metara visoka vrata Flovijine dvorane za prijem gostiju.

U balskim haljinama su se vrtjele crne pantere plešući na dvije noge, na lusteru se njihala obitelj čegrtuša, a niz tijelo lignje krvavih očnjaka i velike poput morske nemani, spuštalo se deset patuljaka. Bili su poznati po svojoj paklenoj ćudi, roda Mrzoharta. Bacali su na mene koplja prethodno umočena u smrtonosnu hijeninu slinu. Srećom pa ih je vješto zubima hvatao Galario.

Na vjenčanju princeze Flovije i Forsanija ispred dvorca

U središtu dvorane, svirao je orkestar pakosnih vještica Malruzija, poznatih po tirkiznom štiftu za usne. Kada njime poljube bilo kojeg Šalamirijca, tijelo mu se pretvori u njihovo, dok mu duša ostaje zatočena devet vjekova unutar tog njihovog destruktivnog tijela.

Malruzije su usnama proizvodile zvukove koji bi mi rasparali bubnjiće da mi prije ulaska pametni Galario nije poklonio svoje dvije magične dude, kao praktičnu uspomenu iz njegova djetinjstva. Ne samo da su me one štitile od vještica mirisom koje su ispuštale, već sam pomoću njih te opasne sviračice, kad su me pokušale poljubiti, uspavao snom beba. Ako se i brzo probude, ponašat će se kao djeca koja tek uče puzati.

 Zbog tog drekne Flovija zbog čega popucaju vitraji oslikani dvorcem, šumom i njom kao vladaricom. Nisam je prije ni mogao uočiti među njenim gostima, gomilom svečano obučenih čudovišta i mutanata kojima je tijelo izgledalo poput nekoliko različitih vrsta životinja. Flovija je bila lijepa kao nekoć, no iz pora joj je izbijao ukiseljen miris sličan pokvarenom goveđem mesu umočenom u ocat. Kao da me motrila očima nekog drugog pa sam osjetio da je ona nekadašnja, nasmijana i ljupka Flovija, zauvijek u njoj ubijena.

– Oho, koga to moje oči vide nakon čitave vječnosti! Mislila sam da ćeš mi još sporije dotrčati. Raspitivala sam se nije li te možda nekom srećom progutala aždaja naše šume. Koja šteta za tebe što nije jer ovdje će ti biti još teže. Moram dobro razmisliti u što bih te točno htjela pretvoriti. Dvojim između moča kojim će najbolje sjajiti pod ili nikad odleđeni junak iz šume. Moj ti je savjet da odabereš ovo drugo: manje ćeš imati posla, a bit ćeš moja najdraža ledena skulptura koju bih stavila blizu svog prijestolja. Baš si kao i ova dvojica tvojih suparnika: jedva čekaš ljubiti tepih kojim hodam. Tako si smiješan sa svojim nevinim srdašcem i zaljubljenošću zbog koje misliš da ćemo svi biti sretni. I živio je sretno do kraja… ne bajke, već do kraja ovoga dana, Mili. To će pisati u kronici Šalamirije!

Zahihoču Flovijini ulizivači, moji konkurenti koji su jedva čekali ispričati svoje šumske pustolovine.

– Nadaš se tituli princa, no nisam ti otkrila sva pravila svoje igre. Možda bi se i mogao izvući odavde, samo prvo izbaci si iz entuzijastičke glave kako i mene trebaš spasiti, baš kao i moje mutante. Od najdražeg dabrobika, nosim sada ogrtač, vidi me! – zavrti se, a svi su bili prisiljeni zapljeskati toj monstrumici.

– Moram ti dati priliku, iako mi se činiš kao slabić. Čula sam da si u šumi samo ljenčario i brbljao s nadnaravnim bićima. Možda i postaneš pobjednik, tko zna. To zasigurno neće biti ova moja dva šmokljana, zaluđenika za mnom, balvana od pripovjedača. – pokaže na moje suigrače od kojih joj jedan poljubi ruku od prstiju do ramena, a drugi joj se pokloni časteći ju umiljaticama: – Pobjeda je tvoja, samo trebaš ispričati priču. Ne mora biti čak ni bolja od pripovijesti ove dvojice. Oni su svoje već izrekli. Dosadni su im bili doživljaji, da bi i Trnoružica ponovno zaspala bez mogućnosti buđenja. Da jednog od njih moram odabrati za svog princa, od užasa bih se zamrznula.

Nije me uspjela povrijediti jer je više i nisam htio za ženu. Tad mi se umiljato nasmiješila. Htio sam joj ispričati o tome kako sam pomogao tužnima poput nje, primjerice Crventraki, no vidjeh da je Flovija već duboko hipnotizirana mržnjom, tako da je nju ipak bilo teže izbaviti iz tog tamničarskog stanja. Odlučim joj ispričati svoje avanture, tako da ju ostavim zbunjenu. Kad sam otvorio usta, osjetim snježnu kuglu ubačenu mi u ždrijelo. Nisam mogao ni urliknuti. Oduzela mi je glas.

Agresivno se smijala i natjerala druge da je u tome imitiraju.

– Zar si zaista mislio kako imaš šanse? Princ je već izabran. To je ovaj što mi stalno tepa i on jedva čeka uskoro postati moja ptica kukavica. Njemu je najvažnije biti blizu mene i nije mu bitan njegov izgled. – pogladi ga po glavi.

Na tren sam zamalo pao u ponor ljutnje prema svojoj sudbini i toj vještici, no na vrijeme me Galario podsjeti na Čarobnjaka. Toplina mi oblije grudni koš. Sve prisutne tad podsjetim na zaboravljen zajednički dar: telepatiju. Pošaljem im mislima riječi:

Sumnjao sam godinama u svoju hrabrost, no ona je samo nosila krinku straha i zaigrano čekala ne bih li ga pomilovao shvativši da je cijelo vrijeme bio iluzija jer iza njega krila se moja snaga.

Naučio sam svoj nemir, koji ima korijen u nestrpljenju, zibati u miru, kao i riječi svojih sugovornika. Njih sam zbog strpljenja uočenog u sebi i mogao čuti te im pomoći. Bio sam zavaran zavišću kako drugi imaju ono što bih i ja želio živjeti. Tek kad sam kroz njihovu radost uočio priliku za svoj rast i viđenje prvo sebe kao ljubav, a zatim i njih, oslobodio sam se mnogih okova.

Vjerovao sam desetljećima u laž zvanu vlastiti jad i bijeda koje sam lijepio na sebe, ne bi li me i drugi žalili i smilili mi se. Mislio sam kako mene nikada neće neka čarolija posjetiti, a da je mogu uočiti i iskoristiti ne bi li mi život bio još veseliji i ispunjeniji obiljem. Tad mi se približio i ušao u njedra Čarobnjak u kojeg sam prvo povjerovao, a tek onda ga čuo. Danas mi je on najbolji prijatelj jer me naučio povjerenju. Spoznah da je oduvijek bio moj vjerni cimer, samo sam u sebi imao pregorenu žarulju pa ga nisam mogao vidjeti.

 Korio sam nekoć sudbinu, zločesta bića, prepreke u šumi, bio toliko ohol i gnjevan što sam samo postolar i što imaju blago oni koji najviše kradu. Ubrzo sam osvijestio kako je blago širok pojam i da su moji zlatnici bili nošeni ljubavlju kojom sam, kao i suosjećanjem, dragocjena šumska bića spasio iz nevolje. Na početku tog putovanja samo sam htio sebe osloboditi i pobjeći što prije od njih. Zahvalnost koju danas osjećam ne može se mjeriti niti jednom pričom koju bih vam mogao ispričati.

Kad mi se vrati glas, znajte da ću vam u detalje ispričati tu priču zvanu Potpis ljubavi. Moji najdragocjeniji zlatnici kojima sam pomogao prvo sebi, a zbog tog poželio pružiti i pomoć drugima, zauvijek su iz mene iskopani. Nikad više neće se plašiti pokazati svoj sjaj. Možda me vaša vještica zaista zaledi, no ove moje misli dovest će ponovno u našu Šalamiriju proljeće. U rascvjetanim krošnjama naše prirode, pronaći ćete šest zlatnika, donesenih na sunčevim zrakama slobode: hrabrost, strpljivost, ljubav, suosjećanje, povjerenje i zahvalnost.

Beskrajno padajući snijeg i mećava prestali su, a u dvorani su se počele otapati sige i padati na one koji su mi prijetili i branili mi koristiti te svoje telepatske moći. Uskoro je postalo toplije, a Flovija se posvuda grizla zubima. Odjednom vikne mutantica žablje glave, majmunskog trupa i dugačkih krakova koji su joj samo pri dnu haljine virili:

– Stani! Ne smiješ to raditi…sebi. Znam da se grizeš iznutra. Barem nemoj tako brzo uništiti i tijelo.

Flovija otkine poput lijane viseću čegrtušu i metamorfozira je u drvenu debelu šibu kojom nasrne na nju. Odgrizem komad kolačića od Tulijana te poletim u zrak taman kad su mi dvojica mutanata, lešinara slonovskih nogu, htjela zavezati ruke i kljucanjem pojesti mozak.

Pred prvim naletom biča, odignem Žabicomajmunku i zagrlim je.

Podsjeti me na davnu priču Nespojivi ljubavni parovi ispričanu Blogerici pa se zapitam, ima li Žabicomajmunka svog zeznutog žapca za dečka ili dobroćudnog princa koji ju inače spašava iz opasnosti. Osjeti moju ljubav i iz nje izniklu empatiju pa odigne krinolinu unutar koje je sakrila cipele koje sam poklonio prije polaska u šumu Floviji.

Pomislim kako je kasno da ih Flovija obuče pa da kroz njihovu čaroliju osjeti čistoću moga srca i smiluje se nad većinom nas koji smo joj taoci.

Iznenadi me Žabicomajmunka jer svoje krakove uvuče u prevelike joj cipele. Mislio sam da su namijenjene bile samo Floviji, no mogao ih je obući svatko.

Na tren se svi osim mene zalede, no zadrže svijest promatrača. Pred nama se vrtio, kao na kinoprojektoru, film svih mojih peripetija u šumi, ali i zanimljivih raspleta. Svi kojima sam pomogao u šumi i Trolhitiji, sada su preko tog filmskog prikaza pomogli meni. Iako su još svi u dvorani bili nepokretni, primijetih im suze u očima i naziranje osmjeha.

Duše su se onim tužnima i oholima tada čistile, a ja sam ih inspirirao na osvješćivanje skrivene dobrote i u njima zbog koje svi možemo skladnije surađivati i pomagati si. Svi su tad pred sobom uočili istinu i tko točno spava u njihovoj nutrini: mračne gladne zvijeri ili svjetlosna bića ljubavi. Ništa se više nije moglo sakriti jer su svi vratili svoj pravi izgled.

Čim su se odmrznuli, film se ugasio, a moji šumski novi prijatelji su pali na glave najzeznutijim čudovištima u dvorani i prevarantima koji su uzeli tijela dobričina.

– Ljubav te tvoja spasila – govorila je to Žabicomajmunka, dok joj se to tijelo topilo, a onda pojavilo ono pravo. Bila je to začarana moja prava Flovija koju je nedugo nakon mog odlaska zarobila i silom joj preotela vladavinu Lisrija. Ona je biće koje nema srca jer je i stvorena kao razarujuća energija i slična je parazitu kojeg se teško riješiti ako nisi osvijestio svoje kreativne svjetlosne moći.

Zagrlili smo se. Građani Šalamirije, otrežnjeni i spašeni od začaranosti, pohitali su nam u zagrljaj presretni što prava Flovija i dalje postoji ne bi li im kao nekoć bila najbolja vladarica.

– Čekala sam te jako dugo i nadala se kako ćeš ti ispričati najbolju priču. Sada pred svima pričalo je tvoje srce, a cipelice su samo bile pomoćni alat. Gledajući te i prateći potajno tvoj život i prije polaska u šumu, osvijestila sam da i ja imam sedmi zlatnik ljudskih vrijednosti, koji još više od kada te poznajem, njegujem: ljepota iznikla iz dobrote. Tvoja hrabrost i misli koje si nam prenio napokon su i mene ohrabrile da se Malruziji usprotivim. To prije nisam mogla učiniti zbog straha. Nije ni znala kako skrivam cijelo vrijeme svoje cipelice moći.

Malruzija je samu sebe uništila rasprsnuvši nam se ispred očiju od bijesa i nemoći.

Ni na tren nismo više čekali s vjenčanjem. Nije bilo potrebe za dugim pripremama jer je naš brak i prije, od strane Čarobnjaka, bio sudbinski predodređen. Svojoj srodnoj duši darovao sam najljepše priče ukoričene u tomove svojih knjiga.

Kao princ i heroj šume postao sam cijenjen i u svim paralelnim svjetovima, kao najbolji i najzanimljiviji pripovjedač bajki po stvarnim događajima. Odmah smo pozvali cijelo stanovništvo šume, Trolhitije i zemlje Šalamirije na gozbu ispred dvorca. I živjeli smo i živjet ćemo ljubavno i svjesno do kraja svog života i buđenja u naručju Čarobnjaka– najljubavnijeg i najmilosnijeg učitelja svih pripovjedača, koji je i kroz mene ovo sve ispričao, a ja zatim širim te svjetlosne priče dalje.

Ovo zapisujem u pauzi od tulumarenja na svojoj svadbi koja će trajati godinama. Sada hitno moram ići. Upravo mi s tuluma odlazi draga gošća, ona Blogerica koju sam vam spominjao. Želim joj prepričati ovu svoju priču ne bi li je ona prenosila dalje. Tragatelji za inspirativnim bajkama uvijek nađu jedni druge, kročili oni kroz šumu, druge svjetove ili samo sjedili u svojoj kući uz kamin i čitanjem oživljavali likove.

S ljubavlju

Vaš Forsanije, tragatelj koji je pronašao ono zbog čega se i rodio.

Stanovnici Šalamirije i Maja na vjenčanju Flovije i Forsanija

Ako vam se priča svidjela, ostavite ispod komentar, podijelite ju s prijateljima preko društvenih mreža (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ju na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.

Pratite SVAKOG DRUGOG PETKA nove objave na ovome blogu.Pratite moj kreativni rad također i na mom INSTAGRAMU gdje dijelim objave pod svojim imenom Maja Jasić Dašić.

Više od Maja Jasić Dašić
BOSONOGA PRIČA – BEZ DLAKA NA JEZIKU KAO BEZ SPUTAVAJUĆIH CIPELA (ZA ČITATELJE OBA SPOLA) – PRVI DIO
Šarolike vrste cipela, sljedećih tjedana gratis! Pročitaj dok ne daju potplatima vjetra....
Pročitajte više
Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)