KAD ZABOLI TE ŽIVOT

Kad zaboli te život, ti zagrli ga čvršće.

̶  O, kakav ludi, neostvarivi paradoks!  ̶  čitajući odmahuješ glavom, sa skepsom što prelijeva se u mješavini sa strahom. I od silnog bućkuriša u glavi, prekuhaš se. I dalje misliš kako nema traka svjetlosti u tvojoj noći dana. Još uz sarkastični smješak blokiraš sebe i poput nekog stiha tugaljive poeme tvrdiš da sva rasvjeta u tebi razbijena je.

Prolongiravaš ono što bi ti priteklo možda baš danas da si protočniji: ona ljubav što danima poput jastreba kruži blizu tebe, no sudbina vas još ne spaja jer nisi dovoljno spreman. Kad bi je upoznali ovako zgaženi vlastitim đonom, zaprljali bismo je već pri startu, a u utrkama na duže staze želimo trčati paralelno sa srcem drugoga. Posao kojeg već dugo priželjkujemo, vijest da uopće i postoji natječaj za njega, ne dolazimo do nje. Pa kako i bismo od silnih bedema koje smo poslagali i oko sebe i na sebe.

Čudimo se kako može boljeti tijelo, a duh svoj udavljujemo. Plav je već godinama i to mislima koje čak nismo ni mi sami  ̶  dođu nam i odu od nas baš kao i vlakovi. A jesmo li nekada pomislili da smo taj vlak kojeg gledamo ili u kojem boravimo?

Tako lako stvorimo kultno obožavanje razmišljanja o sebi i drugima na negativan način, tako lako živimo svoje čemerne misli. Ako možemo tako, zašto se ne bismo zaigrali i mislima podrške i svjetla pa da vidimo kamo će nas one odnijeti s vremenom jer onaj Jastreb Ljubavi koji može imati mnoga njena lica, ne samo romantičarska, mogao bi sa sobom uvesti čarolije nam u život. Spreman je i samo nas čeka.

Ako smo i mi za čarolije otvoreni, kakve bismo  li letove čuda zajedno mogli stvarati i za druge koji isto imaju krila, no neki su još u krletkama. Možemo se samo diviti duši koja drži ovo tijelo što nije odustala, otišla iz našeg tijela u neki novi početak postojanja, da sve krene iznova. Zašto? Mudro čeka nakon pljuski života da se trgnemo i napokon počnemo živjeti istinu o sebi, kao o iskri božanske čiste ljubavi koja je došla na ovaj svijet po cijelu lepezu emocija i mnoštvo iskustava, koja će sve učiniti da živi tu radost i ljubav koja sama i je.

Sloboda izbora je tu hoćemo li životne lekcije obojati u sivilo riječima, mislima i djelima ili će to biti šarenilo raja koji ćemo sami stvoriti pričajući o našim bolima, tugama i ljutnjama kao velikim, vrijednim učiteljima jer sada znamo kako postupati s njima i što pričati sebi kada ih osjećamo.

I srce  ̶  taj neuništivi, strpljivi junak, godinama čeka na nas, kao pjesma je koju stavimo na pauzu, a onda je zaboravimo ponovno pustiti i njene mudrosti da nam miluju bubnjiće. A opet, ono od nas ne odustaje jako dugo, čak ni nakon naših poklona njemu: neiscijeljenih rana od bitki. Kad smo ih vodili, to uvijek je bilo kad smo slušali glavu i pružajući otpor s njome udarali po istom mjestu samonametnog bedema.

Čeka naš heroj njedara da se prestanemo tući s najvećom svađalicom  ̶  našim  primitivnim nižim umom, dijelom koji teško ostavlja svoje reptilske navike. Krive dijelove tijela stavljamo na čekanje i tako prođu naši dani u nadvikivanjima s našim mislima. A što je s našim višim umom koji je raspoložen za kreativnost i sjajnu realizaciju naših planova i ideja i jedva čeka, u suradnji sa srcem, naslikati divne pejzaže za nas? Zašto njih ne povedemo na igralište gdje će postati nerazdvojivi prijatelji i suradnici?

Kad si ranjen, odboluj. A ti krvavog srca, dok još iz njega kaplje trčiš svijetom ignorirajući to ili moleći druge da ga ljube, zibaju, tepaju mu i kažu što bi trebalo i sve da zaboravi. Ipak, srce pamti kao slon iz razloga da ne bježimo od onoga što smo u njega zavili.

I sama bila sam na tom mjestu. Najveće rane kad su se otvarale, kad sam kraste već stoti put razderala, odlučila sam pronaći u sebi ono što sam izgubila  ̶  vlastitu istinu o sebi. I boljelo je sve što sam isprva našla iznutra, ono što sam zbog gnjilih uvjerenja koje mi je usadila okolina povjerovala još kao dijete o sebi, a onda to gojila godinama.

Kakve li sam neistine o sebi udahnjivala i uzgajala. Kao poznati eskivator po kojem je i snimljen film Ulovi me ako možeš, tako sam bježala, ali od negativnih emocija, šamara u kojima nekoć nisam vidjela ljepotu učenja i svoju priliku tada da spoznam vlastitu moć transformacije osjećanja, prihvaćajući ona tamnija, bivajući im zrelija mudrija majka, bivajući ja njima duhovna učiteljica  ̶  rasvjetljivačica boli koja se pretvara zatim u iscjeljenje.

U nekim trenutcima bojimo se saznati istinu misleći da je to dugotrajno bolnije. Doći do ispravnih informacija i znanja o sebi, kako funkcionira priroda, Univerzum, to najveći je blagoslov koji donosi mir i rast duhom.

Trebamo samo na  početku biti spremni suočiti se s tminom koju ćemo ugledati, a možemo je uočiti jer mi smo baterijske lampe kojoj ona ne može ništa, već samo naš bijeg i neznanje, nedostatak potrebe da napredujemo kao individua u svim poljima, kako u materijalnom, tako i u duhovnom.

Negativne emocije shvatimo kao mudre zen učitelje koji ti neće otkriti direktnu duhovnu istinu o životu i tebi već kroz nekoliko njihovih mudrih bisera, ti dalje ćeš, možda i godinama, tražiti u sebi odgovor. Dok ga ne nađeš, mučit ćeš se, ljutiti se na te riječi, sve dok ih u praksi ne proživiš i shvatiš njihovu dubinu i razlog zašto su ti date.

Tek s otkinućem više godina od mog života i utonućem u sebe, u potrebe svog srca, da slijedim njegov put, a ne put kojim su drugi govorili da bih trebala krenuti, tek sa ostajanjem u svom prisustvu i kada je bilo najbolnije, tad tek počela sam vidjeti i čuti duhovne mudrosti oko sebe, kao i tijekom sanjanja, uočavati svakodnevnu podršku Univerzuma kroz razne sinkronicitete. Tako su i nove kreativne ideje, potekle u naletima iz mene.

Sinkroniciteti su znakovi u okolini na neočekivanim mjestima, a koje prepoznajemo kao direktne poruke za nas, idemo li pravim putem svoje duše ili smo u opasnosti jer je ne slušamo. I sad slijedim svoje duše put kujući ova slova u rečenice, dok moj užareni viši um skladno surađuje s vatrom srca.

Usudite li se i vi slijediti put svoga srca, čak i kada postoje privremene prepreke, čak i kada dođe emocija nemoći, straha ili bilo koja druga, a da vam je odbojna? Bitno je samo da u negativnoj emociji ne ostanete dugo, već je hrabro posjednite u krilo i dozvolite mudracu srca unutar vas da vas ohrabri i motivira na neustrašivo daljnje slijeđenje vaše staze svjetla.

Ako vam se tekst svidio, ostavite ispod komentar, podijelite ga s prijateljima preko Facebooka (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ga na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.

Pratite svakoga utorka i petka nove objave na ovome blogu.