Bivam gonjena porivima jagodica prstiju, nesputanih jer ne žele prestati s plesom dok bubnjaju po slovima na tipkovnici. Žele nešto melodično odsvirati kroz nju. Žude dotaknuti ponore drugih pa ako tamo pate, da im se pomogne savjetima i odvede u visinu. Tamo je protočniji zrak i svjetlo će im obasjati život. Sunce strpljivo čeka bacanje nam u zagrljaj i da se odvažno probijemo do njega. To zatim često izrodi pravu čar elegantno posloženih slova, da i sama stvorena rečenica pred svojom ljepotom ostane bez riječi.
Riječi sad kipuće su, dovoljno kompaktne i ispečene da bi se mogle servirati. Strasne, šećerne, griju mi njedra koja žele plam svoje nutrine pokloniti onima koji žude za toplinom i ohrabrenjem.
Za nekog su toliko ružne i opiru im se, koliko god ih istkana istina kroz pero umjetnika želi otkinuti od čvarka patnje u njima.
Za nekog ove riječi lažne su jer slute na skoro otkrivanje njihovih vlastitih potisnutih strahova, srdžbi, trulih misli o sebi i svijetu.
Riječi neizgovorene, bolne, njih nesvjesno ponavljamo kroz misli. Prate nas i bacaju sjenu na nas dok ih ne otkrijemo i ne zamijenimo pozitivnima. To su zapravo negativna uvjerenja, kao primjerice, da jednom u djetinjstvu povrijeđen, moraš otvorenu ranu do kraja života pokazivati. Ne znaš tad drugačije nego nanovo strugati krastu kroz iste tugaljive razgovore o pradavnim bolima svojim.
Riječi pljesnive, već toliko žele ispasti iz tebe. Riječi poput, mrzim se ili nisam dovoljno dobar ili ne zaslužujem ljubav, vise ubodene u naša tijela.
Riječi strasne, poput valova koji tek gone svoju pjenu novim obalama, koje žeđaju za njima.
Riječi gole, iskrene, takve podaju se svakom srcu koje zna što želi i voli sveopćom ljubavlju, onom kojom se miluje svatko, svaki od braće.
Dok se probiješ do pravih riječi i da ih izrečeš, ako je riječ o romantičnoj vrsti ljubavi, ona ili on već su daleko. S nekim drugim pišu priče sretnog kraja ili rječnik s riječima koje pune dušu, a ne ispuhuju se, ne čine je šupljom i suhonjavom.
Kad se riječi zalete u tvoje zatvoreno srce, lako će biti s nama drugima, no ti sebe si udaljio od ljubavi. Kad ćeš pokazati da voliš pa onda i to poželjeti izreći nesputan bilo čim? Kad će ti djela biti u skladu s mislenim i izrečenim? Riječi kad samo promijeni jedno slovo i živi istinu u sad.
Kad vratiš se sebi i osmijehu od ranog jutra u ogledalu, propupat će iz tebe riječi ljepote, posebne u svojoj jednostavnosti, neokaljane niskim pobudama i očekivanjima da nas druga osoba prihvati ili zavoli. Iskreno ćeš tad reći drugima, čak i ako su stranci na cesti:
̶ Imaš krasan pogled, smješak ti krase rupice na obrazima. Osjećam tvoju dobrotu i mudrost. Svako dobro želim.
Tad znat ćemo se svi voljeti, čak i bez riječi. Pisat ćemo ih isključivo gestama i mimikama, baš kao knjige koje se tek trebaju napisati. A to voljenje neće biti ono samo dvoje zaljubljenih, već ljubav braće i sestara koji su jednaki u svojoj različitosti.
Sveopća ljubav u ovoj komediji zvanoj život već se piše. Odlučih se da ju počnem pisati. Hoćeš li mi se nadovezati na prethodnu rečenicu? Voljela bih čuti kako dišu tvoje riječi kad su neokrnjene bolom i ružnoćom zbog nje.
Za pisca riječi jesu djela.
Za nekog ove riječi inspiracija su da počnu otkrivati novog sebe i izgrađivati prelijepa djela od svojih talenata. Za nekog ove riječi ispunjavaju sve pore ljepotom. Već hrle zagrliti osobu blizu sebe i učiniti da se njihova dobra djela nikada ne zaborave u srcu tog drugog kojeg su ganula.
Govori sebi i drugima pjesmu koju bi i sam htio da ti je drugi otpjevaju. Nadahnjuj riječima iz srca. Tad ćeš i moći jasnije osjetiti kome vjerovati i tko ti uistinu govori riječi iz ljubavi i dobre namjere.
Riječi ljubavi, nikada te ne tjeraju da činiš nešto suprotno tvojoj intuiciji. Riječi plemenitih ljudi koji žive iz svoje čiste duše, nikada ne cenzuriraju druge samo kako bi se njima manipuliralo, ne ulijevaju strah i nemoć, ne brane nam naša osnovna ljudska prava.
Riječi božanske, čiste u svojoj iskrenosti i riječi lijepe, one su kao vječno procvali cvijet koji ne gubi od svojeg mirisa i nadahnuća jer ga dijeli s drugima. Svaki od ovih tekstova kojeg dijelim s vama jedna je od latica lotosa koji zna zašto se otvara ka suncu i toplini ovog našeg zajedničkog neba. Pod njim mirišimo, dišimo slobodno. Budimo svoj duh i inspiraciju za riječi koje ga vode naprijed ̶ tamo gdje svjetlost sunca nikada ne gasne.
Ako vam se tekst svidio, ostavite ispod komentar, podijelite ga s prijateljima preko Facebooka (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ga na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.
Pratite svakoga utorka i petka nove objave na ovome blogu.
Podijeli