Draga moja najbolja Prijateljice,
danas je prvi rođendan u tvom predivnom, nadahnjujućem životu. Želim da znaš i zapamtiš ovo: Volim te.
Odavno je trebalo prvo tebi napisati ovo ljubavno pismo kako bih ga znala još bolje pisati i drugima u ovoj katkad krvavoj, no i mogućoj sretnoj bajci života, ovisno što smo od nje odlučili napraviti. Da, odavno sam ti iskreno trebala izjaviti ljubav koju sada osjećam u svakoj pori svoje duše.
Prije godinu dana studenim su te bolničkim hodnikom dovezli u kolicima – zbog tvog ponovnog rođenja. Morala si dozvoliti da umre ona stara ti i sve još zaostalo što ti više ne pripada: strahovi, brige, krivnje, preostali bezrazložni sramovi, davanje prvenstva važnosti što će drugi reći i njihovom mišljenju, nestrpljenje, sumnja, ostaci nezahvalnosti. Ljuštila si se od skorenih naslaga negativnih osjećanja koja nisi mogla prije probaviti, no tada su bila spremna da ih otpustiš, ako to odabereš.
Začepila ti se krvna žila i bila si u životnoj opasnosti zbog nastalog ugruška u ruci, da, ovoj istoj koja sada piše i pomaže lijevoj ne bi li se stvorio ovaj pisani izraz čiste ljubavi i zahvalnosti na životu, tvom životu, Majo.
Ovaj tekst isprva sam mislila nazvati Kako mi je ples spasio život, no danas znam da me jedino Stvoriteljeva ljubav spasila, kao i ona ljubav za njega kao stalnog vjernog stanara u meni.
Duž cijele ruke sam nakon nošenja teškog tereta u ruksaku primijetila kako su mi jako vidljive žile, no nisam tog prvog dana tome pridavala važnost jer nikakvih drugih simptoma nije bilo. Pred buđenje sljedećeg jutra, još snena kao da sam vidjela zlatno svjetlo iznad sebe, puno topline, podrške i ljubavi koje je zatim ušlo u mene pa sam tog cijelog dana bila sretna.
Osjetila sam veliki poriv za plesom. Nekoliko godina već plešem iz vlastitog užitka spontani ples u sklopu kojeg je i vođena meditacija. Te večeri sam uz inspirativnu glazbu plesala tu vrstu plesa i kao nikada prije sam jako objema rukama lamatala.
Tijekom takve vrste plesa se inače iz podsvijesti i iz čitavog tijela rješavamo zaostalih, starih energija i onoga što smo u tom trenu spremni otpustiti, a više nam ničemu u životu ne služi, kao ni našem rastu i napretku. Osjećala sam tada poriv iz sebe izbaciti nešto što sam još možda od djetinjstva nosila u sebi, nešto teško i dotrajalo. Tada je bilo spremno, iako na teži način, za otpuštanje iz mog tijela.
Sljedeći dan ruka mi je bila teška i upaljena. Trnula je i boljela i morala sam na hitnu. Na ultrazvuku su mi rekli da imam ugrušak i da odmah moram u bolnicu. Osjećala sam neočekivani mir, kao da se to događa nekom drugom, dok su ostali ljudi oko mene bili u panici i strahu za moj život.
Da nisam toliko snažno plesala, tko zna što bi danas bilo sa mnom jer da se ruka nije upalila, ne bih otišla u bolnicu i time bi mi život bio ugrožen.
Prvi put sam ležala u bolnici, na kardiologiji, punih sedam dana koji su za mene bili vrlo transformirajući. Kao da sam tamo proživjela mnogo izazova, koliko se inače proživi u godinu dana.
Bilo je to duboko i poučno iskustvo na kojem sam zahvalna. Sretna sam što na njega gledam iz šire perspektive. Bijele bolničke zidove odlučila sam pretvoriti si u šarene.
Prvu večer tamo jedan od doktora stažista mi je rekao da do daljnjeg moram biti kod njih ne bi li mi davali lijekove, injekcije i proveli malo duža ispitivanja imam li tumor, ili je to nasljedna bolest zbog koje bih onda trebala uzimati do kraja života lijekove ili je samo nesretna okolnost. Kad je to izjavio, uhvatio me iskonski ljudski strah: što ako me sutra više neće biti, a tek sam počela živjeti svoje snove.
Već sljedeće zore u meni se probudio entuzijazam da iz bolnice izađem zdrava i sretna te da se ležanju u njoj nikada ne vratim. Tih dana, dok sam čekala rezultate važnih krvnih nalaza, mnogo sam razmišljanja o životu i što bih u njemu trebala promijeniti kako se ovakvo nešto nikada ne bi ponovilo.
Rekla sam si:
– Ili ćeš u bolnici očajavati kao većina i učiniti si stanje još gorim ili ćeš od ove situacije učiniti pozitivno iskustvo. Možeš odabrati da ti boravak ovdje bude što interesantniji ako ga gledaš radoznalo i zaigrano, kao očima djeteta. Iz njega ćeš tada izvući pozitivna iskustva.
Shvatila sam da sam zamjenjiva na ovom planetu, baš kao i svatko od nas. Već sutradan nas može više ne biti u ovoj ravni. Istodobno smo i vrlo bitni jer kao živi, svojim postojanjem doprinosimo cijeloj Kreaciji da procvjeta. Kako? Dajući ljubav, radeći ono što volimo mi doprinosimo svijetu i korak po korak u njemu se lakše diše i živi, no trebamo krenuti prvo svatko od sebe, od vlastite unutrašnje promjene.
Zbog nužnog mirovanja nisam mogla neko vrijeme raditi ono što najviše ispunjava moju dušu, pisati. Unatoč tome, naučila sam biti strpljiva sa sobom i tadašnjom situacijom, uživati u sebi i sadašnjem trenutku.
– Sada si stvaram već bolji sutrašnji krvni nalaz i priliku da idem kući nasmiješena. –ponavljala sam si.
Sljedeće važno što sam naučila, a što mi divno služi je poniznost prema Bogu.
Poniznost ne znači dozvoliti da te se ponižava već to znači zahvalnost, ali i duboko shvaćanje da je potrebno sve događaje prepustiti onome koji jedini upravlja tvojim životom, onome tko te i doveo tvojim roditeljima, na ovaj svijet i bez kojeg ne bi mogao otvoriti svakog jutra svoje vjeđe, a da on to ne želi.
Poniznost znači prihvatiti da ne znamo što će sutradan biti s nama i životnim okolnostima, no sa svoje strane učiniti sve da nam bude bolje i imati povjerenja u najbolji ishod. Iako mi ne znamo sve i nemamo kontrolu nad svim situacijama, samo je jedan koji to ima. Mi, iako smo dio Boga, često znamo misliti da smo sveznajući zbog oholosti.
Uvjereni smo da znamo kako treba sve izgledati u našem životu, a onda kada to nešto ne dobijemo, durimo se i protivimo se trenutnoj situaciji. Kada nam se ne ispune očekivanja koja smo si zamislili kao jedina moguća, nesretni smo. Kad dopustimo svježini života protjecati našim venama, ono najbolje za nas baca nam se u zagrljaj. Kad se ne kočimo vlastitim nestrpljenjem i očekivanjima, tek onda će nam se sigurno otvoriti neka vrata, čak i bolja od onih iza kojih smo zamišljali naš raj na zemlji.
Od vlastitog iskustva tromboze, stalno se tome podsjećam kada slučajno te mudrosti zaboravim.
Danas sam još više zahvalna onome tko mi je darovao novi život i priliku otpustiti vjerovanja koja zapravo nisu bila u skladu s mojom dušom i inače pozitivnim pogledom na život. Iako sam brojna negativna uvjerenja koja nakupimo svi, pogotovo u djetinjstvu, pročistila, ostala su još neka. Život je stalna prilika za čišćenje od vjerovanja u sve ono što nismo mi, kako bismo još više otkrili svoju snagu i konstruktivnu moć kojom si možemo stvoriti prekrasan, inspirativan život i zasjati živeći svog pravog, autentičnog sebe. Kao takvi tek ne brinemo sviđamo li se drugima jer se sviđamo sebi. Tada radimo samo ono što je u skladu s našom istinom srca i više doprinosimo svijetu. Životni rast i uspjeh je kada izvlačimo kroz izazovnije situacije bogatstvo iskustva koje nas čini još boljim čovjekom.
Naučila sam kako rastvoriti svoja krila i poput feniksa izdići se iz pepela i spoznati vlastitu snagu duha. Kako bismo još više mogli rasti u životu i otvoriti se za pritjecanje svijetlih i povoljnijih mogućnosti, trebali bismo otpustiti ulogu žrtve, iluziju nemoći i da smo patnici koje je zadesila okrutna sudbina.
Život je veliko učenje, a slične lekcije nam se ponavljaju dok napokon iz njih ne izvučemo korisno, vrijedno iskustvo koje je podržavajuće za daljnji tijek života, a ne obojano sivilom negativnosti. Možemo izabrati hoćemo li cijelo vrijeme patiti zbog vlastitih, katkad trnovitih, okolnosti.
Zahvalna sam na velikoj ljubavi i podršci mog divnog čovjeka, supruga koji mi je skoro svakog dana donosio voće i sve potrebno, iako su posjete bile zabranjene. Po prvi put se okušao u pravljenju zobenih keksića i iznenadio me porukom koja mi je još više zasladila život: Volim te ♥ kraljice pobjednice.
Zahvalna sam na leptiru kao znaku podrške Izvora i vlastite pozitivne transformacije, a koji mi je sletio na knjigu sa pozitivnim afirmacijama dok sam ležala u bolnici. Leptir je i simbol stvaranja, ponovnog rođenja i povjerenja u duboku promjenu kroz koju prolazimo. Drago mi je što je on isto ljubitelj kvalitetnih, konstruktivnih knjiga. Sa te stranice nije se htio dugo maknuti, što zasigurno znači da i on duboko promišlja o pročitanome i o životu.
Nakon mog odlaska iz bolnice i dobivanja važnog nalaza, prošlo je mnogo dana. Stigla je sretna vijest da sam zdrava i da mi tromboza nije nasljedna pa terapiju neću morati primati do kraja života. Iako sam morala nekoliko mjeseci piti lijek i kontrolirati krv, bila sam zahvalna na predivnoj prilici da svoj život učinim još više radosnijim i ispunjenijim povjerenjem kako sve što treba doći, dolazi za moje najveće dobro i u pravo vrijeme za moj duhovni rast. Izlazak iz bolnice, nakon primanja vijesti o nalazu, bio je kao koračanje u najljepšem snu. Bila sam ponovno zaljubljena u postojanje, još dublje. Slavila sam život znajući da mnogi nisu mogli izaći iz bolnice sa smiješkom i napustili su ovaj svijet. Dok su gosti kafića kraj kojeg sam prolazila mislili da plačem jer sam tužna, ja sam plakala zbog radosti i ljepote jer sam živa i jer su beskrajne prilike ispred mene.
Kad se danas dogodi neki izazov, ako slučajno zaboravim i iznerviram se zbog bilo čega, ubrzo si vratim sjećanje na bolničke dane i zagrlim svoju ruku koja je danas zdrava. Naučila sam njegovati još više pozitivnih misli i emocija. Kad naiđu one manje poželjne, prihvatim njihovo trenutno postojanje i ne bježim od njih. Znam da će proći i da su privremeno tu, one nisu ja. Zatim ih otpustim iz tijela i zamijenim s ugodnijima.
U bolnici sam imala korisno učenje i kroz iskustvo s drugima.
Trećeg dana sam bila premještena u novu sobu. Dijelila sam je sa cimericama od osamdeset i pet i šezdeset i pet godina, umirovljenom učiteljicom i snašom (snaša – slavonska, seoska žena koja njeguje narodne običaje noseći narodnu nošnju). Trebale smo se prilagoditi jedna drugoj. Puno sam otkrila o sebi kroz njih. U nekim trenucima bile su ogledalo mojih nekadašnjih negativnih misli dok ih još nisam znala ukrotiti.
Kako bi se što prije sve tri iscijelile i kako bi nam boravak u bolnici prošao što ugodnije, spontano sam ih poticala da prestanu s konstantnim negativnim pričama o bolestima i nesrećama. Poticala sam ih na pričanje o lijepim i pozitivnim trenucima u životu, kao i o djetinjstvu i talentima.
Kad je učiteljica otkrila kako je nekoć pjevala u zboru i učila mažoretkinje, nasmijala sam je želeći da nam to demonstrira. Snaša je otkrila svoj talent šivanja jer sve svoje dijelove nošnje sama radi. U nju se oblači od svojih tinejdžerskih dana i zadnja je generacija koja drži do toga. Voli raditi na svojoj zemlji i to je opušta. Uzgaja vlastito povrće bez pesticida pa je i to još jedan njen talent.
Uz takve vedrije teme više su se opustile, otvorile i bile nasmiješenije. Čak smo stvorile naviku pijenja kave u kutu sobe koji sam prozvala našim kafićem u kojem pričamo nadahnjujuće stvari.
Snaša je vrijedna i mudra žena, domaćica koja je rano ostala udovica s troje djece. Njene mudrosti sam sa zadovoljstvom upijala. Nije imala lak život, no uvijek se pouzdala u Boga kad joj je bilo najteže. I kad nije bilo novca, znala je da će joj On poslati pomoć što je i postala njena stvarnost. Govorila mi je kako je povjerenje u Boga jako bitno, a On nju nikad nije ostavio na cjedilu. Sve će u životu proći i na svemu što imamo trebamo biti zahvalni.
Ona je zahvalna što ima svoje unučice, složnu obitelj i zemlju koju obrađuje, a veseli je i opušta povezivanje sa njom, dok sjedi i radi na njoj.
– Kad u životu radiš dobro, kad iz srca nesebično radiš, onda ti se strostruko više vrati u životu, sve ono lijepo što si napravio i Bog te podrži. – bilo mi je tada potrebno čuti takve jednostavne, a duboke mudrosti te bakice.
Kroz pitanja o njoj i njenom životu, uspjela sam izvući ono najljepše i najpozitivnije iz nje. Nakon tog nije toliko razmišljala o bolesti. Potaknula sam je na prisjećanje njenih pravih vrijednosti u životu. Bila mi je toliko zahvalna da me je zamolila za potpis u molitvenik i da joj nešto napišem za uspomenu.
– S radošću ću te se sjetiti, inspirativna dušo. Ostani uvijek tako divna. Drago mi je što sam te upoznala i sretno u svemu. – napisala sam joj.
Snaša me podsjetila koliki topli pečat na srcu mogu ostaviti prolaznici kroz naše živote i podsjetiti te potrebi njegovanja vlastitih vrijednosti i vraćanja sebi, onda kad se ugledaš kroz ljepotu odraza očiju drugog.
Kroz svoje dvije cimerice naučila sam o suosjećanju i o potrebi iskrenog iskazivanja vlastite prirode, primjerice, ako je netko uporan oko svojih negativnih priča, itekako imamo pravo biti uporni oko onih naših pozitivnih, od kojih će nam svima biti bolje i bit će manje nesretnih ljudi.
Kad mi um želi povesti negativnu priču, samo se podsjetim:
– A mogla si više i ne biti ovdje. Ne zaboravi. Samo se sjeti kako nemaš više u iskustvu davanje injekcija u trbuh.
I onda znam da ništa nije nepremostivo, sve mogu riješiti. Sve je rješivo dok god sam živa i zašto da se onda zbog ičega nerviram. Živim, radim sve ono što me veseli, dišem, pišem, igram se, kreiram maštovite svjetove kroz pisanu riječ. Znam da kad dođe bilo koji sljedeći životni izazov, ja sam ta koja odabire hoće li ga gledati kroz tugu i patnju ili kroz duboku spoznaju što korisno mogu naučiti iz njega.
Spoznala sam kroz to svoje iskustvo i ovo:
Bog me još i te kako treba ovdje na Zemlji. Kao da mi je tamo u bolnici govorio:
– Nikud ti još ne ideš, mala, tek si započela raditi poslove za mene.
Sve ono što ti se događa nije kazna već božji poguranac, njegovo milovanje ne bi li osvijestio svoje kvalitete i moći duše. Vidjeti blagoslove u izazovima mnogima je danas teško, no izvedivo je ako izađemo iz zabrinutog uma i shvatimo da postoji šira slika gledanja na život i svijet.
Netko trči ne bi li osvojio pehar. Ja se nakon tog proživljenog iskustva vidim kao pobjednicu jer prelazim prepreke s većom lakoćom i mirom osmjehujući se životu, a sve zato jer sam se usudila pogledati u sebe i situaciju iz različitog ugla.
Od tog iskustva znala sam da više ništa u mom životu neće biti isto. I nije, sve je puno radosnije, kreativnije, življe i ljepše, a podrška Izvora se vidi na svakome koraku.
Ovaj tekst posvećujem:
– Izvoru, mojoj najvećoj ljubavi bez kojeg danas ne bih disala da to nije htio.
– Sebi jer sam imala dovoljno vjere, ljubavi i volje za vlastito iscjeljenje.
– Mom predivnom životnom partneru, srodnoj duši, mom mužu i njegovoj velikoj ljubavi, podršci, ohrabrenju, pomoći i vjeri.
– Svim hrabrim ljudima sa sličnim ili težim zdravstvenim iskustvima, posvećujem ove riječi vjere, ohrabrenja, podsjećanja na ono ključno dok god postojimo na ovoj Zemlji.
Dok god živimo, nije kasno za pozitivnu promjenu. Mi ostavljamo trag na Zemlji svakog dana. Koliko god da je ostalo svakome od nas ovdje dana, imamo priliku od svog života učiniti najljepše, čudesno igralište i izabrati uživanje u toj igri, čak i onda kad se čini nemogućim.
– Brižnoj, ljubaznoj, suosjećajnoj doktorici i ostalom medicinskom osoblju koje je kvalitetno skrbilo o meni.
Hvala Ti, Živote.
S ljubavlju
Maja Jasić Dašić
Ako vam se ovaj tekst svidio, ostavite ispod komentar, podijelite ga s prijateljima preko društvenih mreža (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ga na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.
Pratite SVAKOG DRUGOG PETKA nove objave na ovome blogu.
Pratite moj kreativni rad također i na mom INSTAGRAMU gdje dijelim objave pod svojim imenom Maja Jasić Dašić.
Podijeli