IGRA SKRIVAČA SA STRAHOM

Sjene duhova u tamnoj sobi
Fotografija: Pixabay

Nema skrivanja, nikada više. Nekoć je to bila moja realnost. Ono od čega se ubuduće samo sakrivam i to samo kroz igru skrivača jest od straha. No, to je iluzija da se još bojim suočavanja s njime i da on mnome manipulira. Ovog puta to više nije bježanje, već zadirkivanje njega. Naime, to je igra skrivača tijekom koje me on želi uplašiti loveći me jer misli da će me boljeti užasi koje će mi ponuditi. Ipak, nije znao da sam se pripremala jako dugo da do svoga pika stignem prije njega, a dugo sam učila kako.

Prošli su kao životi mnogi u ovom jednom. Sličice fobija i opsjedanja strahom bili su moja dugogodišnja priča. Jedan od načina kako zadirkujem svoj strah je ovaj, slijedeći, a zatim ispisujući riječi koje mi duša na pladnju donosi. Na njemu je moje srce koje svakog puta kad utonem u stvaranje, otvaram poput kineskog kolačića sudbine. U njemu je uvijek poruka za nekog.

Strah se nekada dere u nečijem fizičkom obliku u okolini, a onda prepoznam u njima nekadašnju sebe kad sam galamila. Oh, kako li sam tada izgledala smiješno zbog poistovjećivanja sa strahom. Svoje gorivo života trošila sam dajući gas dok sam stajala na mjestu. Uz to sam zagađivala zrak onima oko sebe koji se nisu stigli udaljiti, umjesto da sam usudila voziti stazom života koja te vodi ka ljepšim krajobrazima  ̶  onima koji ti pune dušu i smiruju te, onima u kojima gradiš svoje svjetove mašte kroz neki svoj talent.

Danas šećem, a često i plešem stazom na kojoj poput zlaćanog tepiha rasprostirem svoj svitak s vlastitim rukopisima. Da, i strah je tu, želi taj rukopis moj zgaziti ostavljajući blatnjave packe na njemu. Nije računao da kiša mojih očiju iz kojih izvire vrelo suza nadahnuća ispire to pred milošću i ljepotom koju slijeva u mene Tvorac, najbolji Šef za kojeg s ljubavlju radim.

Zašto svatko od nas ne bi odjenuo svoj strah u neki šaljivi kostim naturivši mu svaki put neku drugu masku zbog koje ćemo bildati svoje trbušne mišiće smijehom? Tako ćemo se najlakše riješiti svojih maski kojima se često gušimo ne živeći istinskog sebe, dozvolivši da nas svakodnevno strah prožvakava. Kad nas ispljune, iscrpljeni smo da bismo se bavili stvarima koje nas raduju. Zar mislite da je svrha života da nas drugi žvaču i maskiraju kako hoće, a ne da mi prekrojimo svoje fobije hrabro pogledavši u njih?

Najlakše je odlučiti se da smo mali i nemoćni. Tad takvu igru i živimo. Nesvjesni smo da sami smišljamo kako ćemo voditi svoj igrokaz i gledati na njega. Strah često likuje dok mi vrištimo umjesto njega. Tad smo poput krpenih lutki otpalih s konaca u tom igrokazu jer gubimo vlastitu moć zbog želje za kontrolom i sigurnošću, da se sve odvije bez ikakve trešnje tijekom odigravanja predstave.

Svoju istinsku dubinsku snagumoći možemo osjetiti i strah ostaviti bez daha, ako smo hrabri, odlučni. Onda i imamo kondicije doći do pika i uvijek pobijediti u igri skrivača. Ako se sjetimo zaigrati se. Strah ne voli zdravu neozbiljnost koja se rađa kroz humor i veselje. Kao tragičar je koji uvijek kritizira i kao mrgudi od ljudi koji se ne znaju šaliti pa se uvrijede na svaku šalu i crvene u bijesu vičući da se ne sprdamo s njima.

Strah je naš instruktor trčanja, a mi ga iz neznanja pretvaramo u svog progonitelja. I kad se on sam umori, i dalje ga budimo u svojim mislima kao da priželjkujemo novi trening gdje ćemo zbog njega sagorjeti,umjesto da trčimo s njime ka svitanju. Jesmo li ikada pokušali mi njega istrenirati?

Kao dijete sam se jednom igrala skrivača u svojoj ogromnoj rodnoj kući znajući da to ne zna moja obitelj koja je gledala televiziju u drugoj sobi. Zamišljala sam da me pronalaze, a ja ih iznenada uplašim iskočivši iz škrinje za deke. Ne mogah ni disati u njoj nakon nekoliko minuta pa sam se preselila u predsoblje gdje su me u ormaru progutale mamine bunde, a sav strah pred prepariranim šalom lisice rasplinuo se pred smijuljenjem jer majka je oca upitala što to šuška u predsoblju.

̶  Mora da je miš, lijepo sam ti rekao da zatvaraš ulazna vrata stana dok kuhaš.    

̶  Zašto bi sav smrad od poriluka morao upiti naš veš? Ništa, sutra ću postaviti karton s ljepilom za miša.

 A ja se tog dana uopće nisam osjećala poput tog uplašenog glodavca, već kao lavić spreman za vratolomne igre.

Tri sata skrivala sam se po raznim mjestima i to mi je bilo uzbudljivo. Netko bi rekao tužno jer me nitko nije tražio, ali ja sam onda kao i sad znala koga sam zapravo čekala da me pronađe. Mašta me tada obasula sa svih strana i nakon čudesnog skrivanja ne samo da su nastale ideje za  buduća otkačena iznenađenja za bližnje, već i ideje za tadašnje priče mene kao desetogodišnjakinje. Čekajući s radošću da me pronađe netko, pronašla sam tada inspiraciju.

Poslije je bilo još predivnih igri skrivača kroz koje sam njegovala želju za svojom drugom budućom, profesorskom karijerom čuvajući nećake i igrajući se njima u dvorištu, uz rijeku i u okolnoj prirodi svog rodnog Siska. Kao gimnazijalku me se moglo pronaći s njima među krošnjama stabala, a najdraže mi je bilo susprezati hihotanje dok sam čučala s nećakom koji se često skrivao na istom mjestu gdje i ja vjerujući da smo tragatelju za nama tada manje vidljivi. Vođenje robota od kartona za ruku zajedno s petogodišnjim djetetom pred masom kupača na Kupi i niz glavnu ulicu, liječilo me tada od strahova i sramova.

Panika  ̶  drugi obraz straha. Omraženi neprijatelj, porađamo ga često i to rodilište mu je u glavi. Istrebljivač suvislog razmišljanja koji nas usrkava u svoje drame koje onda često pristajemo odigravati. Dokad ćeš se bojati? Tvoj najveći podsvjesni strah možda je upravo onaj od velike moći unutar tebe.

Neki su zabrazdili u strah, drogiraju se njime pa ih vitla kako želi, a zbog toga čine ružne stvari drugima. Često ispija savjest ako ga ignoriramo predugo. Ne činiti ništa i ne željeti igrati se skrivača, stajati sa strane ili neprestano brojati žmireći na piku bez da se traži taj strah, isto je grozno kao i bojati se sudjelovanja u toj kreativnoj igri života.

Pozivam te na izazov, moćni čitatelju. Igrajmo se zajedno i napokon dovedimo strah do ludila našim smijehom i odvažnošću. Tad pristat će na sve. On je samo kao uplašeni vragolasti dečkić koji ne zna za svjetlo i radost samo zato jer ga nismo uključili u svoju igru i obasjali ga reflektorom svoje duše  ̶  čiste ljubavi koja je na suprotnoj strani klackalice. Vrijeme je da ga naša ljubav ostavi visiti u zrakuna klackalici dok lamata panično nogama.

Mi reguliramo tu klackalicu dajući priliku sebi da procvjetamo i omamimo tog nekoć nama omraženog neprijatelja koji se topi pred miomirisima naše odvažnosti.

Više od Maja Jasić Dašić
LEDENA VATRA – PRVI DIO
Nikad se slavni tvorac kompjutorskih pustolovnih igrica,  Leo Veličanski, nije osjećao više...
Pročitajte više
Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)