Poneka bića koja su u Šalamiriji tvrdila da su njihove žene najzaguljenije, oni onda nisu nikada upoznali Crventraku ̶ oštrokondžastu ljepoticu, glavnu čuvaricu portala Trak svjetla zviježđa Plejunoks.
Odavno je spalila svoj rodni list s imenom Crvenkapica i kao već odrasla odlučila kako se kapom više ne želi štititi, kao ni sprečavati disanje svog tjemena i stvaranje jačih neuronskih veza zbog kojih bi mogla postati stvarateljica novih, kompleksnijih šuma.
Njima i Šalamirijcima bi vješto upravljala jer bi koristila i one dijelove mozga koji su kod većine njih bili kržljavi i uspavani. Odbacivši kapu, okitila se trakom, no i dalje nije mogla postati stvarateljica i zaštitarka u više šuma pa ju je gnjev sve više nagrizao.
Traka joj je naglašavala ljepotu i snagu valovite gavranske kose dugačke pet metara kojom je omađijavala svakog tko bi htio zakoračiti kroz portal, a nije prvo ispunio njenu naredbu. Svojom grivom je omotavala nestrpljive i brzoplete žrtve, naivne prolaznike, ali i svoje podanike, stražare vukodlake ako joj ne bi ispunjavali želje.
Četvoricu je preda mnom obavila i zarolala u punđe samo zato jer nisu čuli zapovijed da me izbace iz katapulta u svemir. Umjesto toga, kladili su se tko će prije očistiti sjekirom meso između zuba i ispričati gluplji vic o meni, Forsijanu, kao i tko će biti glasnijeg zavijajućeg smijeha.
Gledajući ih tako uvijene navrh Crventrakine ljepuškaste glave srcolikog lica, izgledali su poput ogromnih tamnih kugli nalik onima kojima se na Zemlji ruše zgrade ili pak viklerima posuđenima od žene slavnog diva Milijanorsa.
Da bih prošao dalje kroz portal šume, morao sam ispuniti zadatak: biti iskren prema njoj, bez trunke zavisti ili odbojnosti i pun prihvaćanja nje kao prijateljice, bila ona agresivna ili blago nervozna zbog neispavanosti. Već sam se vidio kako poput leptirića trčkaram nakon laganog prolaska kroz portal i privodim kraju, bez ikakvih zapreka, svoje putovanje šumom.
A onda mi je pokazala svoja stopala nalik onima trometraša trola i moja pobjednička imaginarna slika se pretvorila u razbijena stakalca. Morao sam se brinuti o njenim mesnatim i uraslim nožnim prstima, kao i tvrdoj koži koja je imala toliko slojeva, kao deset nanizanih različitih vrsta sireva. Trebao sam im čak i tepati, ali i masirati ih.
Prvih nekoliko minuta dok sam joj turpijao nokte motornom pilom jer su pojedini bili uvijeni zbog desetljeća nerezanja, slagao sam u sebi viceve o tim stopalčinama, iako me i štipkala krivnja zbog toga. Šale o njima bile su sljedeće:
1. Novo otkriće u prirodi! Botaničari i obožavatelji prirode i biljnog svijeta šokirani: Granje stabala zapravo ne postoji. To su Crventrakine blatne kandže koje rastu uvis, kao i u ostalim smjerovima. Kad bismo vidjeli posječenu jedinu šumu u Šalamiriji, to bi samo značilo da je ta inače zgodna djevojka, no frankensteinskih stopala, otišla napokon pedikerki.
2. Zašto u ovoj šumi vlada vječni mrak? Zato jer se Crventraki pokvarila kosilica za tamno krzno njezinih stopala. Jetijevske šape koje odudaraju od njene sitne i krhke građe zaista izgledaju kao njezin glumački rekvizit kojim namjerno plaši naivne prolaznike šumom.
3. Za sve šalamirijske gurmane! Novootkriveni specijalitet za nedjeljne ručkove: umjesto jaja na oko, kurje oči s trolovskih stopala Crventrake, izravno isjeckane na lepinju. Prijedlog za pikantni umak: blato s Crventrakinih trolovskih peta s okusom kiselih paprika kojima je prošao rok prije dva stoljeća.
Budući da je na moju nesreću vješto čitala misli, ruka joj se pretvorila u toljagu veličine debla hrasta. Njome me odbacila na vrh drveta, staništa bebe šišmiša Njusinijana koji je opsjednut svakime tko mu se pridruži u višenju s krošnje.
Kad me je prozvao ocem, ozbiljno sam počeo razmišljati tko sam ja to ustvari i gdje ću završiti. Hoće li mi kraj biti da zibam u naručju još njegove braće ako ih ima ili će me isisati ako ga odbijem? Zar sam zaista pao na tako visoke grane da je pitanje hoću li ikada više kročiti tlom? Hoću li doživjeti uopće pronalazak kraja ove šume ne bih li princezi Floviji ispričao ono što bi htjela čuti?
U četvrtom dijelu ove bajke, SLJEDEĆEG PETKA, saznajte hoće li naš junak Forsanije preživjeti i doseći ono za čime traga. U slučaju potrebe za suzama radosnicama ili žalosnicama, molim vas, pripremite maramice.
Ako vam se priča svidjela, ostavite ispod komentar, podijelite ju s prijateljima preko društvenih mreža (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ju na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.
Pratite SVAKOG PETKA nove objave na ovome blogu.
Pratite moj kreativni rad također i na mom YOUTUBE KANALU Majin svijet čarolije (stisnite PRETPLATI SE – besplatno je), kao i na INSTAGRAMU gdje dijelim objave pod svojim imenom Maja Jasić Dašić.
Podijeli