NAOPAKI SVIJET LJEPOTE ILI KAOSA

priroda-voda-i-trava
Ljepota prirode

Glavna šokantna vijest dana o kojoj počinjemo brujati svi je sljedeća: Sva čuda su moguća. Sve nam je omogućeno. Nakon što je u svim medijima izašla naslovna fotografija iznad ovog teksta, proširilo nam se shvaćanje sebe i naše prave prirode pa više ništa ne može biti isto, već samo bolje. Odlučeno je jer smo se odvažili živjeti sljedeće riječi: više se nećemo samo žaliti kako je ovaj svijet naopak i kako su se nad njega nadvili samo oblaci boje smole koji nas tjeraju na lijevanje blatnjavih suza čije tragove, kad se osuše, ne možemo nikako isprati.

Suviše gorkim suzama, bez imalo zahvalnosti i ljubavi, već smo stvorili mutno jezero, a ako ne prestanemo, sami sebe ćemo potopiti. Isplakali smo mnoge tuge, iz njih se ponovno rodili snažniji, sad je stoga vrijeme za polijetanje svakoga u slobodno izražavanje svojih svjetova mašte i  njihovo oživljavanje bojama duše.

Nova prilika, od danas na svjetskom tržištu: omogućava se rast, napredovanje i sve što je potrebno onima koji stvaraju iz srca jedan ljubavniji, bujniji suosjećanjem i istinskim znanjem, svijet. Takve ljude sila gravitacije podržava da ne padnu sa svoje travnate površine neba, kao one s fotografije.

Danas možemo svoj naopaki svijet učiniti, razigranošću i znatiželjom, još naopakijim, ali u konstruktivnom smislu. Naopako ne znači nužno opako jer mi imamo snage stvoriti i tijekom kaosa veći red. To možemo vidjeti i po samoj prirodi. Ona i dalje svakog proljeća cvjeta šireći svoje parfeme, mirise biljaka. Pjeva kljunovima inspirativnih vrapčića, nastavlja biti umjetnica stvarateljica, čak i kad je oko nje prljavština i nered koji ljudi prave.

Danas imamo prilike ne bojati se više ni svojih visina, a ni onih nebeskih jer se nebo zamijenilo bujnom travom pa odozgora na njoj možemo pogledati na svijet iz šire perspektive. Strah od pada više nije moguć jer u ovom trenu, ako uđemo u naslovnu fotografiju, shvatit ćemo da smo kao magneti priljubljeni za današnje nebo naše livade na kojoj ležimo. Shvaćamo kako je vrlo važno na što se u svojoj svakodnevici kao magneti hvatamo.

Sada jasnije vidimo mutne odraze ovoga svijeta u rijeci, no oni nemaju više negativan utjecaj na nas jer svjesni smo moći vode. Ona je u stanju transformirati svo blato i iskrivljene odraze u sebi pročistiti i  zatim pokazati jasniju sliku. Jedna moćna rijeka treba nas kao svoje suradnike jer o nama i našem viđenju života i svijeta ovisi u kakvim će se vodama kupati naši potomci. Odlično je što smo to danas shvatili i više nikome ne trebaju naočale pa se odjednom i zatvaraju sve optike. Nije li to sjajno, više ne trebamo pomagala jer se ne plašimo vidjeti sebe iznutra.

Budući da od sada imamo periferni vid i širi pogled, znamo da nam  daruje krila naše tumačenje svijeta, okupano bojama sunca, ljepotom gledanja i učenja kroz ono što vidimo. Mi napokon više ne gušimo svoju maštu koja želi biti poput nabujale rijeke, rastočiti se i pokazati svoj sjaj.

Šira perspektiva rastvara nam krila. Na nama je hoćemo li ih srezati ili se ohrabriti poletjeti.

Sufijski mudrac, perzijski pjesnik i filozof Rumi davno je izrekao sljedeću istinu u koju vrijedi zaroniti:

,,Znaš li što si ti? Ti si rukopis božanskog slova. Ti si ogledalo koje odražava božansko lice. Ovaj svemir nije izvan tebe. Pogledaj u sebe, sve što želiš već je tu.“

Pogledati iz nečijeg tuđeg gledišta i prihvatiti razlike u razmišljanju, a opet vidjeti ljepotu u drugoj osobi, to znači znati voljeti ujedno i sebe, kao i svoj odraz u drugome.

Volimo odraze drveća u rijekama, no ljutimo se i odbacujemo ljude kao svoja ogledala. Kad bi se rijeka ljutila na pijesak što joj muti presliku kuća, ptica i lelujanje stabala, ona nikada ne bi mogla biti protočna.

Rijeka zna da sve što unutar sebe oslikava zapravo je dio nje, to prihvaća i time se čisti. Kao rezultat toga patke vole guštati na njoj, puštati se niz tok i ljubiti ju zaronivši kljun u nju. Dolaze joj i druge ptice željne čuti njene žuborite stihove ispjevane iz mudrog srca njezinog dubokog korita.

Danas možemo izabrati biti kao rijeka koju ni bijesna hladnoća zime neće moći zalediti i spriječiti u širenju njezine nabujalosti i šaputanju šetačima mudrih istina. Ljepota vanjskoga svijeta jedino se zrcali u svakome od nas. Bez nas, tko bi mu drugi to mogao priznati i biti zahvalan? Ako je tako, onda smo i mi ljepota često nesvjesna toga. Ljuteći se, podmećući drugima, kradući od njih, sami sebi potvrđujemo da smo svoju ljepotu zakopali i skrili muljem. Rijeka naše svjesnosti kad-tad će i njega isprati.

Bez ružnoće unutar nas, nikad ne bismo otkrili kako je puno više moguće doprinijeti svijetu i sebi kad se prihvatimo i s manama. Tad se i ostatci ružnoće, zbog ljepote spoznaje, sve brže tope. Tad šećemo slobodniji svijetom pokazujući svoju istinsku ljepotu koju smo otkrili.

Odlučili smo poletjeti i usuditi se svoje viđenje svijeta, čistim očima, podijeliti sa drugima. Iako nam se unutrašnji svjetovi razlikuju, svi mi zaslužujemo ono najljepše živeći u ovom  zajedničkom materijalnom. U njemu ima dovoljno za sve, onda kad slikamo, na svoj autentičan i plemenit način, na platnu čarobnog svijeta oko sebe.

Ako vam se ovaj umjetnički tekst svidio, ostavite ispod komentar, podijelite ga s prijateljima preko društvenih mreža (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ga na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.

Pratite SVAKOG DRUGOG PETKA nove objave na ovome blogu.

Pratite moj kreativni rad također i na mom INSTAGRAMU gdje dijelim objave pod svojim imenom Maja Jasić Dašić.

Više od Maja Jasić Dašić
TRAGATELJ KROZ ŠUMU – PETI DIO
Crventrakina gorostasna trolovska stopala toliko su tresla čitavu šalamirijsku šumu da se...
Pročitajte više
Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)