S nebesa stropa davnih godina u Vatikanskim muzejima u Sikstinskoj kapeli motrili su me razni biblijski likovi prijeteći da će pasti na mene: i Eva i njezina jabuka i Posljednji sud i sve te sličice metaforički i simbolički predstavljene i u samoj Bibliji. Ona koja mi je najviše zaokupila samu pozornost i natjerala me da prekršim pravilo i snimim brzinski freske, bila je upravo freska Stvaranje Adama, s prikazom prvog čovjeka i Boga.
Blizina njihovih kažiprsta već je stoljećima na njoj zamrznuta i njihov dodir nije ostvaren, iako mnogi koji nose vjeru u sebi čeznu da Onoga Najvišega, sam Izvor sviju nas, dotaknu i zauvijek nose u sebi. Streme širiti, zahvaljujući tome, spoznaje o Njemu i vlastitoj našoj moći dok On boravi dišući u nama. Glavna bajka u koju smo davno povjerovali je da je taj dodir željen, no ne i ostvariv.
Pedesetak nas zguranih u Kapeli divilo se vrsnom talentu majstora kista renesanse Michelangela koji je i sam bio ekscentrik i nije uvijek htio igrati po pravilima Crkve koja mu je i dala zadaću da im oslika tu Kapelu. On je u svom slikarstvu htio kroz biblijske prizore i ljepotu ljudskog tijela proniknuti u ono najvažnije – u duhovno, ono što dolazi kao stvarnost nakon ovog zemaljskog egzistiranja.
Jeste li znali da je Michelangelo Boga i anđele nacrtao golima, a onda ih je morao na zahtjev Crkve odjenuti te im je nadoslikao svilenkastu, prozračnu odoru? Bilo je tada zabranjeno da nam Bog bude pred očima toliko ogoljen, toliko prisan i u nekom barem segmentu sličan nama. Sve samo da ga ne bismo počeli tražiti u sebi. Ipak, srce je to koje u onim znatiželjnicima jače se razigralo i otvorilo tako da su Boga jedino i pronašli tamo.
Onaj prizor bradatog autoritativnog Boga nije se takvima poklapao s intuicijom i s vjerovanjima duše. Osjećali su kako im je Bog kao bezuvjetna ljubav i mir najbliži od svega, sve samo ne netko tko bi ih zgromio kao što starozavjetne priče opisuju. Masa nas turista teže je disala od uzbuđenja pred šarenilom i ljepotom prizora visoke umjetnosti. Vidjeti sve to mnogo više znači nego kad na internetu ili u knjigama o slikarstvu gledamo.
Nakon moje inspiracije i euforije utočene u mene s tog stropa, imala sam dojam da ću pri sljedećem pogledu na pufaste oblake bilo gdje da sam, pronaći pokojeg lika drevne zemaljske povijesti u njima kako mi se smiješe i znatiželjno upiru prstom u mene.
Glas je na engleskom glasno i strogo u Kapeli uzvikivao svako malo:
̶ Tišina!
Jeka te riječi odzvanjala je posvuda te kao da se širila čitavim Vatikanom i Rimom. Tad se činilo kao da progovara Bog, no kao onaj koji je lažno prikazan u Starom zavjetu kao strašan. Nije se zbog zaštite freski smjelo glasno pričati jer su i dahtaji iz usta i vlažne kapljice mogle ugroziti biblijske likove da bi svi otpali, postali pali anđeli, iako mnogi nisu bili zli.
Zamislila sam se nad tim nevidljivim čovjekom koji je u parlafon izgovorio tu zapovijed. Shvatih da je upravo to možda, metaforički rečeno, i nužno za napraviti: utišati se, osluhnuti tišinu, željeti se sprijateljiti s njome jer tamo se možda kriju i dublje spoznaje o Izvoru koji nam je udahnuo prvi dah i koji u nama to i jest za našega života – disanje kojim nas blagoslivlja.
Neki ljudi boje se ostati fizički sami. Plaše se tišine ni ne znajući da nam ona može puno toga reći o nama i o Zvjezdotvorcu koji je svima poklonio jednu zvijezdu pri rođenju. Sami sa svog noćnog neba namjerno gasimo zvijezde spoznaje koje bi nam, da zaronimo u svoju tišinu, puno toga rasvijetlile i strahove odagnale.
Zbog bučnih misli ne možemo tijekom dana ni čuti sjajne ideje i prijedloge kako riješiti neki problem. Mislimo kako je bolje živjeti u buci i glasnoći uma te proživljavati, dok smo budni, filmove misli u koje se suviše uživljavamo te se time i često dovodimo do stresnog stanja.
Tišina nas izdvaja iz buke. Nju najlakše pronalazim u sebi dok meditiram. Volim se razigrati i osluškivati ljepotu tišine koja traje nekoliko ili jednu sekundu u razmacima, pauzama od raznih zvukova. To umiruje. Tad kao da u toj nečujnosti tišine čujem i osjetim dubinu Boga, Božjeg mudrog pričanja:
– Zastani malo, čovječe. Osvrni se oko sebe. Ne zaboravi na bitno, da iza svih predstava i zaglušnih, uznemirujućih zvukova, koji okupiraju tvoju pozornost, stanujem Ja – u miru tišine. U njoj mi, ako želiš, možeš priči s leđa, zatvoriti mi oči kao iznenađenje, a onda ćemo se zagrliti jer pronašao si Me.
Život će te kad-tad primorati da zastaneš i osluhneš tu gotovo neprimjetnu tišinu koja nije zaglušna. Od nje ne možeš oglušiti već jasnije čuti zov duše i poruke s nebesa za tebe – što je sljedeće bitno učiniti i kojim putem krenuti. Strah od znanja koje donosi tišina besmislen je i iluzoran kao i svi strahovi. Samo je još jedna sjena koju ne želimo osvijetliti, a stanuje u nama.
Mislimo da s dolaskom tišine dolazi i smrt, da ćemo izgubiti sebe. Neki ljudi tako ne žele ostati sami. U brizi su te su stalno ovisni o prisustvu nekog drugog i o neprestanom pričanju.
Ne pamtim kada sam se posljednji put osjetila usamljenom, a sama fizički volim biti jer sam introvert. Godi mi društvo inspirativnih, pozitivnih, dobrih duša, no nakon nekoliko dana potrebno mi je odvojiti se od svijeta i zaroniti u svoju tišinu. Tad se ponovno punim kreativnom, stvaralačkom energijom i tad se približavam Bogu kroz pisano stvaralaštvo.
I Michelangelo je zasigurno na skelama dok je stajao i oslikavao strop šutio. Stvarao je to divno djelo u tišini, dok ga je božanska prisutnost grlila. Sigurno nisu još neki stajali na skeli s njime i cijeli dan mu pričali jer tad bi sigurno nešto, ne baš toliko lijepo, naslikao i pogriješio.
Tišina nas vodi do dubine naše duše i donosi divna otkrića tijekom kojih samo više spoznajemo o Bogu u sebi, stoga se je ne trebamo plašiti. Stres, žurba i moranja u ovome svijetu totalni su promašaji ako na vrijeme ne osvijestimo da bismo ih trebali smanjiti jer postoji nešto bitnije, veće od nas, koje nas ako idemo protiv sebe, može zaustaviti. To je onda kad nam se dogodi nesreća, bolesti, gubitak nekoga ili nečega.
To ne trebamo shvaćati kao kaznu ili kao Božji sud, kao onaj s freske, iako nam se isprva čini da na Zemlji tada doživljavamo pakao. Ako uđemo u sebe i pogledamo iz drugog ugla sve naše izazove, shvatiti ćemo da smo samo dobili životnu lekciju. Bitno je da iz nje naučimo i ne učinimo istu pogrešku.
Život je vrijedan, a to zbog buke i jurcanja u životu često zaboravimo. Zato odmori u kojima možemo dotaknuti tišinu, vrijede poput dragocjenih dijamanata. Dobro glasi ona uzrečica: Ništa se ne mora, mora se samo umrijeti. Sve te naše brzine, hitanja postanu nebitni onda kad se prisjetimo kako smo smrtni i da nas već za minutu može nestati iz ovoga tijela.
Kad odemo kao duša iz ove realnosti, shvatimo tad kako smo brojna uživanja, radosti i svoj vlastiti rast kao duša propustili, dok smo mrcvarili bučnim načinom života sebe, umjesto da smo zapravo živjeli potrebe srca i istinskog sebe.
Iako je duša vječna i rađa se poslije ovog postojanja u nekom drugom tijelu, mnoge duše požale gledajući u svom pravom domu (kojem se svi vraćamo nakon posljednjeg izdaha) film života tijekom kojeg nisu živjele autentično. Kude se što nisu opuštenije i razigranije kročile zemljom i što su se više osvrtale na nebitne sitnice, iluzorne, prolazne u fizičkom svijetu.
Iako postoji prilika za novi život i veći napredak duše, lijepo bi bilo, dok smo još ovdje i sada, dok jurimo i dok smo previše u umu, samo sjesti i zastati barem na desetak minuta i ne činiti ništa jer to nas puni energijom i dovodi bliže do Boga koji je naš vječni cimer. Skriven je do onog trena dok ne upalimo svjetlo u svom srcu i napokon ne pogledamo kakve je divne freske, pejzaže i ostale motive na njima naslikao s ljubavlju za nas.
Čekao je ne bismo li ga napokon poželjeli ugledati i živjeti ono što nam i pripada kao njegovim božanskim anđelima koji dugo Zemljom koračaju u nesvjesnosti da imaju krila i sjajne aureole, zlatne plašteve kojima nas je u ljubavi zaogrnuo.
Strpljivo čeka u tišini sebe da Ga tamo i nađemo – u tišini svoga srca u kojoj se već odavno rodio, neprimjetan očima, neosluhnut ušima koje traže buku, a opet dodirom nam blizak.
Vrijeme je da shvatimo kako Ga nosimo stalno u zagrljaju unutar sebe. Stvarajući prostor tišine unutar sebe, učimo duhovne istine od nje te se i sami iznova stvaramo i rađamo. Naš Stvoritelj je Nadslikar koji se osjeća sretno i nadahnuto stvarajući kroz svakog od nas dragocjena djela, kroz talente i sposobnosti koje nam je dao ne bismo li ih oživjeli u ovoj fizičkoj ravni u Njegovo ime.
Pravi je tren da naslikamo svoju novu fresku na kojoj će se naš ljudski kažiprst i Božji napokon dotaknuti i ostati sjedinjeni u prijateljstvu i ljubavi.
Ako vam se tekst svidio, ostavite ispod komentar, podijelite ga s prijateljima preko Facebooka (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ga na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.
Pratite SVAKOG PETKA nove objave na ovome blogu.
Podijeli