Posveta: Čovječanstvu, za pustolovne dane i godine pred nama i čarobno jesenje doba 2022. godine
Buda sovu Lamorijanu poškaklja ispod krila i sneno joj na uho zapiskuta:
̶ Ovo ti je do sada najbolji crnohumorni vic, ti, vrsna igračice, izbečenih očiju. Ti da ih napustiš, mudrice naša! Ta ovi moji izrugivači jedva čekaju dokazati da te nema, a ti bi već napustila Zemlju. Toliko puta su već pomislili da ne postojiš, a onda si odjednom banula pred njih i poput prave sove okrenula glavu za tristo šezdeset stupnjeva. Uplašili su se zbog toga kao da si čudovište iz njihovih horora s televizije pa su lako prestali vjerovati da si mudra. Stalno traže dokaze da te nema, a time samo potvrđuju svoje činjenično unutrašnje stanje unutar kojeg im boraviš nadrogirana. Uspavana si u njima, zatočena u kavezu čiji lokot zahrđao je i privremeno se ne da otvoriti. Gdje se točno skriva novi ključić kojim bi oslobodili tebe, krilata mudrosti noći, to još ne žele mnogi od njih otkriti. I prihvati to, bit će ti lakše. Svatko ima svoj put traženja, bitno je da se nađemo kad god to bilo.
Sovi duginih boja, inače nasmijanog kljuna, Buda je tad pokazao više svojih unutarnjih svjetova u kojima jesen stvara svoje čarolije, baš kao i listove koji oživljavaju oblikujući se u različita bića iz bajki i legendi.
̶ Možda bi im poslužila ova Babaroga da ih malo više ustraši kao u djetinjstvu. Možda bi se tad suočili i kao odrasli sa svojim strahom te htjeli pogledati trag istine i znanje koje je ostavljeno na stazi iza njihovih leđa. A možda im ni to ne bi pomoglo. Pustimo im njihovu slobodu odabira da se neprestano boje ako to uistinu žele. Jednom će im dosaditi sve te fobije prvotno stvorene u njihovom strašljivom umu. Znam, i ja sam nekoć davno bio na njihovom mjestu.– Buda razigrano udahne život toj strašnoj Bakicirogi koju je stvorio od lišća.
̶ Da im ja posudim svoju glavu koja se okreće? Možda bi im dobro došla u traženju tog znanja. Svoju glavu kao da gube živeći i vjerujući u laži, iluzije na Zemlji. – Lamorijana toliko zavrti glavom da joj se ukaže vrteća kao na ringišpilu njena najdraža hrana ispred očiju, miševi.
̶ Hvala, ali ne treba, moraju shvatiti sami u kojem smjeru žele ići: hoće li bakljama paliti prirodu i preuranjeno hladnoću i nemoć zime dovesti na Zemlju ili će radije napraviti svečanost tijekom svakog godišnjeg doba. Mogli bi sebe zaodjenuti u haljine i toge od lišća u kojima bi s veseljem plesali slaveći novo svjetlije doba, ispunjeno divnim mogućnostima, koje bi se moglo rascvasti pred njima samo kad bi vjerovali u to i u vlastitu božansku prirodu.
̶ Za sada pogled samo prema požarima usmjeravaju. Moje oči zbog tog pripremaju rijeku suza. Nisu svjesni svoje moći misli i da se time mogu opeći. ̶ Lamorijana zadrhti.
̶ Strpljenje, draga Mudrićko, zašto glumiš nekoga tko nisi? Pogledaj samo sada onoga Nandu na Trgu koji uočava dubinu smješka na mom fizičkom licu.
Buda Lamorijani tad kroz unutrašnje, vidovito, treće oko pokaže s radošću svijet koji je samo naizgled u nepopravljivom, kaotičnom stanju i u opasnosti, baš kao i društvance na Trgu.
Oko urlikavaca koji su glumili Budu, skakali uokolo i glasali se poput pavijana, Nanda koji njihovo ponašanje nije odobravao, odjednom je oduševljeno uskliknuo:
̶ Buda se smiješi! I dalje mazi svoju sovu koja mu svojim vidom prenosi prizore vaših vragolija. Ne odustaje od svoga mira kao što tvrdite. Zar ne vidite? Buda stvara u vlastitoj nirvani san u kojem upravlja vama i na javi! ̶ oduševljen svojom spoznajom Nanda se grohotom i nezaustavljivo nasmije.
Nezrela ekipa se odjednom primirila te su prema sovi pored usnulog Bude osjetili netrpeljivost, još veću nego prema njemu i Babarogi iz strašnih priča iz djetinjstva.
̶ Gotovi smo sada! Vidi ovo lišće kako se sve brže isušuje! Buda će nas uskoro kazniti vječno kišovitom i ledenom jeseni. – strah im je prostrujao kroz kosti.
̶ Zloduh je ušao u ovu sovu. Pogledajte kako više ni ne okreće glavu. Glumi kako je u hipnotičkom stanju i da je drvena kao lutka. ̶ fanatično su tražili krivca i vraga u okolini.
Ustrašeno su čekali prvi dan jeseni ne bi li se obistinio njihov pakleni dan katastrofe. Tad bi mogli reći da su pogodili zbog svoje mudrosti da će se stravični scenarij dogoditi. Kad takav apokaliptični dan ipak nije stigao i kad su nastavili živjeti, shvatili su da su zapravo oni čvrsto pozaspali oko Bude umorivši se od ruganja znanju koje je čitavo vrijeme bilo pred njima.
Zahvalili su se svom učitelju Budi što ih je zapravo svojim svjesnim sanjanjem spasio iz ralja nižih strasti i destruktivnih emocija kojima su zapravo pržili najviše sebe.
Ova jesen došla im je, kao i na čitav svijet, odjevena u najljepšu, prozračnu haljinu. Čitavo čovječanstvo se odjenulo u radosnu ciku, slaveći novu modu Dame Jeseni, koja je odisala vrhunskom estetikom, mirom i nasmijanim bojama.
Ono što im je pružila jesen 2022. godine, bili su na tome zahvalni, kao i na divnim spoznajama koje su procvale u njima, baš kao i vjera u život i sretnu budućnost. Šira perspektiva gledanja na to jesenje godišnje doba, pomogla im je da se više zaigraju, poput bezazlene djece na igralištu života.
Zbog širenja veće ljubavi i suosjećanja, uvenulo je i na dugo godina napustilo Zemlju lišće koje je gušilo i sprečavalo rast i evoluciju svake duše na planetu, ono lišće na njima koje je bilo staro, blatno i isušeno.
Poput nježnih pupoljaka u proljeće mnogi su se ljudi rascvjetali i otvorili se ka pritjecanju radosnijih mirisa u svoj život, prožetima mirnoćom koju im je darovao učitelj Buda i mudrošću koju su upili od sove Lamorijane.
Ako vam se svidjela ova priča, ostavite ispod komentar, podijelite ju s prijateljima preko društvenih mreža (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ju na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.
Pratite SVAKOG PETKA nove objave na ovome blogu.
Pratite moj kreativni rad također i na mom YOUTUBE KANALU Majin svijet čarolije (stisnite PRETPLATI SE – besplatno je), kao i na INSTAGRAMU gdje dijelim objave pod svojim imenom Maja Jasić Dašić.
Podijeli