USNULI BUDA – PRVI DIO

Buda sova i lisce
Buda sniva uz sovu na lišću

Posveta: Čovječanstvu, za pustolovne dane i godine pred nama i čarobno jesenje doba 2022. godine

Siddharta Gautama Buda usnuo je san o nadolazećoj jeseni. Mislio nije previše o ruganju njegovom tijelu onih koji ga ne poznaju, kao ni njegovu hrabrost i povjerenje da živi s istinom mira u sebi, oljušten od fokusa na iščekivanje ostvarenja želja.

Dok je usnuo tijelom, nije mogao ni zamijetiti da su se mnogi na Trgu rugali njegovim suviše rastegnutim ušnim resicama te ga nazivali zbog toga slonom. Nisu znali da ih nosi takvima zbog simbolike kako se može osluškivanjem vlastite nutrine, kao i srca, dubinski čuti istina naše prave mudrosti lišene ega.

Čudili su se njegovim zatvorenim kapcima velikima poput žlica pod koje bi se moglo sakriti mnoštvo čeznutljivih tragatelja za skloništem i mirom, kao i oni nazebli od moljenja drugih da ih vole, prihvate i budu centar njihova svijeta.

Buda je bio pravi sretnik jer je vidio u sebi mnoge svjetove, a u svima je odlučio biti lucidni sanjač. Budući da je u snu bio svjestan kako sanja, sve duše koje bi u svijetu snova ugledao, a koje su drugima htjele nauditi, pretvorio je u ptice svih vrsta, a neke čak i u pradavne krilate pterodaktile. Poletjele su u slobodu. Transformirajući ih u ptice, oslobodio ih je njihovih vlastitih okova patnje koju su u snu stostruko više proizvodili dobronamjernim ljudima, nesvjesnima da mogu kontrolirati san i nadići sve probleme i spletke na koje u njemu naiđu.  

Mnogi su u ovoj fizičkoj ravni Budu željeli probuditi iz sna ne bi li uživali gledajući njegove suze, dok ga provociraju. Bili su uvjereni kako ga mogu povrijediti i zauvijek otjerati od stabla ispod kojeg je već godinama meditirao i većinom šutio. Čudili su se njegovoj nagloj promjeni položaja tijela iz sjedećeg u  ležeće.

Ismijavali su sovu pored koje je usnuo vičući posprdno da se odrekao svoje mudrosti pa se ona zato i odvojila od njega u tom životinjskog obliku. Jedan od uživljenika u svoju grotesknu ulogu, bio je uvjeren da je Budin najbolji imitator te je ostatku družine skupljene oko snivajućeg Bude uzvikivao:

̶  Ipak me odnio moj mir i toliko iscrpio pa više nisam siguran jesam li umro ili spavam, lijenčina i pol! Bolje je i samo snivati o ovom svijetu, nego išta raditi.

Ohrabren čoporom koji se previjao od smijeha, drugi Budin izrugivač je također prosiktao svojim otrovnim jezičcem:  

  ̶  Govorio bih ja, no radije izvlačim odgovore iz svojih motritelja, a onda si poslije prikupljam zasluge da sam duhovnjak koji je govorio kroz njihove zapravo riječi duboke, mudre! – rokćući zaslinio si je majicu njegov imitator. Znao mu je samo ime i da inače meditira pod drvetom. Nitko od njih nije znao što je meditacija. Bili su uvjereni da je to neka vradžbina zbog koje bi  Buda mogao pokvariti mladež. Po njima je previše pametovao kako bi trebali živjeti i to onda kad u rijetkim prilikama govori – onda kad bi ga se nešto pitalo.

̶  Nije u redu glumiti da si drugačiji od drugih, osamiti se kad ti dođe potreba za to. Živjeti kako želiš, to je najveći grijeh. Mene čitavo tijelo svrbi čim ga vidim  i onda recite da mu se može tolerirati to što me ugrožava. Ta njegova pojava, ježi mi se kosa od pomisli da bi mi mogao pročitati misli kao što neki tvrde da može. A tek taj njegov mir, baš mi ide na živce! Zašto ne može biti normalan kao mi? – rulja oko Bude se tračanjem podržavala  i ukopavala u još veći vlastiti strah pred  tim čovjekom-enigmom koji ih je ugrožavao ne radeći im ništa.

Dok im je iz pogleda sijevala zavist, a oholost uzela maha te su počeli planirati njegovu otmicu iz divlje realnosti ovoga svijeta, Buda je u snu hrabrio sovu koja je štitila planet Zemlju od nestajanja. Sova Lamorijana zabrinula se i za Budin život.

U Budinom svjesnom snu razgovarala je s njime, slikajući krilom koje je joj je držao u ruci, bajkovite pejzaže za opuštanje mnogih spavajućih duša. One su u njih dolazile upijati ideje i inspiraciju, da bi ih prenosile zatim kroz svoje talente u budnom stanju i dijelile ih sa ostatkom svijeta. Lamorijana je zaškripala zabrinuto svojim kljunom ispustivši otežano dah:

̶  Dok ti meditiraš transcendirajući sve prepreke i boli, dok utonjavaš u dublje razine svijesti, možeš li, molim te, i za mene doznati sljedeće: hoće li na Zemaljskome igralištu vladati duga i siva jesen u svijesti ovih igrača Zemljana te hoće li i dalje spavati dubokim snom?
Postavio si me kao čuvaricu svijeta među rulju koja misli da ništa ne radiš, da samo spavaš, a oni zapravo gore od nesvjesne želje da ja mudra uđem pred njima u tebe i trgnem ih iz njihove noćne more. – Lamorijani se od znatiželje nakostriješi perje, a oči joj postanu još buljavije.

̶  Povjerovali su u laži da će im ova jesen prerano donijeti suhonjavo i na dodir krhko i lomljivo lišće pa se rugaju iz straha od znanja kojeg ne žele razumjeti. Uvjereni su da  njihovo drveće nikada više neće dobiti kosu od lišća. Oni se zatvaraju za mogućnost proljeća koje žudi za procvatom u njima.

̶  Smeta li ti što tako razmišljaju?

̶  Šališ se? Da mi smeta, sada bih otvorio fizičke oči i uvjeravao ih u svoju istinu. Ne bih onda bio primjer razigranog igrača koji istinski uživa u igri života i dopušta drugima da se kreću svojim igralištem. Čekam i ostale ne bi li mi se pridružili u nirvani i naučili uživati u vlastitom otkrivanju iluzije o težini egzistiranja na Zemlji, ne ljuteći se na ostale sudionike koji su to već spoznali.

̶  Bojim se da ćeš se načekati dok većina svijeta shvati božansku srž unutar sebe s kojom su se rodili, a koja im je skrivena. Kažeš da vjeruju obmanama fizičkog svijeta. To je zato što su uvjereni kako postoji samo ono što osjetilom vida mogu uočiti. Mnogi ne priznaju da išta više od njihove vidljive realnosti postoji, čak ni duša. Reci mi, koja bi bila onda konačna, univerzalna istina oko koje bi se svi oni mogli s vremenom složiti?

̶  Čudi me da upravo ti to pitaš. Kljunato oličenje mudrosti pita me pitanje za milijardu eura. Baš si duhovita.  ̶  Buda se nasmije toliko glasno da je probudio sva glazbala iz svoga sna koja su skladala i odsvirala istog trena vrhunsku simfoniju.

̶  Znaš da te volim zadirkivati i još dubljim kontemplacijama inspirirati ne bi  li se Svemir u znanju još više mogao raširiti i obgrliti prosvjetljenjem sva zviježđa i bića Zemlje te mnogih drugih galaksija.  ̶  Lamorijana kljucne Budin nos pa se umiljato privine uz njega.

Buda nasmijanog brka prošapće:

̶  Istina je…da sada budno motrim svoj duh meditirajući – to je istina sada. Onaj tko sada na Trgu u fizičkom svijetu kruži oko ljušture tijela koje je moja prolazna bit, neka tu moju vanjštinu dobro pogleda iz više različitih perspektiva. To će mu donijeti slobodu i istinu.

̶  Za sada nema takvih koliko vidim. Gledaju te kao luđaka, dakle samo iz jednog osuđivalačkog kuta.
Izgleda da napuštam njihov planet.  ̶   Lamorijana će tugaljivo.

U sljedeći PETAK pročitajte 2. dio ove priče i saznajte hoće li se njeni junaci, kao i čitav svijet, izvući iz kaosa i nezgodne, napete situacije.

Ako vam se  svidjela ova priča, ostavite ispod komentar, podijelite ju s prijateljima preko društvenih mreža (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ju na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.

Pratite SVAKOG PETKA nove objave na ovome blogu.

Pratite moj kreativni rad također i na mom YOUTUBE KANALU Majin svijet čarolije (stisnite PRETPLATI SE – besplatno je), kao i na INSTAGRAMU gdje dijelim objave pod svojim imenom Maja Jasić Dašić.

Više od Maja Jasić Dašić
TRAGATELJ KROZ ŠUMU – ŠESTI DIO
Kao  stanovnik mističnog svijeta Šalamirije u kojem su sva čudesa već oživljena...
Pročitajte više
Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)