Po uzbudljivim pričama iz djetinjstva mojeg oca, u mom rodnom gradu na tri rijeke, Sisku, postojala je zanimljiva uzrečica krajem 19. stoljeća: reče gavran nikad više. Nju mu je često znao kao starac ponavljati njegov djed. Još dok su kočije dizale prašinu neasfaltiranih sisačkih ulica, a dame nosile krinoline i suncobrane, tamošnji ljudi su pokazivali simpatije prema svom suvremeniku, američkom romantičaru Edgaru Allanu Poeu (1809. – 1849.) i njegovoj poemi Gavran.
To je tugaljiva pjesma o nesretnoj, umrloj ljubavi i okrutnom vremenskom tijeku stvarnosti zbog razarajuće boli. U poemi ta životinja grakće ponavljajući iste tužne riječi, koje su se utkale i u uzrečicu starih Siščana. Kroz gavranov kljun o svojoj prelijepoj dami pjeva i taj književnik, poznat još i kao majstor kratkih priča na teme smrti, zločina, užasa i strave.
Moj gavran je nedavno najavio totalno suprotna, povjerenjem u život, ispunjena vremena. Iznenada je sletio tik do moje ruke na koš do klupe u parku na kojoj sam tog popodneva, zaogrnuta ljepotom pridošlog proljeća, htjela otpustiti crne misli koje su me iznenada zaokupile. S dolaskom tog gavrana one su se zamrznule, a njegovim učestalim okretanjem glave prema meni nestale.
Dok me motrio svojim crnim, vlažnim okom, kao da mi je cijeli Univerzum tada šaputao: Nisi sama, ovaj moj krilati inteligentni kljunaš želi ti to pokazati i na svojim krilima odnijeti tvoju bol. Ti si jača od sveg crnila. Gavran kao da me htio nasmijati pa je odizao kljunom rub crne vrećice koša i svako malo me pogledavao. Želio je doći do hrane iz koša pa je vrećicu samo zato odizao, to je bila prva misao kojom sam htjela ignorirati ljepotu njegove dublje poruke.
Kad mi se navečer slegnuo dojam od tog bliskog susreta s pticom koja inače izbjegava kontakt s ljudima, shvatila sam što mi je htjela poručiti. Tamo na košu, natežući vrećicu kao sumanuta, htjela je zagraktati:
Smjesta sada baci sve svoje tamne misli u ovaj koš i nikad to smeće više ne vadi iz njega! Zašto bi ga godinama žvakala u glavi? Vi ljudi često to radite, nesvjesni svojih misli i da ih možete mijenjati. Jednom kad primijetiš svoju tamnu stranu, radije je zagrli jer samo gledanjem u nju, a ne bježanjem, ti ćeš ju i obasjati svjetlom svoje svjesnosti. Tad će se i misli i emocije promijeniti. Eh, da to znaju mnogi ljudi, nikada mene ne bi prozvali pticom koja simbolizira smrt u negativnom kontekstu. Više simboliziram umiranje starog i dotrajalog u pojedincu koje više ničemu ne služi pa mu svojom pojavom i poručujem da to otpusti i ne kupa se u ustajaloj, smrdljivoj močvari destruktivnih misli i osjećanja o sebi i svijetu.
Možda baš zato što gavrane već godinama ne gledam kao nešto ružno i zlo i nikad usporedivo s jednim labudom ili kolibrićem, prišao mi je ne bih li prihvatila svoje tužno stanje kada katkad dođe jer je ono privremeno.
Navečer me trgnulo iz sna nadahnuće zbog tog neočekivanog susreta. I umjesto da kao pjesnik Poe patim i smatram se žrtvom nekih svojih prošlih okolnosti, vidjela sam ponovno mnoštvo darova i blagoslova oko sebe. Uočila sam upravo ono što iz svog života u potpunosti želim baciti zauvijek u koš gdje i pripada jer zapravo nije moje: ostatke tuđih smrdljivih ostataka.
Sakupilo se to smeće u umu tijekom života, neke misli koje nisu moje, neka uvjerenja da nisam dovoljno… da nešto ne mogu… da nikad ne mogu biti ili imati nešto što je moja duboka, istinska želja duše. Predugo sam ih ponavljala.
Dok si dijete, svašta upiješ što nije tvoje i onda dugo godina vucaraš kao vlastiti nevidljivi teret, kao obezglavljenu, ružnu igračku, ne znajući da si je prerastao, to neko krivo uvjerenje kojim si stvorio ranu. S njome otvorenom šetaš životom, a ona krvari svako malo kad ti netko nešto specifično kaže, što te podsjeti na neku davnu povredu od strane drugih iz djetinjstva.
Umjesto da to rješavamo i iscijelimo kao odrasli, neprestano samo hodamo okrvavljeni. Ne shvaćamo da je svrha rana njegovati ih pa će proći, kao što je i svrha negativnih i ružnih uvjerenja o sebi da ih zamijenimo pozitivnima.
Ako si možemo učestalo puštati otrovne filmove misli, bilo bi korisnije za naš veći mir, radost i zdravlje da si, ako treba i na silu, ponavljamo one pozitivne. To je bitno jer Univerzum sluša i donese nam kroz znakove u prirodi u život ono što sami mislimo o sebi, drugima i svijetu. Um je moćan, stoga ga preokrenimo kako bi radio za naše dobro.
I tako si rekoh u ponoć, bez trunke romantičarskog pesimizma i žalopojki što daju prizvuk neprestanog življenja iz uloge žrtve:
Reče gavran i ja kroz njega:
Nikad više… neću prolijevati suze jada, već samo one radosne.
Nikad više ovo srce neće se stisnuti u boli poput čvarka i ostati zamašćeno i nemoćno, onda kad se drugi raduju mojoj privremenoj tuzi.
Nikad više povjerovati da drugi više zaslužuju živjeti ono za čim im srce pjeva poput slavuja, nikad više pristajati na manje.
Nikad više odabrati da se prije svidim drugima nego li sebi.
Nikad više ugraditi u sebe nemir zbog prihvaćanja onog tuđeg, izvana.
Nikad više žrtva, nego samo kondor koji pjeva pobjedničku pjesmu.
Nikad više misliti manje o sebi nego što jesam, samo zato jer su drugi rekli da ću ispasti umišljena.
Nikad više prestati plesati životom samo zato što mi je netko jednom ili češće pokušao ugasiti glazbu tijekom mojih radosnih pirueta.
Nikad više neću pomisliti da je moja drugačijost nedostatak već ću pokazati da se u njoj krije ljepota autentičnosti i velika snaga.
Nikad više neću povjerovati u tuđe ne moš’ ti to, samo zato jer njima nije uspjelo, jer nisu dovoljno vjerovali u sebe ili radili svim srcem to nešto što ja na svoj jedinstveni način radim.
Nikad više neću pomisliti da mi je vanjski svijet neprijatelj samo zato što sam žmirila od straha pred svojim unutrašnjim.
Nikad više neću prosuditi nekoga jer ne znam što tko u srcu njeguje i iza zaključanih vrata proživljava.
Nikad više crnila u mojoj noći… ako treba, sama ću po nebu svoga beskonačno moćnog uma iscrtati zvijezde, a srce će zatim pokazati protočni put kojim bi se moglo kročiti.
Nikad više motrenja na situacije iz težine. Lakoća i zahvalnost neka postane moje novo ime.
Nikad više pomisliti da drugi vrijede više od tebe – svi jednaki smo crnopernati gavrani koji ne trebaju više skrivati svoju inteligenciju i talente kao što ih ima i ta ptica.
Gavrani mogu naučiti govoriti, znaju brojati, a služe se mudrim trikovima. Primjerice, da bi otvorili ljusku oraha bacaju je u letu na cestu ne bi li ju zdrobili auti, a onda ju kupe i odnose. Mogu nam biti uzori jer su vjerni jednom partneru u životu i divni su roditelji.
Moj gavran nije zagraktao o nepravdi ponekih naroda Europe koji su ga obilježili kao negativnu pticu koja priziva nesreću. On je okrenuo svoje misli ka onima koji ga poštuju i prepoznaju u njemu ljepotu pa nam i zbog toga može biti uzor:
Nordijcima simboliziram mudrost pa me čak i njihov bog Odin stavio u svoju pratnju, kao vjernog tjelohranitelja. Indijanci Sjeverne Amerike me smatraju bogom stvoriteljem i svetom pticom koja donosi u svijet Sunce zbog čega nisam nimalo postao umišljen. Ostao sam svoj ne želeći se nikada odreći svog crnog perja jer ono meni donosi sreću. Tako sam odabrao – ja sam svoj srećonoša. Pohvalio bih i stare Grke, točnije onog ljepotana Apolona, boga svjetlosti, kojem sam također bio svetinja pa me postavio za svog glasnika. Tom starom narodu bio sam sunčana životinja. Sibirci vjeruju da sam simbol stvaranja i života. Hvala im na tome.
Naši predci, baš kao i moji sisački, možda si jesu u mislima i naglas ponavljali negativne uzrečice, utapali jadanjima nadu i vjerovali u crno sutra, plašili se crnih mačaka i gavrana, no mi smo ti koji to možemo prekinuti i stvoriti si ljepši unutrašnji prostor uma za prozračnije i lagodnije življenje. Kada puno puta nešto ponavljamo, mozak povjeruje u to, a zbog prirodnog zakona privlačenja, kada vjerujemo, to s vremenom i ugledamo u našoj stvarnosti.
Ako ne želimo njegovati drugačije, ljepše misli i emocije, to je stvar odabira. Ako mislimo da ne možemo, to je stvar samo trenutne nesvjesnosti prave snage skrite u nama. Dobro je što su gavrani crni jer nam pokazuju da i mi zagrlimo svoju tamu koja unutar nas može biti samo privremeno, ako tako odlučimo.
Priroda je naš divni učitelj i putokaz u ovom svijetu punom suprotnosti (dobro – loše, lijepo – ružno, ljubav – mržnja). Ne budimo isključivi jer u svakoj tami krije se zrnce svjetla i obrnuto (kao u simbolu kineske filozofije jina i janga), neka korisna poruka. Ništa nije crno – bijelo, kao što nisu ni sve crne životinje loše, a sve bijele savršene.
Od svojih predaka uzmimo samo najbolje, a uvjerenja negativna koja smo naslijedili očistimo kako bi put našim potomcima bio lagodniji. Moji će, stoga reći: od nje je sve krenulo lakše, i to od onda kad joj je gavran očima rekao:
– Nikad više nesvjesnih odabira iz skučenosti uma uslijed straha… samo ljubav iza tebe ostaje, znaj, toga je sve više, sve više…
I ponovi gavran:
– … Sve više.
Kao da se nasmiješi, sleti s koša otvorenog kljuna, pokupi zaigrano skakućući granje i pseće dlake s trave pa bezbrižno odleti izgraditi svoj novi, udobniji i čvršći dom.
Objavljeno 14. 4. 2024. Sva prava pridržana © Maja Jasić Dašić
Ako vam se ovaj tekst svidio, ostavite ispod komentar, podijelite ga s prijateljima preko društvenih mreža (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ga na istoimenoj Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.
Pratite moj kreativni rad također i na mom INSTAGRAMU gdje dijelim objave pod svojim imenom Maja Jasić Dašić.
Podijeli