BOSONOGA PRIČA – BEZ DLAKA NA JEZIKU KAO BEZ SPUTAVAJUĆIH CIPELA (ZA ČITATELJE OBA SPOLA) – ČETVRTI DIO

Noge s nasminkanim licima i ogledalce
Stopala s nacrtanim licima i čarobno ogledalce

Sada vizualizirajmo neimanje niti jedne vrste cipela od opisanih u prethodnim dijelovima priče, čak ni slične njima. Zamislimo da smo bosonoga bića, kakva smo se i rodili, čija stopala nemaju bolju konkurenciju u koju bi se mogla zgurati. Podloga koju osjetimo nije više od kože, skaja, drveta, slame, gume, plastike, već samo trava koja golica i usrkava sav otrov koji s tabana ispuštamo. Kamo sreće da usisava otrov s naših jezika! A tek iz pomahnitalih glava koje nismo još uspjeli ukrotiti!

Zanimljiva je bajka o  Pepeljugi braće Grimm s nekim stravičnim motivima iz kojih na grublji način možemo doznati kakav se ne isplati u životu biti. Pepeljugine zločeste polusestre pod svaku cijenu su željele zavesti njenu srodnu dušu i postati kraljica. Prvo si je jedna odsjekla prste, a poslije druga petu ne bi li ušle u zlatnu cipelu. Sve za ljepotu. Nije im se posrećilo što su preko tuđih leševa htjele prijeći. Odali su ih istinoljubivi golubovi da krvare iz cipele.

Umjesto auta, princ je tada bijesno ubacio svojeg konja u treću brzinu i vratio ih kući. Taj je zaista točno znao kakvu ženu hoće jer je neumorno dvaput vraćao pogrešne djevojke. Krvarile su za ljepotom izvan njih zato što su se zatvorile za rađanje one unutar sebe. To što ih je princ ubrzo šikanirao, nisu vidjele kao dobru priliku za iscijeliti vlastitu pohlepu i hodanje u lažno ugodnim cipelama. Sijući i dalje otrov iz srca, ne požalivši što su đonom nagazile druge, na sebe su privukle još nesreća: zauvijek su ostale slijepe za ljepotu i raskoš oko sebe jer su se golubovi počastili kljucanjem njihovih očiju.

Najsilnija je, u toj verziji bajke, izjava zle maćehe kad nisu mogle ugurati stopalo u cipelicu. Nagovorila ih je na rezanje dijelova ekstremiteta jer ionako neće morati nikud ići pješice kada jedna od njih postane kraljica. Ovakve verzije bajki kao da su dokumentarističke u nekim segmentima.

Tako su u stvarnosti nekadašnje Kineskinje zbog ljepote i bogate udaje, htjele pretrpjeti sve, čak i da im majke odmalena lome prste i čvrsto ih povezuju s donje strane stopala, samo kako bi uspjele ući u cipelice veličine svega osam centimetara. Sve zbog muškaraca kojima je bilo erotično malo stopalo i ogromna želja za dominantnošću i moći koju su u destruktivne svrhe koristili.

Simbol statusa bilo je stopalo, a ono se i pri prosidbi prvo gledalo, a ne lice. Je li tvoje stopalo sitno i šiljasto, to značilo je sve, ne i tvoji talenti i osobnost. Zbog bogate udaje, mnoge od njih nisu trebale mnogo hodati, ništa raditi, samo naređivati svojim slugama i biti pokorne mužu.

Kontroverzni običaj povezivanja stopala da bi ušle u cipelu broja djeteta od pet godina bio je u Kini u modi od 10. stoljeća do 1. polovice 20. stoljeća. Zbog ljepote i fetišizma muškaraca, trpjele su nesnosne bolove i gljivične infekcije zbog deformiranih, minijaturnih stopala čitav život. Čak i njihov hod sitnim koracima prilikom kojeg su se borile da ne padnu, muškarcima je bio poetičan i privlačan.

Tim ženama je bila mučna i kraća šetnja pri kojoj su se gegale. Žene se gotovo nisu mogle ni kretati pa su često samo sjedile zatvorene u kućama. Njihova stopala bila su sakrivena od zabranjenih pogleda, pogotovo dok su ih kupali. Uvijek se njihovu ljepotu procjenjivalo dok su bila u što manjim cipelicama. Ako si kao žena imala normalno stopalo, društvo te osuđivalo, vrijeđalo i smatralo neprivlačnima jer su bila ista kao muška, a po nekadašnjim muškarcima ženska stopala morala su biti sitnija. Nisi se mogla ni udati.

Zbog krhkosti ženskih stopala, muškarci su se osjećali snažnijima tvrdeći da je takvo stopalo simbol ljepote i senzualnosti. Zvali su ih lotosova stopala jer nakon godina deformacije ona su tom cvijetu bila nalik po obliku, dok je još zatvoren. Te žene od rođenja nisu znale za drugačije i mislile su da tako treba biti, a rijetko koja se pobunila jer su takve bile prozvane crnom ovcom.

Žene su to s kojima treba suosjećati jer nisu bile svjesne kalupa u koji su ih zazidala nekoć morbidna tradicionalna pravila koje je nametnuo bogati stalež. Mnoge siromašne žene željele su se uklopiti pa su i one potajno vezivale stopala ne bi li se bogatije udale.

Molim vas da u dosad napisanom tekstu još jednom pročitate boldane riječi i da se zamislite nad situacijom koja je drugačija nego tadašnja, samo što nema segregacije po vezivanju i nevezivanju stopala, kao ni po spolu, nego po još apsurdnijim stvarima. Zdravi ljudi su se još do jučer proglašavali bolesnima i čudnima ako to nisu. Strah se isticao kao vrlina iako naše duše u svojoj dubini osjećaju da to nikako ne može biti istina.

U kakve li se sve premale cipele života stavljamo još uvijek. To je bilo i do nedavno kada je za neke postojala zabrana ulaska u mnoge trgovine pa i butike cipela samo zato jer nisu imali jedan određeni papir koji je tada otvarao i najzatvorenija vrata. Bi li se smilovali i pustili nas da unutra uđemo bosi? Bismo li osjetili tračak humanosti, tako da nas ne otjeraju? Reći hladnokrvno kako samo radimo svoj posao i izbaciti čovjeka koji je došao po nove cipele jer stare su mu šuplje, znači složiti se s diskriminacijom i biti perač ruku kao Poncije Pilat.

Crne cipelice pokraj maslačka u travi

Svatko je odgovoran samo za svoja djela, bilo da nekome nešto zabraniš iz srca: pougljenog od nemoći, fobija i srdžbe, bilo da srcem grliš i svoju i tuđu slobodu življenja. Da! Bez šminki i krinki ću to ovdje napisati, u ime svih naših predaka koji su bili ugnjetavani, obespravljeni, mučeni i koji nisu nekoć mnogo mogli protiv separacije društva, samo kako bi perverzni umovi kroz svoja pravila, naredbe ili zakone zadovoljavali svoje nemoralne želje.

Danas je drugačije doba i imamo uvijek izbor ne pristati ni na svoje robovanje, kao ni na tuđe. Ako i dalje budemo šutjeli, glumili amneziju oko svega što nam se serviralo, povijest će se ponoviti vrlo brzo. Možda se već i ponavlja samo su različite šahovske figure na ploči.

Morat ćemo na sličan način ponovno mnogo žuljeva i okrvavljenih peta proći ako zaboravimo sve što smo ovih godina mislili da moramo činiti, a bilo je neprirodno, van uma, kontradiktorno, premazano filom manipulacije od strane cipela kaljužastih đonova, čije skrivanje im sve slabije uspijeva.

Zna biti bolno naše učenje neokretanja glave od sebe i svojih ljudskih prava, od svoje prirodnosti i slušanja vlastite intuicije, kao i slobode koja nam po rođenju pripada. Ipak, kad se jednom odlučiš hrabro živjeti po pravim ljudskim vrijednostima i iskoračiš iz otpora i uvjetovanja od strane drugih, tek otkriješ onda istinsku radost života, iscjeljenje i kako si vlastiti majstor koji ima moć izraditi cipele po vlastitom dizajnu i kroju ljubavi koji nema granica i ne pristaje na stavljanje u okvir.  

Možda ćeš kročenjem stazom do ostvarenja svojih snova biti svakako nazivan, a sve što više živiš istinskog sebe, to će ti biti manje bitni tračevi drugih o tebi. Nećeš imati vremena udisati tuđe fekalije riječi jer živjet ćeš svoje snove i baviti se svojim unutarnjim cvjetanjem. Sve prepreke tada lakše ćeš nadilaziti. Svoja iskustva i bisere istkane iz njedara, dijelit ćeš s drugima samopouzdanije, osjećajući zadovoljstvo i pitkost života. Ponosit ćeš se svojim čistim obrazom i dušom.

Kopaj, istražuj i naći ćeš put do ispravnih informacija kao i do udobnih cipela za sebe. One prave za tebe nikada ti neće lagati, a prepoznat ćeš ih po djelima njihovim i lakoći bivanja s njima i unutar njih. Možeš osjetiti njihovu prirodnost ili pak želju za smještanjem kamenčića ne bi li nastradao, no pitanje je: ako to vidiš u njima i ako su ti tijesne, čak ti i srce govori da muljaju samo kako bi te poslije nagazile, zašto ih i dalje slijediš i vjeruješ im?   

Ujedinjenje svih bez obzira koliko se razlikujemo sada je više moguće nego ikada prije. Možda mislite da nije, a pretpostavljam i zbog čega. Da se podsjetite koji je mogući uzrok tome, pročitajte stariji tekst s bloga LA USURPADORA ILITI OTIMAČICA NAŠIH SNOVA.

Neki od nas prije ovog vremena anemije, s ljubavlju su davali prosjacima u Caritas odjeću i obuću. Zašto se i sada još uvijek rastajemo od srca kad je najviše potrebno da kuca za druge, kao i da s lakoćom pumpa krv za nas same?

Dišem nesputano, kao što i odvažno koračam ovim planetom jer Savršeni Pravedni Motritelj, Najbolji Dizajner Svih Naših Stopala to želi, da i mene i sve nas ima sada ovdje, u ovo posebno zanimljivo vrijeme. Imamo priliku od svojih koraka sada učiniti najljepše plesne.

Svatko si sam stvara žuljeve i čukljeve. Svi imamo izbora što ćemo učiniti sa svojim nogama: misliti da hodamo slobodno, dok se vrtimo u krug u vlastitoj tamnici od prestrašenosti kojom nas um bičuje ili trčati prema izlasku sunca jer nam duša tako pjeva. Ne može ne slijediti zov vlastite pjesme. Sve više spoznajemo da nema ništa od brige je li nam baš danas zadnji izlazak sunca. Imajmo hrabrosti i vjere da se naše rane mogu iscijeliti.                       

Znam da još uvijek postoji dobrota u nama ljudima pa se nećemo gaziti đonovima već koračati istim putem, iako nam se cipele razlikuju, iako smo mi možda bosonoge duše. Ne znači da nismo braća, ako imamo različite majke. Udišem ljubav pišući. Znam da nam srca nisu zamrla u fobijama. Tu ne želim nadodati riječ ”još”. Napravimo zajedno da se ta riječ ne mora nadopisati.

Najbolje je izaći van svojih cipela. Nakon što si stekao iskustvo bivajući u raznima, time si i pojačao namjeru da se ne staviš više niti u jedne. Ipak, i dalje se znamo staviti u tuđe cipele i suosjećati, ali i negirati da nekima od nas već krvare noge u preuskim cipelama.

Zato ja imam svoje krealinke. One su ponekad kao kameleon na mojim nogama, nevidljive. Stapaju se sa stopalima pa izgleda kao da sam bosa. Slobodno u njima dišem, ali nipošto se ne skrivam u njima kao što čini ta životinja. Znam se prilagoditi kao on, ali ne tragikomičnim idejama mase, već svojim autentičnim pjesmama srca koje bubnja za jednakost svih, iako smo različitih uvjerenja.

Znam se kao kameleon stopiti i s prirodnim okružjem, s krajolikom.  Zbog njega ljubiš svoje uši i cijeniš oči, makar sutradan ne vidio više riječnih galebova let jer svakome su koraci života ograničeni i nikada ne znamo postoji li naše sutra u ovom tijelu. Tad mi i krealinke imaju izgled tog osunčanog, iscijeljenog krajolika.

Jedna od formula za lagodnije koračanje sviju nas bi mogla biti: malo manje divljaštva uma, a više te sveopće ljubavi pokrenimo u ovoj zanimljivoj igri zvanoj život sada i ovdje. Sjetimo se da smo se nekoć često pozivali na naše strastveno srce te da su i takvi bili naši predci: uporni, hrabri ljudi koji nisu dali da ih se slomi.

Ujedinjenje po bubnju naših njedara, dok koračamo samosvjesno svi  ̶  to najbolji je otisak stopala koji možemo i nakon sebe ostaviti. Sjećamo li se uopće kakvu nesputanost nam doživljava stopalo pri porinuću u pijesak ili pri masaži tijekom šetnji po kamenitoj plaži?

Od kada znam za sebe, cipele umjetne kože su mi stvarale plikove na tabanima. Ne nosim skaj, samo svoju pravu kožu. Kad si odjeven u sebe istinskog, ne trebaju ti nove cipele da bi bio slobodan i radostan. Tek kad se živiš i ne čerupaš si krila, i pticama tvoj let može biti uzor.

Samo jedan korak smo do građenja svijeta oslobođenog okova, bosonogi ili u cipelama našeg kroja (i broja). Usudimo se potrčati i nasmiješiti se jedni drugima bez da nas žuljaju bilo cipele, bilo krabulje koje smo nabacali na lica pa ne prepoznajemo više ni pravog sebe. Na nama je izbor: vjerovati da smo cvjetovi u živom blatu ili bogovi i boginje cvjetova koji nadilaze prljavštinu i kalupe u koje smo pristali da nas se ugura.

Ako vam se tekst svidio, ostavite ispod komentar, podijelite ga s prijateljima preko Facebooka (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ga na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.

Pratite svakoga utorka i petka nove objave na ovome blogu.

Više od Maja Jasić Dašić
MAFIN VLASTITE SUDBINE
Kojem si mišu bio mafin da te grickao s godinama polako pa...
Pročitajte više
Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)