TRAGATELJ KROZ ŠUMU – PETI DIO

Zena s biljeznicom u sumi i igracke
Maja, Forsanije i trolica Demjala u šumi

Crventrakina gorostasna trolovska stopala toliko su tresla čitavu šalamirijsku šumu da se sav njen svijet izokrenuo. Krošnje su bile na mjestu debla, zvijezde su se sljubile s tlom, a ja Forsanije, po prvi put sam imao iskustvo joga majstora bivajući u joga položaju, asani tijekom koje se stoji na glavi.

Crventraka je, kao što je nekoć htjela, kreirala sada svoju vlastitu šumu, ali kaotičnog izgleda. Svim svojim stanovnicima, kao i meni, bila je žena koja nam je doslovno uspjela okrenuti svijet naglavačke, ali nikako ne u zaljubljeničkom, pozitivnom smislu.

Mirisao sam na parfem Lahor poljupca istine i on mi je pomogao ne bih li proširio što dalje svoju iskopanu i probuđenu empatiju.

Dok je Crventraka lupala stopalima o tlo, sićušno joj je tijelo drhtalo. U pauzi od  njenog vrištanja primijetio sam rojenje suza u njezinim očima obojenima tamom.

Kad sam poljupcem probao aktivirati šišmišev dar zlatni suncokret, zbog njegovog odsjaja uočio sam u Crventrakinom mraku šarenica prizor iz prošlosti koji joj je zadavao toliko boli: dolazak dlakavih bića blijedozelene puti, krumpirastog nosa, kuštrave kose koji joj stopala pretvaraju u čudovišna i mesnata, povećavaju im veličinu i kradu njezina privlačna od trideset šest centimetara.

Kad je to vidio njen nekadašnji momak lovčev sin Lorijan, povampiren zbog straha pokazao je tad vještinu svog trčanja, no u jednom, bespovratnom smjeru. Srce joj se raskidalo, a izgubila je i moć za kreiranje svjetova i šuma. Uz pomoć takve svoje snage bi mogla kvalitetno služiti svim stanovnicima i pospješiti suradnju šume u Šalamiriji i mnogih paralelnih svjetova što postojali su unutar portala, Trak svjetla zviježđa Plejunoks, kojeg čuva.

Sada bespomoćna, stvarala je samo kaos. U žurbi, dok su padali kometi i sve ptice izgubile zbog naopakog svijeta mogućnost letenja, čak i moj posvojeni sin šišmiš, u svojoj torbi sjetio sam se da sam ponio dlijeto. Kao naručeno je do mene palo stablo od kojeg sam joj izdubio ogromne klompe na koje sam napisao Crventraka i izrezbario njen lik kao nasmijanu maskotu.  

Još uvijek se do kraja nije probudio čarobni suncokret. Tad sam shvatio kako je sva moć skrita u mom srcu. Kako voljeti to agresivno žensko biće odbojnog izgleda? Sine mi kako imamo nešto zajedničko, a to je san da oživimo maštom ono što bi uveselilo nas i druge.

Ispričao sam joj priču o sebi i svojoj želji za dobivanjem posla pripovjedača na dvoru, a ona se iz vrišteće pretvorila u miroljubivu slušateljicu. Sada je u tišini prala svoje noge suzama. Taman kad sam je htio zamoliti da mi ispriča svoju priču, nije se mogla zaustaviti u govoru.

Po prvi put u životu istinski sam uživao slušati i čuti drugoga. Vidio sam u njoj  djevojčicu koja je nekoć danomice nosila crvenu kapu i koja je unatoč naivnosti, uspjela s bakom srediti vuka zahvaljujući njihovom složnom obiteljskom timskom radu.

Pričala mi je o svom daljnjem mirnom odrastanju, nakon tog incidenta. Nekoć joj je bilo dozvoljeno vlastitim mislima direktno stvarati u okolini predmete i nove biljke u njoj jer je bila plemenitija i radosnija. Srce mi je brže zakucalo. Raznježio sam se i rastopio pred njenom iskrenošću, a tad se probudila i čarolija suncokreta u mojoj ruci. Njegov zlatni prah učinio me vrlo duhovitim te sam se brže dosjetio šala kojima sam ju nasmijavao.

Prihvatila je tek tada moj poklon klompe i bila oduševljena što će joj od sada biti lakše koračati. Iskreno sam ju upitao kako bih joj još mogao pomoći, a ona mi raskrili dušu još više:

  ̶  Postoji način kako mi možeš pomoći vratiti me više k sebi i ponovnom stvaranju svjetova korisnima svim bićima. Ipak, ne znam hoćeš li uspjeti obaviti taj važan zadatak ne bih li te  mogla dalje pustiti kroz portal. Ne želim ti osakatiti nadu ili iscijediti ostatke tvoje vjere, no znaj da samo najhrabriji i najotkačeniji uspijevaju preživjeti uz luđačku obitelj trolova u koju bih te poslala. Moja ženstvena stopala ukrali su trolovi Trolhitijci. Žive duboko pod zemljom. Njihovi čarobni ćevapčići od prstiju učinili su moja stopala ružnima poput njihovih i visokima čak jedan metar.

Vrati mi moja stopala i time me oslobodi, a ja ću ti darovati tvoju slobodu i zaštitu za daljnje istraživanje novih bića unutar portala.

  ̶  Ako su obitelj, sigurno ih nema mnogo, a ja ih zbog tog obrlatim pričom dok prepričaš cijelu bajku o sebi kao maloj Crvenkapici.

  ̶  Misliš da si toliko vješt govornik pa možeš srediti ogromnu trolovsku obitelj, njih sto tisuća iz podzemnog svijeta Trolhitije?

  ̶  Mogu izgubiti mnogo toga, no još više mogu i dobiti ono ka čemu stremim ako pokušam zaigrati igru tih trolića. Ne vodeći  krvavu bitku, idem probati dobiti medalju pobjede. Iako mi ju nitko možda neće svečano zakačiti za njedra, znat ću da sam je vlastitim snagama osvojio. Vidljiva bit će meni, a to je najbitnije. Znat ću kako nisam odustao na putu do svog cilja – pripovjedačkog posla na dvoru i princeze Flovije.

  ̶  Tako mi upacanih mojih stopala, želim ti sreću u miroljubivom tvom pristupu prema njima. Želim da me na kraju ove zamršene situacije, pozoveš na svoju svadbu i pričaš meni i svim gostima najljepšu priču kako si osvojio i tu medalju i Floviju. A sad idi i ne zaboravi: trolovi su alergični na osmjehe.

Šutnula me stopalom u vulkanski krater u daljini. Po prvi put mi nije zasmetalo takvo katapultiranje od strane drugih. Padajući kroz vulkan koji još nije bio aktivan, prolazio sam raznim slojevima zemlje, dok nisam došao do njenog samog dna.

Tamo me dočekao trolovski svijet Trolhitija, sav okružen smogom i prašinom. Trolovi su tamo imali svoje uvijek noćno nebo i kad je bio dan. Unutar zemlje moglo se disati zahvaljujući užarenoj kugli u kojoj su se kuhali i isparavali čas orkanski vjetrovi, čas ugodni povjetarci. Najveći problem je što se tada više dizala prašina, no zato si na svakom koraku imao zaštitne naočale.

Već na ulasku me čvrsto zgrabila i odigla od tla, Demjala, punašna vladarica trolova čađavih obraza, nosa poput najvećeg krumpira i kilometarskog repa. Njime me držala svezanog sve dok nisam objasnio svoje časne namjere, kako dolazim u miru kao pustolov i istraživač drugih svjetova, kao i da pripovijedam čudnovate, uzbudljive priče o svim drugim dimenzijama u kojima sam bio.

Demjala me dovela ispred svog prijestolja na povišenom platou odakle se širio pogled na mnoštvo Trolhitijaca koji su vrijedno bušili i iskopavali drago kamenje raznih svjetlucavih boja. Neki od trolova držali su u kavezima minotaure i kerbere koje su neprestano tovili hranom. Kako su se oni zbog tog širili, rasli su i u visinu.

Demjala mi pojasni kako im oni dobro služe za borbe s vilenjacima Očnicima s kojima se natežu već pet era i žele im oteti njihov svijet Očnesiju. Iako se toliko mnogo trude zarobiti ih, ne uspijevaju još uvijek jer Očnici imaju oči ogromne poput biljarskih kugli i toliko kvalitetan rendgenski vid da vide kroz zidove, tijela svih pa i kroz zemlju trolove, kakve sve prljave planove kuju.

Nisam ih htio osuditi već proniknuti u tajnu zašto su tako zločesti i skloni otimanju tuđeg i prljanju tuđih svjetova nestašlucima. Kad sam ih promotrio iz blizine, njihove obrve su im poput korova rasle po čitavom licu. Još su više bili namrgođeni jer su imali gnjile zube pa se sjetim Crventrakinog upozorenja kako su alergični na smijanje.

I ja tada kao da sam dobio vilenjački talent pa sam se mogao uživjeti kako je to biti oni motreći ih. Jako su patili zbog propadanja zubi pa su svoju potrebu za ozbiljnošću prestrogo shvatili. Kad sam osjetio tu njihovu emociju, uhvatila me nesnosna bol u trupu.

Tad sam se sjetio kako bi mi dobro došao kao okrepljenje tekst koji sam blogerici davno šapnuo u uho Kad zaboli te život (ako se želite prisjetiti korisnih savjeta iz njega, možete ga pročitati). Da sam ga imao u Trolhitiji prilike ponovno pročitati, preporučio bih ga i trolovima. Zasigurno bi im pomogao u lakšem topljenju tuge.

Zubi su im se sve više pretvarali u crvljive i crno smeđe, a kao stranac nikako im se nisam svojim smješkom uspio približiti, čak ih ni nasmijati svojim zabavnim opisima njihovih zatočenih zvijeri.

Demjala mi je pružila hranu  – sendvič sa živim gusjenicama koje pljuju blato, a mirišu na kanalizaciju. Oblila me zbog tog mučnina pa mi je ponudila sjedanje na njeno prijestolje. Mislila je kako sam tužan jer ne vjerujem da bih i ja mogao iskopavati dragulje kao i oni jer nisam trol. Zagrlila me i rekla kako me prima kao svog radnika.

Kad se popiknula na predugačku svilenu žutu haljinu penjući se na pijedestal ne bi li svoje Trolhitijce  obavijestila o meni kao njihovom novom stanovniku, vidio sam joj stopala ni nalik trolovskim. Bila su to malena, senzualna Crventrakina stopala.

Nisam uspio napraviti lukavi plan otimanja i povratka tih stopala njegovoj pravoj vlasnici, nego sam sebe još više ugrozio. Na tisuće trolova mi je klicalo kako im rastu zazubice jer me imaju kao svog vječnog zatvorenika u svijetu pod zemljom. Vladarica Demjala izdahnula je kao da nosi čelik na prsnom košu te mi je na uho, kako drugi ne bi čuli, započela svoju tužnu priču.

Trolhitijci se ne smiju smijati jer bi time prestali biti strašni vilenjacima pa bi se i morali odreći krađe od drugih bića. Demjala se nije slagala s njihovim stavovima, no to je morala kriti. To mi je bilo čudno jer sam mislio da je ona njihova vladarica.

Demjala je objasnila kako je ta masa trolova zapravo kriva jer je otela Crventrakina stopala i prisilno ih  njoj stavila. Crventraki su uz pomoć čarobnog praha njihove zemlje pod kojom žive, nataknuli Demjaline trolovske grdosije od stopala. Sada se svi Trolhitijci klanjaju tim novim Demjalinim stopalima.

Njoj se to nikako nije sviđalo, no morala je to pred njima vješto kriti. U njihovoj Trolhitiji vladaricu se obožava, ali samo njen izgled, umiljatost i nemiješanje u njihove odluke i planove za borbu te lopovluk. Nije im nikako mogla naređivati, barem ne direktno.

S Crventrakičinim stopalima koja su zadržala dio njene moći, Demjala je mogla pod direktivom trolovske mase više nego svi oni izrovati iz gomile zemlje dragulje troleksandrite. Oni su im pomagali u dugovječnosti i neuništivosti, ali još uvijek ne i u pobjedi nad drugim bićima svjetlijih namjera. Sa samo jednim troleksandritom, Zemljani bi mogli kupiti čitav svoj planet. Te dragulje su čuvali trolovi kako ne bi došli u ruke bilo koga, a pogotovo ne Zemljana.

To je dragi kamen koji je prije mnogo milijuna svjetlosnih godina pao iz svemira duboko u zemlju i od tada se iskopavanjem neprestano umnaža. Mijenja boje iz jarko crvene preko zelenkaste do ljubičaste. Uz svjetlost svijeća pretvara se u  jarkocrveni. Tada nema potrebe mjesecima paliti vatru za grijanje i kuhanje jedine  hrane Trolhitijaca – trulog voća prepunog raznim vrstama insekata i njihovim ličinkama.

Kad mrak predugo traje, troleksandrit  postaje ljubičast. To im je znak da ponovno upale oganj i ugriju i zemlju i sebe. Dragulj postaje zelen uvijek kad ga nose sa sobom u bitke, u druge dimenzije gdje postoji sunce.

Demjala me je molila za pomoć vraćanja njenih trolovskih stopala dok su joj suze ostavljale blatnjavi trag na obrazima užarenima od bola. Zauzvrat mi je obećala darovati vrećetinu troleksandrita. Upoznala me s moći toga dragog kamena. Ako ga u rukama drži neko vrijeme muškarac poštene duše, on dobiva samopouzdanje i moć, prosperitet, financijsko obilje i zaštitu. Iako bi bilo lijepo dobiti na dar takvo kamenje, nisam joj samo zbog toga odlučio pomoći.

Crventraku i Demjalu, dva zanimljiva ženska bića koja žive u različitim svjetovima sada sam imao odgovornost, ali i iskrenu želju spasiti i usrećiti ih povratkom onoga što im pripada. Nisam znao kako će mi se trolovi smilovati, no znao sam zašto se želim upustiti u komunikaciju s njima. Demjala me primila ispod ruke pa smo došetali bliže njima.

Svi Trolhitijci su zastali s radom i divili se ljepoti i društvenosti svoje vladarice. Osjetili su tad da mi kao Šalamirijcu malo više mogu vjerovati pa su mi u ruke predali tri troleksandrita u tri različite spomenute boje. Sreća se zaletjela u mene te sam zaželio dobrodošlicu ideji kako bih se mogao spasiti iz svijeta Trolhitije i dobiti ono što su te obje osebujne, ekscentrične i divlje žene tražile od mene.

U šestom dijelu ove bajke, ZA DVA TJEDNA, saznajte hoće li naš junak Forsanije preživjeti i doseći ono za čime traga. U slučaju potrebe za suzama radosnicama ili žalosnicama, molim vas, pripremite maramice.

Ako vam se priča svidjela, ostavite ispod komentar, podijelite ju s prijateljima preko društvenih mreža (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ju na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.

Pratite SVAKOG DRUGOG PETKA nove objave na ovome blogu.

Pratite moj kreativni rad također i na mom YOUTUBE KANALU Majin svijet čarolije (stisnite PRETPLATI SE – besplatno je), kao i na INSTAGRAMU gdje dijelim objave pod svojim imenom Maja Jasić Dašić.

Više od Maja Jasić Dašić
O BLOGU
Dobro došli na blog Boginja lotosa autorice Maje Jasić Dašić! ,,Kad bismo...
Pročitajte više
Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)