IGRALIŠTE ŽIVOTA – PRVI DIO

Vrtuljak i Maja
Maja na vrtuljku

Suton i ja smo sinoć u sebe umjesto alkohola, slili nostalgiju i zazivali mir koji se na neko vrijeme zagubio. Zalazeće crveno sunce spremajući se na počinak krvarilo je žudeći za smirajem naših obaju vatrenih duša.

Snivalo je to premoreno sunce kako se zajedno sa mnom sljedećeg jutra budi u lakoći, dok obavijeni smo zvucima iz kljuna opernog majstora slavuja i ušuškani u povjerenje kako je baš taj dan prvi od najljepših u životu. Već pri otvaranju kapaka, zaista su me i dočekali trenutci ispunjeni čarolijom boja i notama što orkestriraju s lišćem melodiju ljepote življenja. To sve budilo je vjeru da će mi se od sada svakoga dana takva skladna glazba bacati u zagrljaj.

Bila sam zavedena svjetlošću sad odmornog sunca i oblacima koji su me pozivali rukom u šetnju, formiravši se u bića nalik snježnim ljudima.

Uz Savu koja je niz svoj tok spuštala obitelj pataka, pomislih kako se one znaju uvijek prepustiti struji života i zaigrati se dok gnjure po ribice, iako pored njih prolaze opasni predmeti kao daske ormara, plastične žlice i tanjuri, razgranato deblo. Kraj svega toga ipak spretno prolaze kvačući kako se vesele izvježbati svoje nožice idući uz rijeku. U njima nema težine. Čak im je i taj otpor vode pustolovna, izazovna igra za razliku od lakog i bezbrižnog spuštanja niz taj vodeni raj. Je li moguće da sam pomislivši to, osjetila zavist prema patkama?

Zar sam nedostojna primiti uzvišenije misli od ovih sumornih koje me već dugi niz dana proganjaju? To kao da će potrajati do završetka moga privremenog zemaljskog postojanja, u svijetu prebojanom sivim nijansama pastelnih boja, u koje se samo katkad umiješaju svjetlije.  Treba mi pomoć, iako znam da ne pada s neba.

Čim mi se suza otkotrljala niz obraz, nečija poluprozirna svjetleća ruka ispred mene ju je uhvatila i popila kroz usta koja su zatim nestala. Zatim samo vidjeh  zlaćano divovsko, nezasljepljujuće svjetlo  koje se ubrzo formiralo u srce, a onda uskočilo u moje. Progovorilo je tenorskim glasom unutar mene i komunikaciju smo nastavili šaljući si telepatske misli.

̶  Zašto nisi prije zvala? Tu sam da popijem sve što te muči jer ja nikada ne žeđam za mirom. Čak se i sam mir sa mnom u blaženstvu kupa.

Pitala sam tko je, no vješto je, izbjegavao čitavo vrijeme odgovor dok mu se u glasu osjetila radost i želja za smijehom. Nisam ni u trenu svojim skeptičnim mislima povjerovala da  se tome ne može vjerovati.

̶  Jesi li anđeo?

̶  Ja sam anđeo svih anđela, a opet nisam oni. Znaju se sakriti u mom zagrljaju, onda kada žude od mene upiti odgovore kako da vas što bolje zaštite i ohrabre.

̶  Jesi li čovjek?

̶  Nisam nalik vama, no postojim u svima.

̶  Zvučiš kao da si neki kompleksan tip. Onda mora da si zagonetka i već gubim strpljenje jer bih ju htjela odgonetnuti, sada i ovdje.

̶  To sam sigurno, enigma svima vama, no to i je ta čar traženja odgovara u kojem biste me pronašli, no spremi se da će to potrajati.

̶  Onda odustajem od ovog razgovora, ne volim nedorečenost i to igranje sa mnom i s mojim emocijama.

̶  Znam, zato sam ti i svratio,  da bi vratila ljubav prema igranju jer ono nije zlobno s moje strane kako ga tvoj sumnjičavac ego želi predstaviti. Zašto njega slušaš kad se on ni ne zna igrati, on te od te zabave i razigranosti čitavo vrijeme u životu i odvraća.

̶  Čuj, ne znam te dovoljno, naglo si upao u moju svijest i ja se ne mogu praviti da je to normalno i ne znam kud ovo sve vodi, baš kao ni moj život, a o svijetu da ni ne pričam.

̶  Ti si me sama pozvala.

̶  Zar jesam? Ne sjećam se toga. Koliko god te se plašim, voljela bih čuti što mi imaš za poručiti.

̶  Aha! Na dobrom si putu, prigrljavaš znatiželju sve više. Ona je kvaliteta svih vas, no zatrpali ste je neistinom kako se nije dobro išta pitati u životu. Mišljenja ste da je znatiželja povezana i sa zaigranošću, a ako pritom se još posvetite maštanju, mislite da ćete zapasti u neodgovornost i neozbiljnost, kojeg li apsurda! S vama nikada dosta drame, no promatrajući vaša djela dosada nema šanse da me posjeti.  No dobro, imam strpljenja za vas i vaše okove koje ste si svojevoljno svezali oko nogu. Ne sumnjam za razliku od vas da će doći dan kada ćete shvatiti da su oni otključani i iluzorni.

̶  To je najvjerojatnije i dan kada ćemo saznati točno tko si ti?  ̶  pokušam iscijediti odgovor iz njega, no dočeka me s tišinom.

Tada sam se pomirila da zapravo nikada neću saznati s kim sam točno tog zanimljivog dana vodila unutrašnji dijalog.

Taj mistični, vješt sa riječima glas, ispričao mi je svoju interesantnu priču o nama ljudima i našim ozbiljnostima, strahovima i bježanju od svega što bi nam olakšalo boravak na Zemlji nekoliko naših desetljeća koliko traje naša igra života.

To poetično biće, rekla bih da je Nadbiće svih bića, a opet koje nas gleda s tolikom ljubavlju. A kako li tek priča o nama! Rekla bih da je baš poput najboljeg mogućeg roditelja, no nikad viđenoga očima. Ne bih rekla da su njegove riječi koje sam zapisala vođeni intervju, više kao čarobni poetični razgovor dobronamjernog, razigranog mudraca koji kao da traje oduvijek i nikada neće nestati.

Ono što mi je govorio kroz srce, zapisala sam sve do ijedne riječi jer napomenuo mi je da su njegove pjevne riječi sa izvora iz kojeg svi moraju kušati vodu i čuti žubor, stoga citiram ga:

Balavci moji najdraži, tako vam volim tepati. Kao djecu sam vas spustio u svoje igralište koje sam dizajnirao po vašoj mjeri. Prije nego ste bili smješteni u ovo igralište života, dok smo se još grlili i opraštali, prije nego sam vam oduzeo memoriju o meni i tko sam zapravo, veselili ste se i vrtiću kao svom skloništu i svim spravama koje će vas tamo dočekati. Obećavali ste sebi da ćete me moći pronaći  u sebi tijekom naše dugogodišnje igre skrivača i da ćete prihvatiti upadanje u blatnjave lokve, kao i povremeno padanje s tobogana.

Kad sam vas ostavljao na tom igralištu, podsjetio sam vas da tu ima različitih sprava koje su poput vaših talenata koje sam vam darovao pri dolasku u vrtić. Što ćete vi tijekom odrastanja učiniti kroz njih, igrajući se s njima, prepustio sam vama.

Svatko je vrištao od oduševljenja na svojim spravama, a neki su ih se bojali i stajali sa strane.

̶̶  Sjećaš se tobogana, tvog velikog dječjeg izazova?

̶  Činio se kao planina, a mnoga odustajanja od spuštanja s njega pa vraćanje dolje, ali niz prečke također nije bilo lako. Cijeli red djece morao se spustiti ne bih li sišla, a to im je smetalo.

Maja na toboganu

̶  Pamtim i tvoje oslobađanje od straha kad si uz podršku svog zemaljskog oca i navijanje ipak se uspješno spustila. Tu je bio i vrtuljak, tvoj izazov broj dva. Petero njih zgurano na njega vrti se i vrišti, a ti kao petogodišnjakinja, svakoga dana stojiš uz njih, čekajući svoje najbolje prijatelje, ne želeći i sama okušati se u tome. A onda jednom ipak sjedneš. Oni najglasniji, željni adrenalina, djeca potencijalni budući šefovi tvrtki, uzeli su volan u svoje ruke, galameći da nam nema spasa. Tebi je bilo zlo i vrištala si da stanu. Mislila si da vrtnja nikada neće prestati. Od tada ne voliš da te itko u životu vrti kako želi već sama odabireš gdje bi se htjela uputiti i s kime se družiti.

~ Drugi dio ove priče pročitajte sljedećeg petka. ~

Ako vam se priča svidjela, ostavite ispod komentar, podijelite ju s prijateljima preko društvenih mreža (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ju na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.

Pratite SVAKOG PETKA nove objave na ovome blogu.

Pratite moj kreativni rad također i na mom YOUTUBE KANALU Majin svijet čarolije (stisnite PRETPLATI SE – besplatno je), kao i na INSTAGRAMU gdje dijelim objave pod svojim imenom Maja Jasić Dašić.

Više od Maja Jasić Dašić
MAFIN VLASTITE SUDBINE
Kojem si mišu bio mafin da te grickao s godinama polako pa...
Pročitajte više
Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)