S ONU STRANU SUDBINE

Andjeo, knjiga i Buda uz rijeku
Anđeo i Buda kontempliraju o knjizi Sudbina duša uz rijeku

Sljedeće rečenice mogle bi zaboljeti tvoj ego. Jesi li spreman za skejtanje niz um do srca?

Danas lotos mog svijeta nema mirisa. Preuzela ga je moja duša i zamirisala planetom. Sikću poneki:

̶  Kako li je umišljena, zar ona da se tako sjajno, s lakoćom, otvara drugima? Ona odjednom cvijet, još i njegova boginja? Fura se na ljubav i to tako ide na nerve. Misli da je blato neće živu potopiti. Znamo i hrabrije od nje pa ipak utopljenike u mulju.

A latice moje još snažnije tad drže se svog tučka i ne miču oči ljubavi s tog svog srca koje zna tajnu učenja od blata i uzdignuća iz njega. Levitiram čista po njemu. Tužno je dok hodaš svijetom zalijepljenih očiju za svjetlost svoga pravog imena, Brate, Sestro, Božanskosti u malom. Rezervacija za titulu božanskog ne ostavlja na svijetloj stazi samo moja stopa, ima dovoljno puta za nas sve.

Misliš da nema dovoljno široke staze gdje bismo oboje rasli zajedno u ljubavi, a ne izjeli jedno drugo egom. Žudnja za moći opasno je pseto ako se ulovi u koštac s umom nedresiranim, s kojeg bjesnilo šiba svoju slinu prostakluka onda kad smatra da je bolji od braće.

Ovo je močvara koju svojim djelima možemo pretvoriti u rijeku. Jesmo li voljni biti protočniji za osmjehe bez maski? Jesmo li voljni disati idući niz rijeku ili ugušiti se blatom misli kako smo malene žrtve koje ne zaslužuju zvati se bogovi iznikli iz Makrokozmosa? Kakav mikrokozmos gradimo svakodnevno u danima što brže se nižu, nego što naučimo disati životom?

Bojiš se prodisati, a ako ti se i to zabrani, ti se tako olako složiš kako ti to ne treba da bi slobodno živio. Jesi li kada udahnuo tu slobodu o kojoj si cijeli život samo pjevao kroz stihove tuđih pjesama? Koliko pitanja, koje su to filozofske tričarije, nemaš ti vremena baviti se time!  ̶  raspucava se tvoj krik na kojeg se zatim strovale stijene otpora.

Radije stavljaš na sebe krinke za koje god ti drugi kažu da ti pristaju. Misliš da je lakše umrijeti u neznanju, a bojiš se svoje smrtnosti u ovom životu  ̶  ti, koji zbog zaboravljanja tko si zaista ne želiš pogledati istini u zjenice, istini o svojoj besmrtnoj duši.

Tijelu se samo klanjaš, magnetski se držeći isključivo za egzistiranje ovoga materijalnoga svijeta. Tvoje hitanje samo ka instant zaradi, čini ti duh mršavim, iscijeđenim toliko da ne možeš primiti kroz sebe sjajne ideje koje bi ti bacile u naručje radost, ispunjenje srca. Ono ti je premazano iluzornom, sluzavom, kiselkastom sluzi koja ga sprečava da ti se jasnije obrati  i povede te u ispunjeniji život.

Po nekima su pojmovi poput duša, Izvor svega, gluposti  jer su nedokazivi i nebitni za sadašnje postojanje. Živiš samo za putenost i plivanje u plitkoći i automatizmu svakodnevnih radnji. Gdje li smo sada zapeli zbog misli i navika sličnih tvojima? Nedostaješ nam i ti, Brate. Treba nam i tvoja petrolejska lampa spoznaje ne bismo li rasvijetlili mrak sadašnjeg stanja na Zemlji. Zbog sumnje valjaš se u sve dubljem koritu vlastitog besmisla.

̶  Slučajnost nam sudbinu kroji.  ̶  jadaš se. Koji li nam opaki Krojač šije živote, a mi Mu ništa ne možemo.  ̶  uvjeravaš se, a zbog toga ti je sve mučnije.

Taj vrhunski Krojač skrojio ti je i dao besplatno odijelo u kojem duh ti prebiva. I onda u starosti, možda, shvatiš da si jedini krojač svojih dana bio ti. Tad će biti kasno za prepraviti kroj jer si izgubio mjeru sebe zbog sumnje u Dizajnera koji te uposlio u ovom svijetu. I onda uvijek iznova u tebi: žal, krivica i bol. Sam sebe, kao janjac, okrećeš na žrtveničkom ražnju nemoći. Tvoje su to glavne uloge, samo po vlastitom izboru.

Da ne postoji izbor, još jedna je tvoja izlika da ne odustaneš od patnje jer navikao si da ti tepaju i plaču nad tobom  ̶  vladarom svog krojačkog carstva koji je dobio amneziju da sa sobom može iznutra carevati jer ima sve alate koji su mu za to potrebni.

Bitno je samo da kopamo po svojim ladicama ne bismo li ih upotrijebili jer pomoći će i drugima.

I onda na izdisaju shvatiš da si uvijek od svojih krcatih ladica unutar sebe bježao:

̶  Da sam bar šivao drugačije, da sam bar bio zahvalan za sve svoje umjetničke kreacije i talent za modu.

Zatim iziđeš iz svog preuskog odijela šireći se u vlastitu neograničenost ičime što bi te više kočilo da poletiš.

̶  Zar sam morao umrijeti ne bih li tek onda shvatio kako sam vječan, neuništiv i da nisam sam u svijetu krojača?

Ovo umiranje tijela neminovno je. Nije li, stoga odlično što imamo priliku učiti o svojoj božanskoj moći kroz umiranje u fazama za života jer sve je mijena? Posjeti nas i za života kratkotrajna smrt nakon koje se ponovno rodimo: svaki put kad nas s radošću u sebe primi svijet snova. Mi tad kao da nestanemo na nekoliko sati. Mala životna umiranja dogode se htjeli mi to ili ne.

Kad pretvorimo sami u prah neku lošu naviku, okrenemo leđa vlastitoj laži o sebi i pokažemo se u pravom svom svjetlu. Ubrzo si sami rodimo lepršavija jutra ljepših vjerovanja o sebi i svijetu, ako to odlučimo.

Znamo dramiti i oko one konačne smrti koju smo toliko puta doživjeli rodivši se u drugom tjelesnom obliku, ne bismo li dublje spoznali našu pravu besmrtnu prirodu duše. Pristali smo inkarnirati se ponovno po tko zna koji put, znajući da pri rođenju moramo privremeno zaboraviti svoje božanske vrijednosti kao duša, samo zato da bismo se s vremenom ponovno prepoznali i sjedinili s božanskom neuništivom istinom u sebi.

Za one koji nisu mnogo istraživali o pojmu reinkarnacije ili ponovnog utjelovljenja, ali u drugom, novom tijelu, slijedi nekoliko važnih informacija:  

Jeste li znali da su rani kršćani vjerovali u reinkarnaciju i to im je bilo središnje načelo, sve dok nije proglašeno heretičkim u šestom stoljeću?

Jeste li znali da su podatci o reinkarnaciji izbačeni iz Biblije 553. godine na Petom ekumenskom koncilu u Konstantinopolu kada je iz osobnih razloga bizantski car Justinijan prokleo učenje o ponovnim rađanjima i dao ga izbaciti zbog tadašnjih loših djela svoje žene Teodore koji bi joj se vratili u sljedećem životu?

O tome svjedoče crkveni povjesničari, kao i knjiga temeljena na istraživanjima autora Holgera Kerstena Isus je živio u Indiji. Neke izjave poput Isusovih su ostale u Novome zavjetu, kada aludira upravo na reinkarnaciju (ponovno vraćanje u novi život). Jedan od takvih primjera je kada je Isus iscijelio od rođenja slijepog čovjeka. Njegovi učenici su ga pitali je li zgriješio taj čovjek ili njegovi roditelji pa da se rodio bez vida. Iz toga njihovog upita slijedi zaključak da se tu mislilo na prethodni život i novo, ponovno rođenje jer samo tako ima smisla izjava da se netko može roditi slijep zbog grijehova koje je prije toga učinio. Tu su Isusovi učenici aludirali na pojam karme kao zakona uzroka i posljedice, odnosno, da naša djela iz prošlog života određuju sadašnji život.

Da postoji reinkarnacija, oslobađajuća je istina koju su nam htjeli zatajiti, no ako smo uporni i znatiželjni, ako volimo istraživati, dolazimo uvijek do pravih podataka. Svjedočanstva mnogih ljudi ne lažu, onih koji se ili sjećaju svojih prošlih života, ili njihova djeca u ranoj dobi ili pak oni koji ih se sjete jer su išli na regresiju  ̶  postupak kada ih regresoterapeut tijekom hipnoze vraća u bivša postojanja.

Još od malih nogu ta tema me je interesirala i bila toliko prirodna kao pranje zubi, to da se ne dosađujemo u raju čitavu vječnost, već da nas je Bog, najbolji mogući Igrač i stvorio, ne bismo li širili svijest sve više, kroz iskustvo bivanja na Zemlji na različite moguće načine, u različitim ulogama. Tako napredujemo kao duša.

Zašto se bojimo o tome istraživati, a samo tako prihvaćamo da nema ničega poslije smrti? Zašto nam je draže prigrliti strah, nego vjerovati u nešto o čemu postoje čak znanstvena istraživanja i na tisuće svjedočanstava drugih koji se sjećaju svog prošlog postojanja? Zar nije divno što zbog mogućnosti ponovne inkarnacije imamo priliku ispraviti sve negativno što smo činili drugima, time se i staviti u kožu tog drugoga?

Imamo i priliku živjeti svoje snove za koje smo mislili u prošlom životu kako ih ne možemo ostvariti ili da nas drugi sprečavaju u tome. Nije li prelijepo što imamo priliku ponovno se susresti u novome životu s bliskim osobama, u ovom svijetu se razigrati, uživati u životu, samo sada u izmijenjenim ulogama?

Meni najbolje knjige na temu života poslije smrti su od Michaela Newtona Putovanje duša i Sudbina duša, kao i Sylvie Browne Život na onoj strani. U njima se detaljno objašnjava kako izgleda taj naš zapravo pravi dom u koji se vraćamo nakon ovog postojanja, a opisana su i mnoga svjedočanstva ljudi o tome.

Mnoštvo njih je reklo da je konačna smrt, koje se najviše bojimo dok živimo, zapravo sretna pjesma kad se doživi  ̶  oni koji su se vratili duhom u isto tijelo, nakon što su doživjeli kliničku smrt. Iskusili su veliku lakoću bez lanaca koje si za života vežemo na tijelo. Ipak, ljudi s iskustvom kliničke smrti vratili su se u isto tijelo nedugo nakon prestanka kucanja srca.

Svi oni opisivali su bezgraničnu svjetlost bezuvjetne ljubavi koja ih je dočekala i pri izlasku iz tijela, kao i kad su prošli kroz tunel. Nisu se zbog silne ljubavi, svjesnosti o beskrajnosti, dubokih duhovnih spoznaja i slobode htjeli vratiti, no trebali su, ne bi li još mnoge važne stvari obavili u ovoj fizičkoj ravni i pomogli na bilo koji način drugima.

Neki  nas danas, kroz takva svoja iskustva, podsjećaju da je smrt iluzija i da nastavljamo živjeti i poslije jer smo vječna energija koja samo mijenja svoj oblik, ali ne nestaje.

I sama sam upoznala nekoliko ljudi koji su imali iskustva kliničke smrti, kao i one koji su išli na regresiju. Mnogo knjiga sa znanstvenim istraživanjima na te teme sam pročitala. I sama sam bila svjedok javljanja preminulih meni bliskih ljudi kako su dobro i na sigurnom, da se ništa ne brinem jer su mi nakon svog prelaska u novi oblik postojanja, poslali ohrabrujuće poruke kroz brojne sinkronicitete, kroz jasne, upečatljive snove, kao i kroz stvarna iskustva u budnom stanju, no o tome više u nekom drugom tekstu. Za mene su ti trenutci bili blagoslovi i uvijek će biti te sam beskrajno zahvalna što sam bila primateljica tih njihovih poruka ljubavi jer sam uspjela olakšati bol zbog odlaska tih duša s ovoga svijeta nekim osobama otvorenima za tu temu.

Stoga, reći ćemo si za života ili poslije:  

̶  Bili smo idioti živeći u iluziji uništivosti. Draža nam je bila vjera da će se ništavilo oblizivati nakon posljednjeg izdisaja našeg, kad nas proguta.

Tad će nam ništavilo namignuti i pokazati nam, kao najtalentiraniji ikad Komičar, scenarij ove svekolike igre života.

̶  Što se nisam više zaigrao!  ̶  žaljenje obuzet će nas.

Promjene su nam najgori horori. Ne želimo ih, a stalno su nam, mislimo, za vratom, a mogli bi biti naši najdraži učitelji.

Kod kojeg svog dizajnerskog kroja si zapeo, čovječe? Pitam te sad, dok još imaš prilike ovdje šiti i kreator, zajedno sa mnom, u mirisnoj nabujaloj rijeci beskrajne slobode izbora biti.

Ako vam se tekst svidio, ostavite ispod komentar, podijelite ga s prijateljima preko Facebooka (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ga na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.

Pratite svakoga utorka i petka nove objave na ovome blogu.

Više od Maja Jasić Dašić
TRAGATELJ KROZ ŠUMU – ČETVRTI DIO
  ̶  Ne može tako, moraš joj istinu sasuti u lice i...
Pročitajte više
Join the Conversation

3 Comments

  1. says: Irma

    Pozdrav i sve pohvale za blog.
    Tema je zanimljiva. Mene također zanimaju i iskustva kliničke smrti.
    Koje biste autore i knjige još mogli preporučiti osim ovih koje ste naveli?
    Hvala i lijep pozdrav

    1. says: Maja Jasić Dašić

      Draga Irma, lijep pozdrav. Hvala na podršci. Neke od dobrih knjiga na tu temu su još: Pozdravi s neba (autori: Bill i Judy Guggenheim), Hrabre duše Roberta Schwartza i Svjetlost s onu stranu života Raymonda Moodyja. Svako dobro želim.

Ostavi komentar
Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)