PRIČE IZ SEDAM NOĆI – DRUGI DIO

berberi-i-maja-jasic-dasic-u-matmati
Kod Berbera u Matmati

Poput nomada i mi Europljani smo svojim autobusima odselili sa sjevera Tunisa na jug, zvan još i Cabon. Dvodnevni izlet tamo je bio najfascinantniji jer se samo jednom može doživjeti da i deve, iščekujući nas, love sjenke svojih grba.

Cabon nam se predstavio svojim dugim poljem od osam milijuna drveća maslina. Što smo više primicali jugu, pješčana pustinja ili erk nam je otvarala svoja vrata. Ispred nas su polja pistacija i beduinke koje po hladnoći beru i masline, pomažući svojom zaradom muškarcima koji ostaju kod kuće. Na muško-ženske odnose u Tunisu ukazao mi je i prijatelj Maharez:

 ̶  Mlade sjevernotunižanke žele biti lukavije od radišnih, siromašnih beduinki, pa svakodnevno traže dobru lovinu jer bi kao supruge nekog, ni više ni manje sultana, postale jedino kućanice.

Zbog toga je i Maharezu teže pronaći poštenu djevojku. Siromašni mladi parovi brzo raskidaju jer si ne mogu priuštiti ženidbu i djecu.

Beduini (zovu ih još bluemen zbog nošenja plavog turbana i badie  ̶  arap. ljudi od zemlje) su; kao južni, siromašniji puk u saharskome dijelu Tunisa; ipak zadovoljni svojim životom. Iako ih u sjeverne gradove država poziva na školovanje, oni odbijaju život u betonskim zgradama.

Spavajući pod šatorima, privrženiji su nomadskom načinu života, a za preživljavanje dobijaju dvadeset i tri hektara zemlje. Badie uzgajaju i beru voće, masline, datulje i eukaliptus, a prodaju ih u gradovima, kao i isplativiji im petrolej.

Danas na tuniskom području postoji šest nomadskih obitelji koje dolaze raditi na polja te su bolje plaćene nego beduini u gradovima.

Siromaštvo je vidljivo i u berberskom mjestu Matmata što nosi naziv berbersko-kršćanske obitelji. Ušavši u jedan od preostala tri berberska sela, može se namirisati njihova izoliranost od tehnološki naprednog Sjevera.

Berberi (Kršćani i Židovi koje su Arapi obratili na islam, stigavši na to područje 659. god. pr. Kr.) grade kuće pod zemljom koje nekoj ptici u visini izgledaju poput bunara, rupe u zemlji, čime si priskrbljuju debelu hladovinu.

Tom numidijskom narodu (uz  Libijce i Alžirce), kao najstarijem narodu Afrike, odsječenom od suvremenog dijela svijeta, pomaže vojska, gradeći im ceste i vodovode. Oni mlađi Berberi su se ipak, uputili  za većom pogačom kruha, na školovanje u grad Tunis. Zbog toga u Matmati jedino i nađosmo starog Berbera koji brižno skuplja kišnicu u bunaru ispred kuće i Berberku koja u kamenoj zdjeli melje žitaricu kus-kus, posebno ukusnu uz tuniski specijalitet ovčetinu.

Pozdravljajući Berbere, selimo put grada El Jema, slavnog po trećem najvećem amfiteatru u svijetu. Dočekale su nas siluete prikaza iz 168. god. pr. Kr. koje glasno i navijački kliču, željne krvavih igara, baš kao i u svom davnom životu u tom gradu.

Kao stanovnici, sagradili su ovu znamenitost, vukući kamenje iz dvadeset pet milja udaljenog kamenoloma. Nije stoga, ni čudo što su je gradili od 178. do 238. godine. Rimljani su ovdje sagradili čak i katakombe, unutar amfiteatra, čijim su hodnicima gladijatori ponosno marširali u smrt.

Treći najveći u svijetu amfiteatar u El Jemu

Fobija da će duhovi prošlosti na me nasrnuti, uputih se prema oazi Gabes, poznatoj kao ‘vrata u Saharu’. Uplaši me priča kako tamošnji beduini rado proždiru, kao poslasticu, pseće meso. Sjetih se odmah naših čvaraka pa mi zgražanje iščeznu. Arapi bi u Hrvatskoj postali čak i vegetarijanci, kad bi saznali na koje sve načine iskorištavamo, njima zabranjenu, svinjetinu.

Konzumiranje hašiša je Tunižanima također zabranjeno pa su stoga, mnoge južne plantaže uništene. Kao posljedica zabrana, proizvode se drugi opijati, poput palminog soka, sličnog sangriji.

U oazi Gabes, stavismo na sebe beduinske tunike i turbane, kako nam sunce ne bi spržilo memoriju jer svi znamo što znači zaboraviti put i zalutati u veličanstvenom pustinjskom carstvu.

Ono što ne zna svatko jest kakav doživljaj donosi prvo sjedanje, i to na jednogrbu devu (dvogrbe su one azijske) i istovremeno strahovanje kako će te ona baciti sa sebe kod prve palme. Pustolovno jahanje izazove ushit, pomiješan sa zbunjenošću, uslijed koje stišćem sve čvršće devino sedlo. Emocije pokrenu takvu pozitivnu turbulenciju duha te mogu slobodno reći kako iz Sahare više ne izađoh ista.

Deve u Sahari

Ona sparina koju prvi put u životu želiš udisati; u tebi budi snagu duha, a tišina, jedvice odjevena u žamor karavane, s turistima u daljini, samo pojačava božansku snagu šutnje, ogoljene prirode. Ona priča o svojoj burnoj prošlosti nekog zalutalog mladića, koji i danas negdje u njoj žeđa, ili prošlosti neke Šeherezade koja pronalazi put kroz pustinju, ali i kroz život.

Sahara te nauči živjeti radost trenutka (možda je i Kairos, kao grčki bog sretnog trenutka, tu imao svoje božanske prste), a jedan vodič tvoje deve, Ahmed, uči te, kroz kratko vrijeme, o kulturi Arapa, prihvaćanju različitosti i sve o gracioznosti pustinjskih kopitara.

  ̶  Imam samo jednu devu, a da bih se počeo bogatiti, trebalo bi mi još njih pet  ̶  reče Ahmed, dajući mojoj devi, datulju, čiju košticu ona ispljune i time pokaže svoju lukavost.

Od vodiča deva naučih da one jedu kaktusove bodlje te da zbog toga, tijekom svog ipak dugog postojanja (trideset do četrdeset godina), izgube zube te nedugo zatim ugibaju. Njihova koža i dlaka tada posluže nomatkinjama u šivanju šatora i torbi, a masnoća iz grbe i devino meso beduinima u svrhu prehrane.

Ahmed je pohvalio svoju devu koja inače može izdržati četrdeset dana u pustinji, bez vode. Svojom upućenošću u životinjski svijet uspio je i razbiti lažni mit, kako deve u grbi čuvaju zalihe vode.

Na odlasku iz Cabona, zbog miraža doživjeh privid, da mi se Slano jezero ili more u Chott El Jeridu, nudi kao prilika za osvježenje, iako u biti, postoji još jedino kao ogromne nakupine soli. Adrenalinska  vožnja džipovima do gorske oaze Chebike, proslavljene po vodopadu i moćnim stjenovitim brdima, brzo me je vratila okrutnoj stvarnosti i svijesti da se ovo, gotovo pa alegorijsko putovanje, približilo svome koncu.

Gorska oaza Chebika

Danas se dopisujem s mnogim prekomorskim afričkim ahujama koje upoznah, dok mi se svijet u potpunosti nudio na dlanu. Sjećanje na njihov način života, toplina njihovih neiskvarenih duša i danas me grije u našim hladnim krajevima, dok koračam pored mnogih naših ljudi, ledenih pogleda.

Ako i jesam sanjala sve te bajne  krajeve, onda se ponosim i radujem zbog tog lucidnog trenutka sna  kada sam se, poput onog kameleona s početka ove cijele priče, pomoću mimikrije, transcendirajući stopila sa ostatkom svijeta. 

Ovaj moj putopis objavljen je u časopisu za književnost i kulturu Slijepi putnik, br. 2, 2012. godine. Bila sam i lektorica tog 2. broja časopisa.

Ako vam se tekst svidio, ostavite ispod komentar, podijelite ga s prijateljima preko Facebooka (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ga na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.

Pratite svakoga utorka i petka nove objave na ovome blogu.

Više od Maja Jasić Dašić
BOSONOGA PRIČA – BEZ DLAKA NA JEZIKU KAO BEZ SPUTAVAJUĆIH CIPELA (ZA ČITATELJE OBA SPOLA)- DRUGI DIO
Ljetne antilop kaubojke Ubojitih su isparavanja pa se još mogu zvati ubojke....
Pročitajte više
Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)