Nikad se slavni tvorac kompjutorskih pustolovnih igrica, Leo Veličanski, nije osjećao više isisan od ovog svijeta meteža kao u noći u njegovoj palači. Mirisala je na užeglo ulje na kojemu mu je zagorio specijalitet – ugojeni pohani cvrčak. Iza njegovog kratkog kukcolikog života ostade još samo iritantni zvuk cvrčanja ulja.
Stavivši gas masku dok se ne izvjetri kuhinja, u ugljenastim ostatcima brašna i usitnjene životinjice prerano zaustavljenog pjeva, razmišljao je postoji li veći smisao života od utrke za novcem, svakodnevnih intervjua i zvonjave mobitela na kultnu melodiju iz njegove hit igrice Put na opičeni planet.
Od života kao na pokretnoj traci nije htio odustati, iako mu je zov nutrine čeznuo za izležavanjem na pustom otoku bez broda za povratak. Iz pehara pobjede ispio je s vrha pjenu uspjeha, a već iznutra pregorio, dok je njegov nakrcani tajni sef mirno snivao unutar zida, zakamufliran slikom klauna koji guta suze prijetvornim smijehom. Ispod šminke taj klaun kao da je nosio Leov lik.
Ne bi li što prije izašao na nekoliko sati iz cirkusa ovog instant svijeta, Leu je jedina ručna kočnica bila usnuti o miru kojeg je htio uloviti i uz slavu čvrsto sačuvati za sebe. Sebe je uvjerio kako tuđe ideje ne vrijede kao njegove, a radostima drugih kroz stvaranje inovativnih igrica izrugivao se i u javnosti pljuvao na takve.
Cilj mu je bio biti najbolji i stvarati neprestano igrice zbog čega bi mu se mnogi divili, a on skupljenim novcem jurio na svom Harleyu čitavim svijetom, tražeći kroz putovanja nove ideje.
Kad je te noći htio utonuti u san umjesto toga, osjetio je struju niz čitavo tijelo. Svaka žilica u tom njegovom nabildanom fizičkom utegu, kao da mu je isušila krv. Svijetlio je kao prvi čovjek koji je zaposjednut električnim naponom, iako nije bio u doticaju sa strujom i vodom.
Kroz njegovo kristalno bijelo osvjetljeno tijelo moglo se vidjeti plavetnilo žilica, a srce mu je sporije kucalo. Tijelo mu se iznutra zgrudalo. Kao da ga je neki novi nepoznati svijet zvao k sebi, dok je on svim osjetilima i dalje žudio za postojećim za kojeg je bio vezan.
Kao da je utikač iz produžnog kabela netko isključio, iz uma mu se tako ugasi slika njegove sobe i dva laptopa u daljini na stolu na kojima je stvarao nove projekte. Znao je da nije umro zbog disanja. Tamu koju je ugledao i koja mu je tijelo još više skvrčila, razrušila je u trenu sve njegove žudnje za zemaljskih objektima njegove strasti.
Samo je htio natrag zdravlje, vid i kolanje rijeke krvi. Leo, gutač desetaka tisuća eura u nekoliko tjedana, palitelj na aristokratske palače od kojih je već posjedovao dvije, zaljubljenik u najskuplje modne marke i najbržih četverokotačnih limenih zvijeri, igrač zbiljske igre Monopolyja u kojoj je do sad pobjeđivao protivnike i najviše milijuna skupio. Do te večeri novac ga je gotovo pojeo kao i strah za njegovim gubitkom.
Želio je izaći iz mraka svoje svijesti, no nije znao kako ga rasvijetliti. Ležeći na podu svoje dnevne sobe, drhtao je pred budućnosti kojoj uslijed fobije nije čuo odjeka. Sad bi dao cijeli sef i svoje igrice, samo kako bi mogao vratiti mir u svoje vene, u tijelo snagu i vitalnost kako bi nastavio stvarati. To je jedino istinski volio.
U mrklini gdje nijedan trak svjetla zvijezde nije nagovještavao nadu u njegovo živuće sutra, kompjuteriziran glas ga je upitao:
− Jeste li sigurni u svoju moć? Želite li zaista nastaviti igru? Imate još nekoliko trenutaka za odgovor.
− Želim, da, da! Spasi me, sve ću ti dati, samo me vrati k meni.
Pred zatvorenim očima mu se ukaže slika dva laptopa. Na ekranu lijevoga tinjao je oganj, a na desnome je snijeg ledio i samu vanjštinu tog laptopa.
− Ako se želite vratiti u igru, stisnite laptop unutar čije slike biste više htjeli proživjeti svoju novu sudbinu. Prva uputa upozorenja prije stiskanja tipke strelice za lijevo i Entera:
Ako vrućine slabo podnosite, ovaj virtualni svijet tropskih paklenskih plamičaka vatre nije pravi izbor za vas. Sahara na +50 ℃ je smijurija naspram vatri koja pali dugo i neumoljivo u svijetu bez klima uređaja, hladovine i sladoleda.
Druga uputa upozorenja prije stiskanja tipke strelice za desno i Entera:
Ako niste navikli na sibirske uvjete, stvaranje siga po vašem tijelu, skorivanje krmelja, suza i sline u kutu usana na -50 ℃, molimo vas, nipošto ne odabirite snježnu lavinu koja vas može susresti i zakopati u ovoj virtualnoj stvarnosti.
Leo je razmišljao koji je od tih dvaju puteva koje mu ta igra smješta manje zlo. Koja će mu prividna stvarnost vratiti život, a ne ga ukopati u još veću bol od doživljene?
− Odabirem…imati još mogućnosti odabira. Ako treba, stajat ću između ta dva svijeta ne bih li dokučio kako se vratiti u život.
− Kakav život odabirete živjeti, vaš je izbor. Stiskanje tipke Escape nakon upadanja u međusvijet neće biti moguć, a vi više nećete biti isti nakon promatranja oba ponuđena.
− Recite mi, laptopi, ili ti, nadračunalna mašino, koja vladaš i njima i opasno mi već kidaš živce prijeteći mi, riskiram li u tom međusvijetu postati ništa ili nešto više od ovoga tko sam bio do sada?
Odgovor nije stizao već se pojavi emotikon koji umire od smijeha. Nakon toga velikim tiskanim slovima preko oba ekrana, kričavo narančastom bojom uslijedi obavijest:
− PRIČEKAJTE. VAŠE NADRAČUNALO, VLADAR SVIH RAČUNALA, UPRAVO SE SPREMA KATAPULTIRATI VAS U SVEMIR!!!
Slika rakete koja polijeće, izmjenjivala se s nasmijanim emotikonima i onima koji se belje.
Leo se pomiri s neznanjem što će biti s njime i kako će mu točno konačnu sudbinu usmjeriti neki veći igrači program od njega samog, a kojeg dobro ne poznaje niti zna njegove upute. Leo nije znao živjeti ni po uputama iz priručnika života, dok je još oholog smješka koračao Zemljom i veličao svoju kvazineuništivost.
Pomirio se da će već u sljedećem trenu možda otplutati u mrak Univerzuma, raspršiti se u bilijun čestica i postojati kao ništa. Shvatio je kako se za života češće ponašao kao nitkov, živio lošije, nego drugi za koje je je vjerovao da su nitko, dok im on kao netko može biti primjer.
− Kad bih dobio priliku, još samo jednu, volio bih ispraviti sve i biti netko, bolji, čišći, svjetliji, ljepši.
Tad se stvore bliže ispred njegovih očiju nutrine dva ogromna ekrana laptopa iz kojih su slike vatre i snijega prijetile uvući ga u sebe. Od vatre i njezine sparine nije mogao disati, a na minijaturnim rukama dobio je bolne opekline. Kako ga je vatra ispržila, kao kratkotrajni melem stavljen mu je led.
Taj raj i olakšanje nisu dugo potrajali jer mu je hladnoća tijelo učinila modrim, dok je kroz napetost i stezanje u tijelu vjerovao kako mu prijeti eksplozija svih organa i udova. Pogleda svoje ruke i tijelo koje mu je bilo malecko poput gnomovskog, manje i od Palčićevog.
Međusvijet mu je dizajnirao kapu za patuljke s amblemima figure s Munchove slike Krik. Masa ljudskih glasova mu se smijala u zvjezdanom prostoru u kojem je lebdio, a on ih nikako nije mogao uloviti pogledom. Približavali su se iznenada njegovom bubnjiću, a zatim udaljavali vrišteći. Bivajući između vatre i leda, dodirne svoj gnomovski kažiprst, otkine ga, a zatim uspješno spoji natrag.
− Baš sjajno! Sad sam kao govedina u zamrzivaču supermarketa koju nitko neće ni kupiti jer u njega nitko ni ne zalazi jer je u zabiti, u nekoj selendri od nepoznate galaksije Univerzuma, daleko i od svih nam poznatih planeta. Evo, sad me i vatrica već grije, no prejako.
Ja patuljak? Baš svašta. Nikada sebe nisam doživljavao kao pretvorenog u ledenu figuru gnoma, a onda sprženog. Više bi mi priličile osobine nekog golijata koji bi svojom šaketinom poput lopate, sav snijeg jednim zamahom maknuo, a vatru uspio utrnuti. Moja šansa kao patuljka za umiljavanje čak i Snjeguljici je minimalna, zbog ovakvog mog zombijskog stanja. Možda ne umirem ja, već sva moja nevaljalost. Ono ništa u meni volio bih neka se istopi, a nešto novo, kao najljepši dar iznenađenja proključa u meni. No, to su snovi o sreći koje guram kao Sizif svoju kamenčinu.
Što je sad, nevidljivi opasni igraču svih igrača, ili pak opaki nadračunalni programu, što šutiš? Nisam te ovo tražio! Gdje je tu više izbora? Zar ne daješ šansu čak ni pokajnicima? Zašto onda i koristim svoje riječi, ako ih ti ne možeš ni saslušati? Čemu onda i ova suluda kompjutorska igrica? Mogao si mi odmah mrak učiniti još tamnijim i utrnuti u potpunosti svijest jer za razliku od sada, ne bih proživljavao agoniju kojoj se ne nazire kraj. Trenutno između ništavila vatre i sveprisutnosti zime, ne znam jesam li živ. Što li će biti sa mnom?
Začuje unutar vatrenog ekrana glas:
− Leo, ti gnome šašavi! Zar me ne prepoznaješ? Jedva te i mogu uočiti, bome si se stanjio i snizio. Više te ne mogu od milja nazvati ni ljudino slavna, velebna. Ja se tebe i te kako sjećam. Tvoje epizode života, kako one strmoglave, tako i one plemenite, ne mogu izbaciti iz svoje memorije. Još se čudim kako li si to odigrao sve te dane na svom rodnom planetu.
− Tko si ti, još šašaviji sugovorniče?
U drugom dijelu ove priče s elementima fantastike, ZA DVA TJEDNA, saznajte hoće li Leo uspjeti nadići nevolje ili upasti u njihov nepovratni bezdan.
Ako vam se ova umjetnička priča svidjela, ostavite ispod komentar, podijelite ju s prijateljima preko društvenih mreža (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ju na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.
Pratite SVAKOG DRUGOG PETKA nove objave na ovome blogu.
Pratite moj kreativni rad također i na mom INSTAGRAMU gdje dijelim objave pod svojim imenom Maja Jasić Dašić.
Podijeli