KATARZA I ISCJELJENJE NA ŠAMANSKOM RETREATU KREIRANJA NOVE STVARNOSTI

Maja Jasic Dasic i izvor Kupe
Na izvoru Kupe

U svom životu putovala sam mnogo. Putovanja zaista ispunjavaju i oplemenjuju dušu. Jedno od najljepših putovanja bilo je ono u Fužine prošloga ljeta na Šamanski retreat kreiranja nove stvarnosti. Trajalo je samo četiri dana, no ostavilo je čarobni otisak na mojoj duši. Doživjeh istinsku unutarnju transformaciju kroz divne spoznaje i pravu čaroliju svog putovanja životom koja se nastavlja i nakon posjete tom gorskom kraju.

Nezaboravna pustolovina tamo istodobno je bila i unutarnje, duhovno, dubinsko putovanje na kojem sam ugledala svoje davne boli i ožiljke, suočila se s njima i na kraju ih s puno brižnosti zagrlila.

Na duhovno putovanje do otkrivanja svog istinskog ja, krenula sam godinama prije, a toga ljeta kao da sam probila mnoge svoje granice. Otvorila sam si još veće životne mogućnosti pa i priliku da me još snažnije i s više lakoće Univerzum podrži u mojim namjerama, da hrabrije i ustrajnije slijedim svoga srca put.

Bio je to reteat kojeg su odlično vodili prekrasna duša, šamanski praktičar Ševko Bajić i  Bojana Svalina, motivatorica, životna savjetnica, spisateljica knjige Put prema sebi, inspirativna duša koja se izliječila od raka, pronašla se i zagrlila na svojoj životnoj stazi.

Netaknuta priroda, spokoj u duši, složnost i pronalaženje srodnih prijateljskih duša u ljudima koje ne znaš dugo, ali kao da ih poznaješ čitav život. Bio je to pravi raj na Zemlji.

Šamanska tradicija seže još od pradavnih vremena, a prakticirali su je indijanska plemena Sjeverne i Južne Amerike, kao i domorodački narodi srednje Azije i Sibira. Šamanom se smatra osoba koja živi u skladu sa sobom, prirodom, ljudima i životinjama te skrbi o svima njima. Šaman ima mogućnost iscijeliti druge, nakon što je prvo iscijelio sebe.

Šamanizam je praksa koju mogu prakticirati svi ljudi neovisno o svojoj vjeri. To je obnavljanje svoje životne energije jednostavnim i drevnim postupcima kroz koje dobivamo nadahnuće. Postajemo protočniji za izražavanje svoje kreativnosti, iscjeljujemo svoje sjene, odnosno, mračne strane s kojima se nekoć nismo imali hrabrosti suočiti.

Upoznajemo se i sa svojim unutarnjim duhovnim vodičima koji nam se, uz pomoć vodstva šamana i uz njegove zvuke bubnja, i predstavljaju. Tako je svakome od nas tamo prisutnih, u viziji tijekom vođene meditacije u prirodi, došla unutarnja spoznaja koji je točno naš unutarnji savjetnik, čuvar, vodič, pomagač, odnosno, naša životinja moći.

Te naše životinje moći ili snage hrabre nas da ostvarimo svoju misiju na Zemlji i da živimo istinskog sebe. Pomažu da se otopi sa nas sve ono što nas sprečava da živimo svoju slobodu kao duša, ono što nas je dugo činilo zarobljenim, a što smo često preuzeli i od svojih predaka, poput osjećaja krivnje, življenje u ulozi žrtve i slično.

Tih dana počela sam pisati, baš kao i pričati, svoju novu priču života, a pokazivanje moje životinje moći lavice još me više ohrabrilo da iskazujem sebe u pravoj svojoj prirodi, kao i svoju kreativnost.

Put do izvora Kupe bio je dug. Prešli smo pješke uspone i padove kroz šumu, a to nas je pješačenje iznutra iscjeljivalo i čistilo od negativnosti nakupljene tijekom života. Tamo smo, uz pomoć Ševka, prošli kroz vizualizaciju ponovno iskustvo svog rođenja i otpustili mnoge do tada destruktivne energije koje su nas kočile. Svatko je tada pronašao i svoju viziju života za koju je naša duša osjećala potrebu da je počne živjeti. Mnogi od nas kao da su se time ponovno rodili.

Ukupno smo prešli osamnaest kilometara kroz šumu, do vrela tirkizne magične rijeke Kupe. Put se činio mnogo kraćim jer je priroda koju smo upijali svakom stanicom svog bića bila naša potpora i lijek.

Kupanje u Lokvarskom jezeru sljedećeg dana bila je još jedna od mogućnosti dubinskog pročišćenja. Uz smijeh i zajedničko upoznavanje i razmjenjivanje duhovnih iskustava koji su nam se događali tijekom života, kao da je tada stalo vrijeme. Ljepota bivanja u trenutku rađala je u nama zahvalnost i još veće širenje duha.

Tih dana kopanje po svojoj nutrini probudilo je u meni svašta, sav neizrečen i dugo potiskivan bol. Isplivale su rane zbog sjećanja na odbacivanja od strane drugih nakon čega sam u svome djetinjstvu tada bila sklona zatvaranju u sebe i ne iskazivanju svojih kreativnih potencijala, pogotovo ne kroz usmeno izražavanje.

Mnoge zabrane, ušutkavanja, kritike koje sam dobivala nekoć, bili su moji atentatori, ali samo unutar uma, u tome vrlo posebnom i oslobađajućem danu za mene. Naime, naš šaman, dok je održavao svoje inspirativno predavanje, spomenuo je da će svatko tko želi na kraju imati prilike reći ili otpjevati što god želi.

Tad je govorio o postajanju kompletnim muškarcem ili ženom i o kreiranju osobne ceremonije manifestiranja. Svatko od nas ako ne iscijeli svoje unutarnje dijete, ono ostaje nesretno i zarobljeno u njemu sve do kraja života. Tako onda vidimo primjere kako neki ljudi u umu ostanu mala, no nezrela djeca, nediscipliniranih umova, čak i u odrasloj dobi, neki i u starosti. Zato smo i iscjeljivali sebe kao muškarca ili ženu, ne bismo li kroz skidanje okova sa sebe, spoznali  svoju božanskost i da već jesmo cjeloviti.

U meni se tijekom predavanja lomila moja unutrašnja djevojčica. Čas se stidjela, čas prkosila meni odrasloj. To moje unutarnje dijete, koje nije imalo priliku tijekom djetinjstva do kraja izreći svoje mišljenje i svoje kreativne ideje, tada je vrištalo i plakalo u meni. Sjećanje na ismijavanja i odbacivanja od strane drugih, kada sam bila svoja i pokazivala svoj talent za pisanje u razredu, isplivalo je tada iz podsvijesti.

Tog jutra obećala sam si da ću pred svima otpjevati svoj tekst pjesme. Ipak, u trenutcima kada sam to i trebala učiniti, htjelo me zaustaviti u namjeri moje ranjeno, uplašeno unutarnje dijete:

Šta ti hoćeš da ti se drugi smiju? Bolje je da se ne ističeš toliko i da šutiš. Što ako pogriješiš u intonaciji i ne sjetiš se kako idu stihovi.

Strah me. Neću otpjevati, dosta mi je ruganja i odbacivanja. Ostajem tu sjediti.

A onda glas moje lavice, mog vodiča, kako ja to mogu i kako me sve vodilo ka ovom događaju, ne bih li otpustila sve svoje blokade. Dovela mi je u sjećanje prizor kada sam propuštala neke životne prilike, samo zato jer nisam izrekla, u pravom trenutku, jasno što želim. Tada sam namjerno potisnula svoju snagu i volju za učiniti akciju, samo zbog mišljenja drugih. Zatim, osjećaj žaljenja što nisam učinila to što sam htjela.

Izvana me bodrio glas moga muža koji je sjedio do mene. Nakon što sam izjavila kako dvojim hoću li pjevati, šapnuo je da će mi biti poslije žao ako to ne učinim jer zna koliko to želim te da kukavičluk nije u mojoj pravoj prirodi. Također je rekao i da vjeruje u mene:

– Vjeruješ li ti, Majo, sebi? Znam da to želiš i hoćeš napraviti. Sada je prava prilika da slomiš strahu vrat. Zašto bi ti bilo stalo do tuđeg mišljenja? To što želiš učiniti, činiš zbog svog oslobođenja. To je hrabar čin.

U meni se tada unutarnja vatra rasplamsala i osjećaj nemoći ispario. U tom trenu sam se zainatila da pobijedim brbljavca, kritičara u sebi i fobiju koju nosi kao masku. Duhovni vodič, moja životinja moći, donijela mi je sjećanje na pokojnu baku koju nisam nikada upoznala, a koja je umrla od raka maternice upravo zato jer nije izražavala svoju kreativnu, pravu prirodu niti je bila protočna za nju. Bojala se i potiskivala svoju žensku, predivnu, božansku moć.

U ime svojih pretkinja i svoje bake, na Ševkov upit želi li netko nešto reći, drhtavim glasom sam digla ruku. Nju je još uvijek, no neuspješno, htjelo spustiti moje sramežljivo unutarnje dijete.

Po prvi put u životu sam pred dvadeset devet ljudi pjevala i to tekst pjesme koji sam sama kreirala. Njezin naslov je zaista bio simboličan za taj trenutak. Zvala se Slobodo i njoj sam pjevala. Pjevajući o slobodi, bivala sam sjedinjena sa Stvoriteljem unutar sebe jer pjevala sam dušom. Bila sam presretna što sam mogla riječi koje je On spustio kroz mene po prvi put na takav jedinstven način i izravno, podijeliti s drugima.

Kad sam završila, nakon pljeska, vidjela sam uplakana lica mnogih. Svi su mi prilazili, grlili me i kroz suze mi govorili da se dive mojoj hrabrosti koja je i njih same nadahnula, ne bi li i oni slobodnije počeli živjeti sebe, svoje talente i potrebe srca.  Divno je bilo vidjeti radost na njihovim licima i spoznati da je tvoga srca umjetničko djelo, koje si u suradnji s Izvorom svega stvorio u velikoj ljubavi, druge pozitivno dotaklo.

Do tada nisam ni shvaćala koliko moj talent pisanja i ono što kreiram može imati veliku oslobađajuću snagu za druge. Najbolji su takvi spontani trenutci, kao i lijepe reakcije drugih koje nisi očekivao. Većina njih je osjetila kako sam kroz tu svoju pjesmu, ne samo ja oslobodila svoj glas otpustivši strah, već su se razne boli otpustile i iz njih.

Tu cijelu večer svi su bili nasmijani i inspirirani. Navečer kroz ceremoniju vatre i uz oganj svatko je od nas izrekao što u potpunosti otpušta iz svog života, a što ga je do tada sputavalo. Dok su nam se svima oči caklile od odbljeska plamičaka vatre, u krugu smo se uhvatili za ruke te sam svima još jednom otpjevala tu pjesmu.  

Svatko od nas ima potencijala u sebi otkriti vlastitog mudrog, unutarnjeg šamana koji će sebe i druge iscjeljivati na svoj, autentičan način. Moj je kroz pisanu i usmenu riječ.

Uskoro ću i s vama podijeliti upravo tu svoju pjesmu Slobodo. Kada i kako, neka to za sada bude malo iznenađenje.

Zahvalna sam tim divnim ljudima što su mi bili podrška i  što su prepoznali ljepotu božanskog unutar mene, kao i ja u njima. Presretna sam što sam ih upoznala. Takvu ljubav i ohrabrenje od strane drugih, jer svi smo sebe došli iscijeliti te smo svi bili u istim cipelama, nisam jako dugo osjetila.

Svi smo tamo došli kao pravi, hrabri junaci jer smo se usudili suočiti se sa svojim sjenama, bolima, otkriti svoju božansku moć i  zatim je prakticirati u životu.

Svo to transcendentno i entuzijastičko iskustvo iz Fužina vjerujem da će ostati svima koji smo ga prošli, do kraja života u prekrasnom sjećanju. Ljubav koju osjećam i dalje prema svima njima bila je toliko snažna i nekoliko mjeseci poslije retreata, da sam bila inspirirana i osmislila sam svoj tekst pjesme Zov moćnih srca. Dijelim je s vama, a nalazi se na mom novom Youtube kanalu Majin svijet čarolije:

Video pjesme Zov moćnih srca (tekstopisac: Maja Jasić Dašić- Sva prava pridržana ©)

Riječi su moje, kao i glas, a melodija je od Erosa Ramazzottija Cose della vita.

U pjesmi sam obuhvatila ključne pojmove iz šamanizma, a spomenula sam i sve životinje moći od polaznika retreata. Na kraju pjesme možete poslušati  i samo glasanje pravih životinja.

Podržite s ljubavlju osmišljen moj kreativni rad na blogu, kao i na Youtubeu od sada. Pratite videa na mom novom Youtube kanalu Majin svijet čarolije.
Dijelite videa s drugima, stisnite SUBSCRIBE i lajkajte. Uskoro će ih biti snimljeno više i češće će biti postavljani na kanal.
Bit ćete o novim videima na vrijeme obavješteni.

Usuditi se slijediti svoje srce jedna je od najvećih pobjeda, barem moja.

Ovaj tekst  je primjer da svatko to može. Ove riječi mogu biti inspiracija svakome tko se još ne usudi u potpunosti i hrabro živjeti istinskog sebe i svoje talente.

Bit će mi velika radost, ako svojim vlastitim primjerom opisanim kroz ovu objavu, nekoga ohrabrim i potaknem da slijedi svoje srce i da više ne okreće leđa svojoj duši i misiji koju je došla obaviti na ovome svijetu.

Ostavite i vi svoj jedinstveni trag na Zemlji bez ustručavanja i bez bojazni što će tko reći o tome. Kad bismo bili svjesni da drugi ljudi kada govore o nama negativno, zapravo uvijek misle o sebi i svojim neuspjesima i strahovima, nikada se ne bismo više plašili pokazati svoju pravu prirodu.

Drugi uvijek kada iznose mišljenje, zapravo misle i govore o sebi i o svojim negativnim uvjerenjima. Ne misle zapravo o nama da nešto ne možemo, već da oni to isto ne bi mogli, a da su u našoj koži. Stoga, možemo se opustiti i prepustiti se svojim veseljima srca.

Ovaj sadašnji život, u ovome tijelu, kratak je. Proživimo ga što više u radosti i kreativnosti koja u nama budi zadovoljstvo i čini da se naša svijest širi. Otpustimo tuđe sumnje u naše sposobnosti.

Živimo sada i ovdje svoju vjeru znajući da smo uvijek podržani kada slušamo što nam naši otkucaji srca pjevaju.

Želim vam ljubav, radost i sreću, da slobodno pokazujete Boga koji se nalazi u vašim njedrima i želi se kroz vas što više izražavati.

Raširimo svoja krila oduvijek nam utkana pod kožu i poletimo put slobode i sunca koje pozlati svakoga tko usudi se ogrnuti njegovim svjetlom.

Ako vam se tekst svidio, ostavite ispod komentar, podijelite ga s prijateljima preko Facebooka (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ga na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.

Pratite svakoga utorka i petka nove objave na ovome blogu.

Više od Maja Jasić Dašić
BOSONOGA PRIČA – BEZ DLAKA NA JEZIKU KAO BEZ SPUTAVAJUĆIH CIPELA (ZA ČITATELJE OBA SPOLA) – TREĆI DIO
Odlijepljenke ili otkvačenuše koje postaju otkačenuše Samo jedna čitava sandala uparena je...
Pročitajte više
Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)