Kad ti drugi kažu da si sporedan lik, zapitaj se jesi li u knjizi vlastitog života to sam sebi. Ako jesi, učini se u svim poglavljima junakom svojih redaka. Ako misliš da ne trebaš to nastaviti biti jer ima drugih koji mogu bolje odigrati glavne uloge u ovome svijetu, zašto pristaješ biti lik Naricateljića nad neukrotivom sudbom kletom koji recitira samo vlastite jadikovke? Uvjerava se da mu to ide najbolje, jer tako tek dobiva pažnju drugih, a zapravo nikoga ne ostavlja sretnim.
Energija života brže otječe tad iz tebe, onda kad se uvjeravaš da si jadan i gospodin Nemoćnić ̶ onaj koji je susjed u tebi. Ako zastaneš popričati s njime i kimaš glavom na svaku žalopojku koju ti podmeće, ugnjavit će te satima svojim prisustvom, čak i kad bi htio sam uživati. Nikad se taj tvoj Nemoćnić neće promijeniti, sve dok mu se ne usudiš reći da ti sljedeći put pozvoni na vrata tek kada se prekrsti u Svjesnomoćnića. Čeka da prvo ti renoviraš svoj interijer.
Bit je početi čistiti sebe od podruma, a ne zakamuflirati silan nered u ladicama i unutar ostalog namještaja. Zašto dotrajali ormar navika i vjerovanja koja nas samo guše i dalje zakračunavati lokotom? Ne želimo da drugi primijete već lako uočljivo: unutar njega zguranu gomilu hrđavog željeza, oštećenih predmeta i escajga. Njega čuvaš za posebne prilike, pogotovo one izglancane, izoštrene noževe za druge. Oni su metalni bumeranzi koji ranjavaju ponajviše tebe, a zatim i ostale u okolini ako žive sličnog lika Nemoćnića kao i ti.
Dugo sam se tražila u mnogim stvarnim likovima ne znajući kako i ja zaslužujem voditi ovdje jednako vrijednu igru života u kojoj ću stvoriti vlastite scenarije za svoju glavnu ulogu. Igrala sam i ovo nekoć: lika Klauna koji je štošta činio kako su drugi htjeli i smijao se kad bi drugi to naručili, na način na koji je njima primjeren: da ne odudara od drugih. Bio je to Klaun koji je pristao na tuđi prijedlog skeča i odigrao ga je u razdirućoj boli.
Tu je bio i lik Podbadačića i Uvjeravateljića u vlastitu nemoć. Taj zadnji je bio antagonist drame za koju mu konačno nije uspjelo pretvoriti ju u tragediju. Kriviteljović sebe i drugih ̶ taj je bio naporan lik, a otkačio je tek kad sam pozvala svog Nasmijavateljovića i Vedriteljevića koji su mi rasvijetlili moje osjenčane dijelove u koje sam se usudila pogledati i zagrlila ih. Otopili su se tad ti trnoviti dijelovi mojih likova unutar vlastitog bića.
Znaju oni izmigoljiti još nekada. Zaskoče kad se najmanje nadam ili tijekom velike radosti, kao ispit zrelosti duše hoću li ih smatrati svojim moriteljima ili ipak komičnim izrugivačima s krinkom. Oni su zapravo veliki učitelji ako se usudimo pogledati u svoj scenarij života. Tad njegove neke dijelove možemo i mijenjati. Tad svi potrebni likovi koji uljepšaju, osunčaju našu pozornicu svih dana na Zemlji dođu nam sami, i bez da se iscrpljujemo i mučimo tražeći ih. Jednako smo važni i vrijedni likovi koliko je i knjiga do sada napisano, a svi učimo jedni od drugih i svi izašli smo iz knjižurine čijim stranicama nema kraja, a glavne reakcije na zaplete sami biramo.
Voljela bih se naći s vama u zajedničkoj priči gdje više nećemo mjeriti jedni drugima čija su slova bolja, a riječi pametnije. Tamo se više nećemo međusobno izrugivati iako opisi nekih od nas odudaraju od mnogih, već ćemo se diviti originalnosti svakog i njegovoj poruci koju nosi kroz svoj karakter. Idemo se malo više sada zaigrati ne bismo li produbili i uljepšali svoj vlastiti lik. Tako će naše čitavo carstvo knjiga u kojemu živimo moći biti skladnije i s više žara inspiracije i ljubavi napisano.
Tražeći sebe u mnogima, sudaramo se u sjene nas samih koje u njima ugledavamo. I to je sjajna prilika da napokon osunčamo radnju našeg života. Umjesto da pobjegnemo iz vlastitih napetih prizora i time počnemo pisati nove stravične, pronađimo se u mjestu radnje koje je isprva bolno za boravak. Taj naš unutrašnji stan bismo prvo trebali dobro usisati, a skorenu prašinu vlastitih boli dobro nahraniti svojom maštovitom dušom koja zna koji je pravi lijek. Cilj je naći istinskog sebe, božanskost djela čije najdublje poruke donose spoznaju da smo čista radost i ljubav koja se tek treba početi čitati kao takva.
Kad bi bio knjiga, koja bi najradije bio, ti, Liku Čitatelja, koji se svakoga jutra iznova svjež pišeš? Izdanja tebe svakim trenom nova su, iako se bojiš mijene. Voliš misliti da si stare edicije, dobro ti poznate. Imaš stalno i sigurno mjesto na polici s drugim knjigama iako ti tamo zna biti tijesno. Zbog vlastitog nezadovoljstva, jer prestao si pisati sebe slobodno i mirno, ujedaš se. Djelić vlastitih srditih korica odvojio si od svoje papirne duše. Misliš tada da je nikada više nećeš zgrabiti tijekom plesa u kojem bi pravio korake u skladu s njom.
Kad se pak odlučiš poletnije pisati, rušiš svoj regal s poderanim tvrdo ukoričenim izdanjem sebe. Tad se udaljavaš od svoje sudbine kao knjige za otpis i drugi te s većom lakoćom i zanosom čitaju. Postaje ti najvažnije da se pišeš sretno na svim sljedećim stranicama, da ih okrećeš sa uzbuđenjem, čak i kada im prijeti olujni vjetar. Više nemaš lako poderive listove, sad radost svojih poletnih rečenica sa zadovoljstvom bacaš i na druge.
Neke od svojih stranica nekada namjerno ispustimo u zaborav ili ispremiješamo pa pogubimo u vlastitom iščitavanju i živeći previše u prethodnim poglavljima života. I bjesnimo često na druge pisce svojih dana koje usput srećemo ili koji su nam najbliži. Molimo ih da oni ispišu na prazne stranice naš sretni nastavak.
Dragi čitatelju, možeš li razumjeti sebe kao poantu svoje dragocjene knjige života? Možeš li se uloviti kako samo ti držiš pero u svojoj ruci za lucidnije pisanje? Unatoč katkad negativnim likovima koji pokušavaju uništiti tvoja mjesta radnje ̶ sigurna utočišta, molim te, nemoj bježati od zapleta. Kad nestašni igrači misle da si odustao i ne vide te još po glavnim policama u tuđim stanovima ili knjižnicama, ti na svom vrhuncu radnje iskoči ispred njih s najboljim monologom ikad kroz koji će bujati tvoja srčanost.
Kad bukti u tebi oganj za življenjem svih svojih istinski vrijednih karakternih osobina, makar odudarale od pravila ostalih književnih likova svih knjiga, ti kreni nesputano živjeti kao glavni junak svoje priče. Iznenadit ćeš se što si s vremenom postao uzor i drugim likovima samo zato jer si ostao vjeran sebi. Svoju papirnu dušu nisi prodao katastrofičnom kraju u kojem bi spržio sebe i druge. Zato ćeš uvijek i živjeti kao umjetničko djelo, čak i kada napustiš svoje korice.
Kako li se pišeš kao svoja knjiga? Koji svoj književni žanr čezneš biti, a koji trenutno uprizoruješ?
Dozvoljavaš li da te pišu drugi ili odlučuješ biti svoj glavni junak i pisac svoje svjetlosne priče života?
U komentaru ispod ovoga teksta možeš napisati odgovore na to, ako sebe smatraš Likom koji želi nešto nadahnjujuće i plemenito o sebi i o ovoj temi reći.
Podijeli