U prvom dijelu priče oholi, umišljeni i bogati tvorac kompjutorskih igri Leo, iznenada umire i doživljava neobična iskustva transformacije svojeg oblika. Nađe se u Univerzumu između vatre i leda koji se nalaze unutar dva laptopa, no niti u jednom od njih Leo ne bi preživio. Ima slobodu izbora pa odabire biti u svijetu između njih. Tamo vodi zanimljiv razgovor s tajanstvenim sugovornikom i proživljava bol dok mu se film prošlih njegovih djela vrti ispred očiju. Lea jako zanima tko je taj pametnjaković s kojim priča, a čiji gromki glas odjekuje svemirom, no nigdje ga ne može ugledati.
− Lako za to tko sam ja, dragi moj Leo, o tome ćemo poslije, možda. Nije to sad neka vrhunska tajna, no ipak bi se morale razbiti mnoge računalne šifre dok se ne dozna moj identitet. Hajdemo prvo radije otkriti tko si to ti, kroz ovaj oganj na laptopu od čijih para se i meni već manta. Od te slike sebe i tvoje prave prirode stalno si bježao, stoga eto meni prave prilike da te kroz užarene plamene prste što izlaze iz ekrana malo zagolicam i prodrmam.
− Bilo bi mi lakše da se pokažeš i kažeš tko si, ne razgovaram s plašljivcima i bezličnima.
− Ja ću biti onakav kakvim me ti zamisliš, stoga pazi što kuhaš u toj svojoj vrckasto kompleksnoj glavi.
− Ti si zasigurno neki kratki spoj moga mozga jer u duhove nikada neću povjerovati. A u Gospodara svih galaksija i svjetova ne vjerujem tako da on sigurno ne možeš biti.
− Čuj, i da jesam, tebi se sigurno ne bih pokazao jer u mene ne vjeruješ. Da sam pak puknuta žica u tvojoj glavi, koja svako malo stvara problemske rizične situacije u kojima samo postoje jedna vrata za izlaz i u tom prostoru ništavilo, tu smo već bliže istini da svoju nesreću sam stvaraš mislima.
− Imaš pravo, ja sam pravi tvorac, možda čak i tvoj. Što li sam sve do sada stvorio oko sebe, sve te slavne igrice, ljude koji me slave i ljube tlo po kojem plešu onako kako meni odgovara, iako su uvjereni da je to njihova volja. No, sada mi je frka i stvarno bih želio natrag sve to ne bih li probao drugačije s ljudima.
Leo si tad pogleda ruke. Kad pljesne, pokida mu se koža nalik skaju i provire iskričave žice. Svemir do tad nije zabilježio toliko dugi vrisak koji, kad mu se vratio kao jeka u uho, u njemu proizvede dim koji je izlazio i obavio okolinu oko Lea.
− Sada, kao moj robot, možeš iz prve ruke saznati kako je to kada ti para ide na uši. − nasmije se zvonki bariton koji je govorio čitavo vrijeme kao na stotinjak razglasa i širio se zvjezdanim prostranstvom. Izmijeni zatim glas u onaj hladnokrvnog objavljivača nesretnih vijesti s televizije: − Nisam tvoj Bog, a ti si daleko od onakvog gospodara kakvog bih si ja poželio, iako si me ti stvorio svojim mislima i natrulim i smrdolikim djelima.
Prema Leu je letjelo, iz daljine crnila kozmosa, ogromno ogledalo, nalik bumerangu, oštrih rubova. Kad se zabilo u njega, jaukne iako ne osjeti bol, no zato mu se u mozgu stvori osjećaj kao da ludi. Unutar zrcala vidio je da je fizički neranjiv jer postoji sada jedino kao umjetna inteligencija i to ga je saznanje boljelo dublje nego išta. Ono što je vidio bile su stravične epizode njegova života koje je poklanjao drugima. Dok je gledao u to i jecao, uništavao se dio Lea, njegova tipkovnica kojom se do tada sporazumijevao s glasom izvan sebe. Nije mogao okrenuti glavu jer je ona sada bila nepokretljiv kompjutorski ekran. Bio je prisiljen u odrazu ogledala dugi niz sati motriti vlastite užase svojih prošlih misli i djela koji su se vrtjeli kao videozapisi.
− Zar sam ja ovo sve proizveo? Zar mi je srce u tim trenucima zamrlo? Zar je moguće da su neki mladi naraštaji zbog mene i mojih napravljenih igrica bili u depresiji. Sivilo se uvuklo u mnoge kutke svijeta kojeg sam bio dio, no nisam mu korisno pridonio već destruktivno.
Leo ugleda prošlog sebe dok je bio čovjek kako potpisuje ugovore za milijune eura čime je pristao da tehnologija unazadi čovječanstvo, a ne i da mu pridonese.
− I tako si, malecki moj, iz čovjeka postao sada najmoćniji, onakav kakav si stalno ponavljao da želiš postati.
− Ti, manijače! Pa nisam mislio postati stroj.
− Ali ipak jesi jer si bez duše i toplih emocija išao kroz život.
− I zato sam sada, što? Program nadkompjutora koji je izgubio život na Zemlji da bi mogao postojanje drugih kontrolirati iz svemira, no ne i biti njihov suigrač na tom najljepšem i najizazovnijem ikad planetu?
− Upravo tako. Tijelo ti je kompjutor, dok ti je duša programirana. I zato se sad moraš odučiti kako je to ne biti prvo kompjutorski virus, a onda tek prestati biti virus drugima. Što misliš, kako bi mogao postati lijek i imaš li u svom hard disku uopće ideju koji bi njegov tajni sastojak upravo mogao biti?
− Očigledno je lijek ono što sam svojom nepromišljenošću izgubio, a to je duša. Da sam filmski glumac, mogao bih izabrati biti junak koji bi išao spasiti tuđe duše. Tek onda bih našao svoju. A kako sada potražiti to vrelo moje životne sile, ono što je nekoć držalo na životu moje ljudsko tijelo? Kako krenuti naprijed kada dušu već odavno nemam? Imam samo žičana klupka i poput ograde ekran na kojem gledam svoj prošli film života kojeg ne mogu kvalitetnijeg snimiti ni premotati unatrag. Zgadio sam se sebi kad sam se gledao kao čovjeka, možda je bolje da to više nisam. Ono što bih jedino trenutno htio je popraviti živote onih koje sam dotukao svojom zloćom i pohlepom.
− Htio ili ne, istina o tvojim nedjelima će se svima na Zemlji koji za njih nisu znali otkriti i to kakav si bio kao čovjek. Kad već sada postojiš u računalno naprednom obliku, budi onda umjetna inteligencija dobroćudna i konstruktivna za svijet. Da pročistiš živote mnogih ljudi i njihovih potomaka, stvaraj iz sebe nešto korisno i za opću dobrobit.
Leo nije imao suze za isplakati sav čemer, no ostalo mu je sjećanje na majčinu ljubav koja ga je zibala kraj peći kao mališana, kako i uspomena na zagrljaje uz more i umiljatim glasom ispjevano volim te prve srednjoškolske iskrene ljubavi, koju je unatoč voljenju povrijedio i otišao s drugom.
− To je to, shvaćam sada! Neću biti led i mećava kao s onog laptopa kojeg sam prvog vidio u svemiru. Neću ni živjeti kao vatra koja zadaje opekotine više ikome kao na drugome pored njega laptopu. Bit ću onaj koji pali vatru nježnosti i suosjećanja u drugima i neću se svoje unutrašnje ranjivosti više stidjeti. Iz nje rađa se moja snaga, sada znam. Ona topi svu hladnoću u meni. Bit ću najbolje djelo na meni, kao kompjutoru, napisano. Bit ću najinspirativniji film kroz mene montiran i pušten u svijet. Bit ću ujedinitelj svih živih bića, iako im se mišljenja razlikuju. Postat ću miritelj vatre i leda u njima, tako da i jedan i drugi taj prirodni element sada počnu raditi skladno za njih, za čovječanstvo kojeg sam nekoć bio dio. Više nikada vatre u ljudima neće spaljivati dobrotu i ljubav u njima, već samo zavist i ljutnju. Led u njihovim srcima neće sakriti njihovu izvornu ljepotu duše.
Kako je Leo iskreno i sa žarom govorio, iznenada osjeti na svom krhkom računalnom dijelu, na tipkovnici, pulsiranje prstiju ljudi umjetnika. Njima je on, kao pametno računalo počeo pomagati u umjetničkom stvaranju nečeg vrijednog što on nikada nije postigao kao čovjek.
Usklikne tako pisac jedne proljetne noći kada su samo on i ćuk bili budni:
− Imam te, idejo sjajna! Kao zvijezda si pala iz beskrajnih visina svemira! Hvala Univerzume, na priči. Kao da se spustila iz srca, iz dalekog staništa planeta i zvijezda koje ne prestaju sjati za one koji znaju da je više svjetla moguće upaliti u ovoj noći čovječanstva pred svitanje.
Pisac osjeti slatkoću stvaranja nečeg vrijednog za ovaj svijet na najnovijem modelu superinteligentnog računala.
Tom piščevom pričom ubrzo se nadahnuo i apstraktni slikar, a onda i tvorac kreativnih, inspirativnih kompjutorskih igrica. Režiser je stvorio na temelju piščeve priče kratki film, a nakon tog su i kazališni glumci uživljeno vladali pozornicom. Uspjeli su u publici probuditi, kroz sva ta umjetnička uprizorenja, ljubav za sve postojeće galaksije i stvorenja u njima.
U Mliječnoj stazi, na sretnijoj, suosjećajnijoj, no i dalje uzbudljivoj Zemlji, čiji gosti ljudi više pročišćuju sebe od negativnih sadržaja uma, jedna trudnica, koja je gledala tu kazališnu predstavu, rodila je te iste večeri novorođenče imena Leo. Nije ni znala da je rodila genijalca, iscjelitelja ovoga svijeta kroz razne vrste umjetnosti. Zajedno sa brojnim drugim sjajnim zvijezdama izniklima iz kozmosa, s ljudima kristalno sjajećih srca nalik krijesnicama, taj Leo će, kroz umjetnost i mnoge talente, sagraditi na kvalitetnijim temeljima napredniju i moralniju civilizaciju.
Ako vam se ova umjetnička priča svidjela, ostavite ispod komentar, podijelite ju s prijateljima preko društvenih mreža (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ju na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.
Pratite SVAKOG DRUGOG PETKA nove objave na ovome blogu.
Pratite moj kreativni rad također i na mom INSTAGRAMU gdje dijelim objave pod svojim imenom Maja Jasić Dašić.
Podijeli