PRIČE IZ SEDAM NOĆI – PRVI DIO

Deva u Sahari i Maja Jasic Dasic
Njuška deve Majuno u Sahari

Svoju čarobnu lampu, kao i ostvarenje dugogodišnjih žudnji za zemljom palmi datulja, saharskih dina i umiljatih kamila, pronašla sam u stvarnom snu zvanom Tunis. Bajka rajskih pejzaža, napućena dobroćudnim ahujama  (kao što Tunižani, od srca mnoge nazivaju; arap. ahuja: brat ) pokrenula je u mojoj mašti višedimenzionalnu, prosvjetljujuću istinu što izvire iz same duše: gdje god pošao svijet ti je prijatelj.

Tunisie, što na arapskome jeziku nosi značenje duga večer, u pustolovima, tragačima za introspektivnim blagom, pali posebnu luč od trena spuštanja letećeg ćilima na aerodromsko tlo grada Monastira. Nasmijani, brkati vozač autobusa, crnog turbana; pozdravivši me sa asleme (asleme: zdravo, dolazim s mirom, pozdrav na sjeveru Tunisa; selam alejkum: pozdrav, blagoslov na jugu Tunisa), kao što i priliči sjevernotuniskim Arapima; uze moje kofere i tu poče sve.

Vožnja kočijom

Kažu da je ljubav pri prvom susretu s nekim ili pak s nečim slijepa, ali otkad su se moje zjenice stopile sa nezamjenjivim slikama ljepote, od tada se više ne mogah otrgnuti od katarzičnih emocija. Njih su iznjedrila, na putu prema mom sjeveroistočnom turističkom odredištu Hammametu, polja maslina, zamjećivanje radišnih obrtnika drvenim škrinjicama, tren zagrljaja i topline smješka što su ga izmamili, starom beduinu i beduinki, njihova modernizirana unučad.

Tu je i hip druženja trgovca i njegova kameleona što ga drži u ruci, s nadom, da ga netko od turista na tržnici uslika i time se obveže platiti jedan tuniski dinar.

Hitro se bližeći Hammametu, poznatom po bujnim vrtovima, još raskošnijim hotelima, zamijetih specifičnu tunisku plavo-bijelu, srednjovjekovnu arhitekturu, ponekog zaobljenog, kupolastog krova, većinom ravnih, čija jednostavnost je odraz i takva njihova mentaliteta.

Eksterijer, ispunjen bojama što istodobno osvježavaju i opuštaju, dočekao nas je i u hotelu s tri zvjezdice Le Khalifeu, čije osoblje svojom ljubaznom i zabavljalačkom naravi prikuplja mnogo europskih gostiju.

U  Hammametu se već prvog dana, otvorila prilika za njegu i rast duše; što nam neizbježno donosi svako novo putovanje; i to kroz prijateljstvo s dvadesetogodišnjim trgovcem, Egipćaninom, Maharezom Bounakhleom, koji me podrobnije upoznao sa bijednom realnošću te zemlje, iako je jedna od bolje stojećih afričkih država.

Na našim dugim čajankama, prozvavši me svojom sestrom otvorio mi je, sljedećih dana našega druženja, svoje čisto i plemenito srce, objašnjavajući mi sljedeće:

̶  Riječ islam znači mir i sreću za sve ljude na svijetu. Amerika sve Arape naziva teroristima, ali tome nije tako. Neka nam životinje budu primjer kako bismo trebali složno živjeti. Trebamo duboko promišljati o kozmosu i prirodi oko nas i u nama. Mnoge sam knjige pročitao, ali jedino vrijedno što mi je ostalo jest ljubav i vjera u Boga, ma kako mi Njega nazivali. Zahvaljujući Njemu mi možemo voljeti i sve druge. 

Svoj moderan i konstruktivan način razmišljanja Maharez mi je pokazao i svojim buntom protiv nekih strogih zapovjedi iz Kurana, poput nošenja velova žena, čime se zapravo ne bi trebala kriti njihova ljepota. 

Prvi suton, u kojem kao da se zrcalio ametist i kupanje u Sredozemnom moru, gacanje po pijesku, pored sipinih kostiju; odvelo me je divovskim valovima, već sljedećeg jutra, do najljepšeg sjevernotuniskog gradića Sidi bou Saida. Sastajalište mladih i umjetnika, slovi i kao grad s petsto svetaca, čiji ostatci obitavaju u podovima kafića i ponekih kuća. Znamen mjesta tih svetišta su prepoznatljiva crvena polukružna vrata.

Ovo hodočasničko mjestašce i njegove kuće, samo na prvi pogled odišu jednostavnošću. Naime, čim prijeđemo prag najbogatije kuće, arapskoga kalifa Muhtija, otkrit ćemo raskošni interijer golemih prostorija što odišu kompletnom i bogatom arapskom kulturom.

Muhtijeva kuća u Sidi bou Saidu

Sobe za molitvu i posebna prostorija u vrtu gdje je imam učio Kuranu djecu zaposlenih roditelja; kao i lutke Arapkinja obučenih u narodnu nošnju, dokaz su posebnosti što su je uživale plemenitaške obitelji. Vanjština te i ostalih kuća je identična i brižno osmišljena upravo zbog siromaha čija se zavist zbog takvog raskošnog doma nikako ne želi izazvati.

Pogled s terase Muhtijeve kuće na Jursku planinu ili planinu Baal, smještenu iznad tuniskog zaljeva, obuzima sva čula i vraća nas u gotovo pa mitsku povijest Kartažana. Tamo su oni podigli hram bogu kozmičke prirode Baalu, a u Sidiju i danas to moćno ime nosi svaki muž, otac. Od hrama ostadoše samo ruševine na čijem mjestu su Stari Rimljani sagradili 173 kilometra dug akvedukt, što se protezao sve do Kartage.

Već pri izlasku iz te raskoši dočekalo me je siromaštvo i prosjak stoičkog osmjeha koji moli za hranu. Davši mu dva dinara, dobih al baraku ili blagoslov koji se upućuje svakome tko podari novac gladnome.

Šećući ulicama Sidi Shebanovog (osnivač Sidi bou Saida 206.-236.g., svetac, sofistički filozof, liječnik reumatizma, učitelj plesa čime je kršio, nekoć oštrije, zapovjedi Kurana) grada, doživjeh de javu jer svako malo nabasah na plava vrata cvjetnih ornamenata, s fatiminom rukom (što je simbol sreće, zaštite i ispunjenja  životno važnih želja) i s tri udarača: za djecu, žene i muškarce, što različito odzvanjaju.

Prošavši pored crnog konja, upregnutog u kočiju, trgovac umalo da ne pljucne i na mene, kad saznah da to učini ne bi li odagnao nesreću što je donosi crna boja. Ovdje zbog tog praznovjernog običaja vranca prekrštavaju u plavog konja, a crnu devu u plavušu.

Napokon sjedosmo u osiromašen kafić, na tradicionalni mentin čaj sa sjemenkama bora. Uz njega nadobudni konobari odmah donose šišu (nargilu), spravu za pušenje pri čijem vrhu stoji duhan, a nadolje voda.

Opijeni tim parama ipak znadosmo pronaći put do slavnih ruševina grada Kartage. Tamo ne nađosmo vrsne pomorce Feničane, niti kartažanskog vojskovođu Hanibala, već samo okamine kuća i mjesta za razonodu, njihovih neprijatelja Rimljana, ipak boljih stratega na kopnu. U daljini Birsa, brdo gdje je zadnji Feničanin ubijen i gdje završi treći punski rat (Kartaga je razrušena 146. god. pr. Kr.), a pored nas mnoštvo kamenih ruševina kupki u kojima Rimljani slaviše trijumf, ali i saune u kojima su se pripremali za pasje vrućine, pijući vruće vino i vodu.

Kartaga je imala osamsto kupki i sauna, ali i hladnih soba za osvježavanje. Te Antonijeve terme sagradili su osuđenici, robovi čija se popajevska snaga i danas može zamisliti, dok gledamo rupe u kamenju, što su im služile za podizanje pri gradnji.

Okrutnost i neumoljivost Starih Rimljana su najbolje bili poznati tamošnjim kriminalcima koji su služili, kao ukusni deserti, divljim životinjama. Kad bi ti običaji, kao i zvjerke, nanovo oživjeli, vjerojatno bi odmah poželjeli naseliti i naš Balkan.

Kartaga je poznata i po svojim sportskim natjecanjima o kojima svjedoče kvalitetno sačuvani mozaici što krase palaču muzej Bardo u središtu grada Tunisa. Pronađeni su diljem zemlje, ali oni što posebno plijene svojom ljepotom jesu mozaici iz ranokršćanskog doba, starozavjetnih motiva, kao i oni oslikani životinjama uzgajanih na Kartagi, poput onog najpoznatijeg, s likom pauna ili tauasa, inače simbolom Tunisa.

Maketa tuniskih ‘Pompeja’, s hramom božice Fortune, starorimski oltari pobjede i latinska imena sponzora gladijatora, bude strast za natjecanjem, a oni mozaici oslikani ribama, pticama (što su ih Rimljani poklanjali prijateljima) nagone i samog Neptuna da ponovno svojim trozupcem zaore po Sredozemnom moru i povede nas u sljedeću pustolovinu u toj zemlji.

Ona bijaše rođena u našem daljnjem odredištu, Medini, trgovačkom i svetom mjestu prepunom sukova  (natkrivene trgovačke ulice smještene oko mošeje Zejtuna), u dijelu gdje nema agresivnih trgovaca lažnim nakitom i finim materijalima od svile i pašmine, koji vuku turiste za rukav.

Hranjenje bebe deve

Tamo sam i zaradila kompliment na iskrivljenom engleskom jeziku, tamnoputih trgovaca, kako nemaju toliko deva kojima bi me htjeli kupiti zbog moje sličnosti s Alžirkama (Afrikankama svjetlije puti).

Medina je brojnim svojim sukovima darovala vrsna maslinova ulja, parfeme naranče i popularnog jasmina, što se jedino tamo mogu pronaći. Zbog toga bi bila velika šteta ne cjenkati se za tri puta nižu cijenu  jer je to velika uvreda trgovcima. Cvjetna slatkoća tih mirisa ostaje duboko utisnuta u dušu  i budi žive uspomene čak i kad godine prohujaju.

Ovaj moj putopis objavljen je u časopisu za književnost i kulturu Slijepi putnik, br. 2, 2012. godine. Bila sam i lektorica tog 2. broja časopisa.

Ako vam se tekst svidio, ostavite ispod komentar, podijelite ga s prijateljima preko Facebooka (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ga na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.

Pratite svakoga utorka i petka nove objave na ovome blogu.

Više od Maja Jasić Dašić
PJEV KRILATE LJUBAVI
Postojala je i ta šuma i taj dodir naš. Odjekuje i sad,...
Pročitajte više
Join the Conversation

1 Comment

Ostavi komentar
Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)