Odobravam ljubav žaba kao ovih romantika s naslovne fotografije. Izgledaju kao par čiji pogledi ostaju uronjeni u mir kojim prožeta je i njihova veza. Ne vide dalje od svog poljupca jer njime su i sjedinjeni. Njihovi kao nacrtani smiješci se s pržećim zrakama proljetne usijane kugle s neba ne brišu i oni ostaju uronjeni u trenutak voljenja na lokvanju, unatoč isušenju njihove bare i novog života na livadi.
Ostaju zajedno unatoč promjeni svijeta oko njih. I to je odlično, kao i to što pod njihovom težinom ne puca lokvanj na kojem stoje (to znači da se ipak zdravo hrane). Znaci voljenja vide se poput njegovog zelenog kraka kojim obavija njezin slatkasto ljigavi, ružičasti krak s bijelim pjegicama kao u kakve šminkerice koja se kičasto odjenula.
Tim prstima boje trave sigurno je voli češkati, kao i izbačenim jezičcem, onda kad se umorna vrati iz lova na pretile kukce. Dovukao joj je i srce za ugođaj, iako joj svoje daruje dvadeset i četiri sata dnevno, a ne samo kad je svetoga Žapca Valentislava dan. Njoj je čak dovoljno samo to što imaju taj isti lokvanj na kojem oboje postižu sklad i balans u ljubavi.
Njegove samouvjerene zacrvenjele zjenice od žara prema njoj odaju ga kao sretnog i voljenog žapca. Ona uživa u trenutku prepuštanja njegovom zagrljaju jer nema što izgubiti ̶ ima sve. Nije ju briga što joj tijelo isušuje sunce koje usrkava i ono male preostale vlage u letu. Ne brine se je li mu ljepljiva i skliska na dodir, sviđa li mu se njezina koža i krakovi bez celulita. Frizuru ne njeguje jer on je prihvaća i s ovom na nuli za koju se odlučila majka priroda.
Što kada je realnost drugačija od navedenog primjera ili bajke o Princezi i žapcu? Što kada poljubimo naizgled slatkog žapca, a on se pretvori u grubu krastaču koja nas ignorira i vrijeđa te se mi skutrimo i poružnimo svojevoljno ostajući u lošoj vezi? Pristanemo povjerovati u to da smo neprivlačna žaba uz svekolike, skrivene potencijale da možemo vješto vladati svojim kraljevstvom jer imamo te moći kao žena ̶ kraljica ovog kaotičnog svijeta od kojeg si tek treba sagraditi bajku sretnog življenja i nakon životnih krahova.
Kad se dogodilo da je naš princ odustao od te titule i postao bradavičast iznutra, a da nismo primijetile? Još gore ako smo primijetile, ali smo pod tepih sluzavost naše zajedničke ljepljive kože zgurali. Budite zahvalne kad vam na sag počne izbijati mrlja jer ono što vidite u okolini odraz je onoga što njegujemo u sebi i kroz naše odnose, a onda je to lakše i promijeniti.
Zašto bismo godinama imale sluzavi perzijski tepih kojemu ne pomaže nikakav Pervol za čišćenje? Kada naš žabac stoji na jednom lokvanju, a mi na drugom, a ne kao žaboljubavnici s fotke na istom, vrijeme je da promislimo u što smo se pretvorili u našoj vezi i boli li nas prečesto posklizavanje na žabokrečinu koju smo zajedno napravili. Čak i da ju je on svojim agresivnim skokovima napravio, odlučile smo biti aktivna sudionica koja pristaje na njegova kreketanja i da nas utopi ili zgura u već smrdljivoj bari.
Nemojmo negirati i svoja kreketanja zbog kojih je možda skakao u nepoznate bare i odavao se prevelikom uživanju u vinskim mušicama. Oboje krivi smo za proklizavanja i za sljepoću. Dobijemo ono što mislimo da zaslužujemo. Kakve smo mi to misli i u kakvim smrdljivim barama tako dugo gajile, uzgajale ili gojile, a onda se odajemo kukanju?
U kojem trenu smo prestale poštovati sebe i svoj odraz moćnih, božanskih potencijala žene bez kojih ne bi bilo novog rađanja bilo kojeg oblika života ̶ bilo da porađamo vlastite kreativne ideje, bilo dijete, bilo da smo kao brižna duhovna njegovateljica ̶ majka mnogim ljudima kroz pomaganje riječima ̶ iscjeliteljica?
Kad smo pristale igrati zamijenjenu ulogu nas kao slabašnih kržljavih gatalinki koje su zatočene unutar staklenke i čekaju svoje skoro isušenje, dok se razvlače po staklu misleći da će ga tihom sjetom razbiti i skočiti u slobodu?
Umjesto gatalinki, možda smo krastača koja misli da takav lik mora nositi do kraja života jer bradavičasti napuhani žabac nam okreće svoja leđa u želji da nađe mlađa i ljepša.
Kao što i svaka djevojka prolazi kroz svoje emotivno odrastanje do samosvjesne žene, tako sam i ja isprva dugo godina bila od gatalinke preko krastače jer poljupci su bili utkani na usne onih žabaca koji se, na moju tadašnju žalost i unatoč žudnjama, nisu pretvorili u princa.
Možeš plesati break dance na jednom kraku i izvoditi žablja salta koliko hoćeš ̶ ako to nije pravi žaboljubac za tebe, moraš to prihvatiti i odskakati u druge vode. Mnoge žene moraju proživjeti lijepljenja na krive, nedorasle žapce. To im se dogodi ne bi li pokupile životno iskustvo i sljedeći put učinile bolji odskok na lokvanj Žaboromantika iskrenih namjera, čiji će čitav svijet najdivnije bare biti upravo ta jedna, milozvučna Kreketićka.
I ja sam nekoć svoj odraz karaktera vidjela u ogledalu kao žablji. Dozvolila sam da me drugi zatvore u staklenku zbog krivih uvjerenja o sebi tko nisam. Misliti da si žaba toliko godina, a biti zapravo kraljica, to je žrtvenička vlastita balada. Žene mnoge upravo misle da su to, a neke se kroz vlastitu nesigurnost predstavljaju da su ljepše od svih drugih. Ne znaju da smo sve kraljice i da ako nismo zavidne jedna drugoj, možemo čudesa izvoditi vladajući zajedno u kraljevstvu svih nas.
Tek kad sam se zagrlila i počela gledati prvo kao vlastitu princezu i kreirati svoje čarolije, svjesnija svojih moći, došao mi je princ bez konja, ali šarmerske duše. Istinskog princa velikog srca, u kojem me nosi, okrunila sam jako brzo za svog kralja. Kad me poljubio i od tad počeo nositi na svojim rukama, čak i po najvećim pljuskovima i žegama, riskirajući čak i bruh, proglasio me svojom kraljicom, a da ga to nisam molila, niti žudjela za tim, po prvi put u vezi.
Svoja princeza postala sam u međufazi, onda kad nije još dokoračao do mene, onda kad sam prestala žudjeti za poljupcem originalnog ljubitelja samo mojih usana. Kad sam otpustila sanjarenja o voljenjima i prigrlila sebe, počela sam uživati u svojim odrazima u ogledalu. I tada sam packe na njemu trebala vrijedno čistiti kako bih imala najbolje od sebe ponuditi drugome: sređenu i uređenu, bez odbojnosti prema ikojem dijelu sebe, koliko god bio još u nekim segmentima tamniji. Čišćenja nikad dosta, kako naših ogledala, tako i naših odraza, nas od vlastitih paučinastih negativnih uvjerenja.
Ovaj tekst nije feministički jer postoje i zlostavljačice muškaraca. Što ako ljepotica u bajci Ljepotica i zvijer i nije bila tako ljupka na kraju prema njemu i ako se on nakon zadnjeg poljupca, iako mu je dala nadu, ipak nije pretvorio u ljepotana kao što je htio, princa koji će taman u suton odjahati s njom u dvore kao sa svojom zaručnicom kad mu da indirektno obećani poljubac.
Neke ljepotice su takve samo fizički, a iznutra su krastače, one koje su manipulatorice. Nakon lažnih obećanja za davanjima poljupca u vječnost, one ga pretvaraju u još veću zvijer kojoj se smiju u dlakavu facu, a on pomahnita zbog njene prijevare, prijetvornosti, davanja lažne nade i neiskrenosti samo kako bi bila zadovoljena njena taština i igra moći do kraja odigrana.
Neke pak žene su dobre u srcu, ali njeguju žablju narav tražeći u svemiru supermena kao svog pravog muškarca. Toliko si uokvire izmaštanu sliku idealnog muškarca i objese ju oko srca, ni ne znajući da je to nacrtao njihov ego. Na kraju i kad se pojavi za njih pravi, one ga ne primijete jer nije original iz mašte nego za njihovu perfekcionističku glavu, iako im srce vrišti suprotno, no nagluhe su. Muškarci koji bi bili za njih i koji ih sneno motre iz prikrajka, uplaše ih se jer nanjuše njihove misli da su oni samo kopija, karikature, loše kopirana slika njihovog pravog utopističkog momka.
I što sad? Kako koga spojiti i s kim i u kojoj stvarnoj bajci i ima li je uopće u ovom svijetu?
Vašu bajku ne mogu pisati umjesto vas, ali znam da vam ju je moguće oživjeti. Znam zbog toga jer se moja napisala spontano i da je itekako realistična.
Kao trogodišnjakinja nekoliko godina svakog jutra nakon buđenja gledala sam snimljenu crno bijelu francusku verziju filma iz 1946. Ljepotica i zvijer. Bilo mi je žao zvijeri. Iako nisam željela da bude s njim dok je dlakava zvijer, željela sam da mu i kao takvome pokloni pažnju i ljubav, nadu da ga ipak netko voli. Film sam gledala nekoliko stotina puta, sve dok se VHS kaseta nije uništila, upravo zbog završetka i poljupca kad postaje prekrasni princ. Ljubav je pobijedila, a ja kroz film njegovala svoju poetično romantičarsku narav koja mi pomaže i u sadašnjoj profesiji. Kraj filma bio je tako prikazan kao da je zvijer umrla i bila bačena u bunar, a da je ostao uz nju lijep mladić.
Iz dječje perspektive, bila sam sretna zbog njih, no bilo mi je malo žao zvijeri i što ga je samo tako odbacila. Neko vrijeme nisam razumjela da je to isti taj muškarac koji je prevladao sve svoje tamne strane duše i bio spreman da joj pokaže svoju ljepšu stranu tek kad ga ona odvažno poljubi.
Danas se pitam, jesam li zbog tog žaljenja zvijeri i sama nekada ostajala neko vrijeme u lošim vezama sve dok nisam konačno odlučila da ipak hoću i da zaslužujem princa po svojoj mjeri? Željela sam ih promijeniti ili pomoći im, no to nije bila moja zadaća. Biti već pronađen i odlučan što si želiš dopustiti u životu, to dovodi ti osobu s kojom ćeš imati veću mogućnost skladno koračati istim putem, dok jedno drugo hrabrite i dozvoljavate si individualne, unikatne pokrete i ostvarenja na toj istoj stazi.
Mišljenja sam i da treba uživati i dok si sam na vlastitom puteljku, bilo da dođe tvoj kralj ili ne jer mi točno ipak ne znamo jesmo li prije ovog rođenja, kao što mnoge važne stvari biramo, izabrali život provesti s nekim. Stoga, u redu je provesti život sam, ako si u redu sa sobom i ako si prekrasno društvo. Život kao samca također može biti ispunjen i prepun zanimljivih pustolovina ako znamo živjeti u miru sa sobom.
Divno je bilo svjedočiti krunidbi mog princa u kralja zato jer je i on mogao biti svoj uz ženu koja nikada nije bila prijetvorna ljepotica, a više nije nesigurna žena koja je nekoć bila uvjerena da je žaba.
Nameće se i pitanje je li moguće da žena toliko može utjecati na promjenu muškarca svojom ljubavlju, tako da on više ne bude čudovišne naravi? Samo prava, srodna duša, rekli bi mnogi, koja to ne čini dok drži u jednoj ruci vještičju metlu, ona koja se sama preodgojila od ludo kontrolirajućih navika.
Ali ne može mu divlje gene ukrotiti, kao ni narediti da mu tijelo prestane biti kao u tasmanijske zvijeri, ona to ne može uraditi umjesto njega. On sam treba poželjeti da se iz vukodlaka pretvori u dobroćudnijeg, a ona će samo biti njegova pogurateljica ne bi li se odlučio na taj odvažni korak ̶ svojevoljno mijenjanje sebe.
̶ Ja sam ti takav, divljak bio i ostao. Ne možeš ti iskorijeniti divlju ćud iz vuka!
Kad ti još i sam to kaže, onda ili mijenjaj baru ili ostani u istoj s njim, ali ne krekeći mu, ako je dobar prema tebi, ne uništavaj isti cvijet ili list na kojem stojite. Ako je pak krajnji mutant žapca koji podlakavi i ponaša se zvjerski, onda razmisli koliko sebe poštuješ i voliš kada truneš u mulju koji si sama odabrala.
Ne mogu nas naše ljubavi pretvoriti u žabe ili zvijeri ako smo prvo sami sebi najveće ljubavi i kad shvatimo da sami odabiremo s kime ćemo odjahati u dvorac ili skočiti na lokvanj kakvi god bili vremenski uvjeti života.
Žena zvjerka koja ostaje u vezi, a ni ne voli ga, ni ne daje priliku svom muškarcu da postane lijepi princ, on ostaje zvjerka. Uz to, ni on ni ona nemaju, dok su zajedno, mogućnosti upoznati nekog tko će im više odgovarati i stajati s njima na kiši ili na suši uz cvjetove ili na cvjetnim livadama ili uz koje bi procvjetali baš poput lotosa, bez imalo blata na sebi, za razliku od prije.
Svi naši žablji odrazi nestaju onda kad istinski progledamo i susretnemo se s vlastitom čarolijom i ljepotom duše.
Ako vam se tekst svidio, ostavite ispod komentar, podijelite ga s prijateljima preko Facebooka (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ga na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.
Pratite svakoga utorka i petka nove objave na ovome blogu.
Podijeli