Nikada nisam pomislio da ću htjeti postati čovjek, no ona me nadahnula na to ̶ žena umjetnica koja je, kada sam je prvi i jedini put sreo, sa sebe ljuštila staru stežuću kožu, u želji za većom nesputanošću, slobodom od okova uma i lanaca koji su kočili njen rast duše.
Danas imam deset godina i starmali sam dječarac koji pozna mnoge tajne Univerzuma i pokoju mudrost više od odraslih. Sjećam se i svog zadnjeg života ̶ onda kad sam bio noćni leptir.
Ne mogu reći da sam mnogima bio drag jer čim bih nekima uletio u sobu, vrišteći bi prekidali svaku radnju kako bi dosegli strop, ako treba popeli se i na ljestve, i pokušali me ubiti papučom. Podcijenili su moja češljasta spretna krila kojima sam im često sletio na nos, a odletio u pravo vrijeme kad su sebe zveknuli po nosu.
Da su samo znali koliko sam važan za svijet prirode i cvjetove koje oprašujem, opjevali bi me ili barem napisali priču posvećenu meni, no nije da se žalim. Umjesto toga, sada kao jednak njima, shvaćam kako je biti u njihovoj ograničenoj, punoj strahova i blokada koži, dok takvu ne skinu sa sebe.
Rodio sam se kao muška lepica jedne noći pune lune, a ona mi je poput mudrog bucmastog bisera neba prišapnula jednu posebnu misiju koju sam trebao obaviti u svom jednomjesečnom životu. Darovala mi je za posjet ženi umjetnici posebnu moć prolaženja kroz staklo i zidove pa da iznenada uletim u njenu sobu, iako su svi prozori bili zatvoreni te večeri.
Kad me je uočila panično je isturila očne jabučice pred mojim likom i sjenom što sam je radio na zidu. Pohitala je po crveni tukač za muhe. S njega su još visjela crijeva pokojne muhe deformirane face. Nije me mogla jako udariti i tu sam osjetio kako je ne navodi zloba da mi naudi već neki duboki strah u kojeg nije još bila spremna pogledati ̶ sve do moga dolaska.
Malo me ošamutila, no nisam ispustio dušu i čudom darovanim od majke lune, ostao sam u komadu. Sletio sam na postolje ispod njenog oltara na kojem drži sebi drage i bitne stvari. Našao sam sličnog sebi sletjevši na ruku figurice anđela s medom, privinuo se uz njegovo krilo kao da mi je bliski rođak.
Kako sam ga gotovo ljubio, izgledao sam umjetnici kao uspavani krilati ljepotan s posebnom porukom za nju koju je shvatila. Nisam ni slutio da ću se posljednjih dvanaest sati svoga života najsjajnije zabaviti upravo u njenoj sobi upijajući sve divne zvukove koje je ispuštala iz glasnica pjevajući mi sve pjesme o leptirima i anđelima kojih se sjetila.
Na kraju me doživjela kao svog anđela glasnika. Čudila se što se je više nisam plašio i što sam sve do njenog odlaska u svijet snova mirovao tik uz krilo anđela. Zabavljala me je gudeći divnu melodiju poetskih riječi iz sebe koje je snimila prvo unutar videa, a zatim sam je inspirirao te večeri za pisanje nove priče.
Kako me je promatrala, sve je više uranjala u spoznaje o vlastitim krilima koja se dugo godina bojala do kraja raširiti. Leptir noći je omražen ljudima, baš kao što su im i njihove mračne strane kojima se boje zabaviti i osvijetliti. Moju tamu pomaže rasvijetliti majka luna.
Godinama se umjetnica plašila iznositi u javnost svoju kreativnost i slobodnije stvarati ljepotu kroz svoje talente bez obzira na tuđe mišljenje. Bojala se odbacivanja, a ja je razumijem jer sam se uspio izliječiti i sam od toga.
I ja sam se, kao i mnogi ljudi, htio svidjeti ljudskim bićima i dnevnim leptirima svjetla koje su oni više voljeli. Preporodio sam se kad sam shvatio svoju golemu prednost, da imam oštar vid čak i u najmrklijoj noći i da čujem visoke frekvencije koje mi pomažu da se lakše krećem i da se u noći ne sudarim s nekom gladnom zvjerkom razjapljenih usta.
Ako se i približim takvima, na vrijeme skrenem u drugom pravcu jer čujem njihovo zijevanje i disanje. Moje tamne strane sam preoblikovao u korisne koje su divno poslužile meni, a očigledno i umjetnici jer se oslobodila straha od mene.
Bio joj je stvoren zbog vjerovanja iz djetinjstva kako se lepice lako uvuku u uho, stvori se zbog njih upala i teško ih se može izvući van. Ispod toga straha krila se njezina duboko zakopana fobija, u bunaru podsvijesti, da će umrijeti prije nego ostvari svoj kreativni potencijal u svijetu.
Ispričavala mi se, gotovo da me je poljubila, plesala je s figuricom anđela nekoliko sati, kao i sa mnom na njegovoj ruci, a čudila se što se je ne bojim i ne bježim. Povjerovala je u jednom trenu da smo kao brat i sestra jer imamo nešto zajedničko: volimo anđele i krila slobode uma i srca. Tako mirujući pomislila je prvo kako sam zaspao zimskim snom, a onda da sam mrtav.
Ona je zaslužna za to što sam odlučio u sadašnjem životu biti čovjek – dječak s talentom za pisanje jer je govorila u kameru da zaslužujem postati ljudsko biće s obzirom na sjajne spoznaje koje sam joj donio. Kad me dotakla blago olovkom, ni tada se nisam htio odvojiti od nje, a njoj je bilo drago jer je saznala da sam živ.
Odavno sam transformirao svoje tijelo u životu leptira. Bio mi je najbolniji treći stadij kukuljice. U njoj sam se morao suočiti s najvećim čudovištima od mraka u sebi dok sam naizgled fizički mirovao. U toj fazi izgledao sam kao meditirajući jogi, no unutar mene su se nevjerojatne promjene događale. Otpadalo je sve ono što bi me sprečavalo da poletim.
Tako sam i umjetnicu podsjetio kako je sve u svijetu u stalnoj mijeni, kao i ona sama te da ništa nije stalno. I prihvatila je to. Dovedena je bila do samih vrata rajske slobode stvaralaštva koje sam joj pomogao otvoriti. I ta vrata, po izgledu podsjećaju na ogromno krilo, tako da sam sretan što je čovjek dobio ideju izrade predmeta koji pri otvaranju predstavlja ulazak u slobodu i hrabrost ako se zakorakne unutar njih.
I ona je zakoraknula u svoj svijet i tamo pronašla brdo zgaženih noćnih mutanata od lepica. Izgledali su zvjerski samo zato jer je svaki unutar nje dugo bio u mraku, zanemaren. Svaki je nosio neku njenu manu ili lošu naviku od koje je bježala.
Svaku lepicu monstruoznog izgleda od te večeri pa nadalje počela je promatrati i njegovati ne bi li otkrila blago i ljepotu koja se krije u njoj.
U svakoj lepici vidjela je sličnost sa svojim unutarnjim sjenama: sebe kao ljutitu, kao kritičarku sebi i drugima, kao uplašenu i nesvjesnu svojih vrijednosti i darova danih s ljubavlju joj od Kreatora kako noćnog, tako i dnevnog neba ̶ Kreatora koji je stvorio i naš mračni dio, kao i onaj osunčan dobrotom, suosjećanjem, mirom, ljubavlju.
Odlučila je pomiriti svijet tame i noći u sebi, ne kriviti se kad osjeti neugodnije emocije jer shvatila je da one nisu ona. Od svoje ljutnje danas više ne bježi, a i ne iskaljuje je prema drugima, već je riješi unutar sebe kada dođe, prihvaćanjem, grljenjem te svoje noći.
A zatim se upali svjetlo zbog kojeg dobije još veću inspiraciju nakon ljutnje ̶ kanalizira je u konstruktivnom smjeru stvarajući maštovita djela. Bio sam jedan od njezinih sinkroniciteta na putu, njezin motivator, naizgled nevažan, a toliko joj zapravo bitan ̶ njoj koja uspije proniknuti u ljepotu, čak i sitnih svakodnevnih stvari. Isisava za sebe nektar učenja i spoznaja koje ju čine sve krilatijom tako da danas nektar dijeli s drugima.
Na krilima su joj utkani svi tekstovi njenih književnih djela, a do trenutka prvog rastvaranja i polijetanja nije mogla znati što točno piše na njima. Bio sam njen i poguravatelj da se još dublje poveže sa svjetlosnim bićima ljubavi ̶ anđelima s kojima danas divno surađuje, šireći duh i lomeći blokade, paleći svjetla u mraku svog unutarnjeg prebivališta.
Otvara se i sve više za kreativna i duhovna primanja od lune, kao i od luninog, mog i njenog vrhovnog Gospodara ̶ Nadsvjetlosnog Krilatog Mudraca. Nije ni slučajno što sam upravo sletio na njenog anđela igre koji drži medu, iako je bio okružen brojnim figuricama svoje braće.
Shvatila je bit, a ja sam zadovoljno te večeri upijao zvuke njezinih spoznaja:
̶ Igra, pa da! Trebam se naučiti igrati, uživati i radovati se životu koji je i sam vrlo dobro osmišljena božanska igra. Dozvoliti sebi zaigrati se u danu, rasti, širiti svijest i pokazati svoju čistoću i nesputanost koju imaju i djeca; do kraja sprovesti igru u djelo – kreirajući ideje koje je Nadsvjetlost spustila u ljude – to znači rasti u životu. Za mene to znači uspjeh.
Dozvoliti Njemu kao i sebi veće ispunjenje postojanja jer radiš ono što voliš, živiš po srcu, a tijekom leta svojim krilima kupiš svjetlosne ideje s nebeskih i kozmičkih visina, da bi se zatim vratio na zemlju i materijalizirao ih. Pa to je sjajno!
Svakim danom na svoj način zaigrat ću se, vidjeti ljepotu u drugima i prirodi, a božanskost kojom će biti počašćene moje oči, oplemenit će mi i dušu, da činim još više dobrih djela, čineći ono od čeg mi srce leti.
Sreća je biti krilati čovjek. Drago mi je što sam si potkožna krila ostavio i u sadašnjem životu, kao i sjećanje na umjetnicu koja je igranjem dotakla mnoge paralelne svjetove i ljudska srca ljubavlju, samo zato jer se usudila živjeti istinsku sebe.
Odlučila je:
̶ Budući da sam ljubav i stvorena od svjetla ljubavi, i svakog koga vidim izvan sebe znam da je to isto. Idem, stoga živjeti u punini, slobodno svoju pravi bit. A sve sjene onoga što je suprotno ljubavi, znam da će naći svoje svjetlo, sve više svakim našim novim polijetanjem u novorođenom danu.
Istopit će se s vremenom preostali djelići tame kako kod mene, tako i kod drugih, onda kad se svatko pozabavi sa svojom unutrašnjošću. Tad će i sve životinje noći i svi šumovi u mrklini zbog kojih se inače trgnemo i bojimo, postati naši divni mudri učitelji koji su nas naučili zavoljeti se više ̶ onda kad je najbolnije.
A ja kao leptir, suočio sam se sa svojim mračnim predjelima i u prošlom životu uspješno ispunio svoju misiju. Umro sam ne bih li se rodio u Svjetlu kojem se svi vraćamo kad izađemo iz kukuljice tijela. I eto me sada u novome životu još izazovnijem.
Sada sam čovjek koji se kao u davnom snu prisjeća svojih letova kao leptir, ne bih li i sada nastavio njegovati sve prave vrijednosti koje i sami leptiri simbolički predstavljaju. Ostao sam telepatski još u ponekim trenutcima povezan i s umjetnicom. Osjećam da je u njoj umrlo sve što je trebalo i što je bilo staro, stagnantno i što nije vodilo ka napretku duše.
Sada i zvijezde njenih noći komentiraju kako su sretne što njihova Zemlja ima još uvijek bića koja streme ka rastu i prepuštanju dubinskim ljepotama svega što ih okružuje. Sada i zvijezde jače svijetle od radosti umjetnice jer ona zna da mnoge duše također na svoj način osvjetljavaju preostalu tamu ovoga svijeta čineći ga ljubavnijim i zlatnijim mjestom.
Zahvala: Noćnom anđeoskom, inspirativnom letaču, slobodoumnom leptiru koji me je pogurnuo da živim ispunjenije, kreativnije i razigranije.
Ako vam se tekst svidio, ostavite ispod komentar, podijelite ga s prijateljima preko Facebooka (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ga na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.
Pratite SVAKOG PETKA nove objave na ovome blogu.
Podijeli