Kažu kako ljudi i mravi, unatoč lako uočljivim razlikama u anatomiji, imaju nešto zajedničko. Vode ratove između samih sebe. Ratovi ne predstavljaju samo destrukciju već i autodestrukciju; civilizacijsku stagnaciju.
Čovjek se diči svojom intelektualnom supremacijom nad ostalim živim bićima, a svakog dana pada na poznatom ispitu, ponire u sve dublji moralni bankrot. Ponavlja iste greške i nalikuje hrčku zarobljenom u kotaču.
Sjetio sam se poneke od tih antropoloških premisa, no fućkaš znanstvene dogme kad ti kolonija ratobornih kukaca opsjeda dom kao onomad Meksikanci teksaški Alamo. Nadirali su iz svih pukotina i napadali sa svih strana. Kredenc, špajza, sudoper, parket, pločice, fotelja…
Potpuna eliminacija bila je jedino rješenje; bez kompromisa, dogovora, primirja, mirovnih sporazuma. Isprobao sam sve načine obrane, ali oni bi se iznova vraćali. Sredstva ne biram; za brojanje mrtvih nemam vremena.
Rat!
Više noći sanjao sam kako sam se pretvorio u golemog mravojeda. Usisavam ih surlom, skupljam ljepljivim jezikom i mišićavim želucem drobim njihova tjelešca. Taj optimizam kratko bi trajao. Java je nudila nove i drukčije izazove, a idealan svršetak bio je rezerviran samo za sladunjave filmske uratke.
Onog trena kad su mi počeli prodirati pod kožu; rovati po mesu i graditi svoju podzemnu željeznicu; zaposjedati i svrdlati kroz mozak; onog trena kad su žmarci postali toliko neizdrživi da sam teturao na rubu ludila, došlo je vrijeme odluke. Odlazim, ali se ne predajem. Taktičko povlačenje može predstavljati lukavost, a ne poraz; pripremu za pronalazak spasonosnog rješenja; onaj tren kad si dopustimo uzviknuti – heureka! – pa makar i ne došli do revolucionarnog otkrića koje mijenja postavke svijeta oko nas. Dovoljno je da nam to otkriće promijeni sekvencu života.
Brat koji živi u Zagrebu razumjet će u kakvom sam se rasulu našao protivno svojoj volji. Trebat će mu vremena da shvati razloge mog naprasnog pragmatizma, ali smatrao sam kako protiv argumenata koje mu ponudim nema nijednog racionalnog odgovora. Smislit ću plan, samo mi daj vremena, govorio sam dok su mi glavom prolazili defilei mravljih konvoja. Kupio sam kartu za vlak na blagajni željezničkog kolodvora. Starija blagajnica ispratila me jedrim osmijehom kao da mi se unaprijed ispričava za sva izgledna kašnjenja i druge moguće neugodnosti u pustolovini na tračnicama. Na odlaznom peronu sretoh nekoliko putnika u iščekivanju istog vlaka.
‒ Neka nam je sa srećom ‒ rekao je stariji gospodin snježno bijele kose i rošavog lica dodavši kako je prije puta sastavio oporuku ‒ jer znate kako je to kod nas, nikad se ne zna; možda vam se posreći pa stignete na vrijeme; možda ostanete satima stajati na crvenom signalu usred ničega pa umrete od žeđi, dosade ili nestrpljenja; ja riskirati ne želim, a pogotovo ne s tim da mi se sinovi pobiju oko imovine nakon moje smrti.
Spiker je jedva razumljivim glasom najavio dolazak vlaka na drugi peron i peti kolosijek.
‒ Ja sam uzela tablete za spavanje; bolje je putovati u blaženom neznanju; jednog sata ili dana ćeš stići na cilj. ‒ ubacila se sredovječna gospođa s frizurom koja je, poprskana lakom za kosu, izgledala poput goleme plave kupole. ‒ Za svaki slučaj sjest ću s vama u isti kupe da me probudite kad stignem na svoje odredište. ‒ pogledala me s ciljem uvaljivanja u isti kupe. ‒ Izlazim u Voloderu. Hoćete li me probuditi na vrijeme?
‒ Ne brinite gospođo i ja izlazim na istoj stanici. ‒ spasio me mladić guste kose nalik grivi i debelog okvira naočala, s ruksakom na leđima. ‒ Prije puta nalio sam se kofeinom; opskrbio sam se zalihama, u ruksaku su. ‒ zavjerenički je namignuo. ‒ Jeste li znali kako je prije svakog puta omjer da sve prođe bez komplikacija 1: 1000000? Lakše ćete dobiti na lotu. Dobra priprema i analiza nekih parametara, poput održivosti infrastrukture, vremenskih prilika, ruže vjetrova i mjesečevih mijena koje utječu na ljudsku psihu, povećava šanse da na cilj stignete uz što manje stresa.
‒ Ti, dečko, si političar? ‒ upitao je Stari.
‒ Ja? ‒ mladić telećim pogledom kao da je želio reći koliko je uvrijeđen pitanjem.
‒ Ništa te ne razumijem, a puno pričaš pa sam pomislio…
‒ Prije bih skočio gol u gejzir nego…
‒ Svejedno je u čemu ćete skočiti u gejzir. Skuhani ste u svakom slučaju. ‒ dao sam prilog raspravi.
‒ Mladiću, sigurno idete do Volodera? ‒ pilila je Kupolasta.
Uto je vlak bučno ušetao u stanicu. Dečko nakljukan kofeinom prislonio je usta tik uz uho kupolaste gospođe koja je zijevnula. Je li toliko razjapila svoje ralje, usput otkrivši zlatno zubalo, zbog popijenih tableta za spavanje ili mladićeve statističko-biheviorističke analize problematike putovanja tračnicama, nikad nećemo saznati jer se društvance ukrcalo u vlak i raspršilo po vagonima.
Ušavši i smjestivši se u prazni kupe, za mozak su mi se prilijepili svi smradovi i prljavština; amonijak iz urina drobio je dlačice u nosu pretvarajući ih u prah; zastori boje ugljena sjećali su se svoje pretpotopne bjeline i mošusnog mirisa; koloritni prozori, ukrašeni kolopletom skorenih izlučevina, tvorili su jedinstveni kaleidoskop pejzaža koji je svake sekunde nudio drukčije motive. Gdje se može dobiti takav bonus koji ulazi u cijenu karte?
Poklonjenom se ne gleda u zube čak i kad takav poklon dovodi na kušnju sva osjetila i poneke unutarnje organe. Izuo sam cipele i prebacio noge preko suprotnog sjedišta. Zadovoljno sam se nasmiješio zbog činjenice što sam imao još jedan par čistih i čitavih čarapa (glavnina onih koje sam ostavio u ormaru nalikovala je poljskoj bolnici s gomilom vojnika unakaženih najgorim prostrijelnim ranama).
Jednolično taljiganje i drmusanje označilo je početak avanture. Jedni kažu kako je odluka o putovanju našom željeznicom isključivo dijagnoza, nešto oko čega bi Freud i Jung imali posla do kraja svojih života i još bi ih duhovi neriješenih dubioza proganjali u astralnom svijetu i idućem životu. Drugi pak tvrde kako su to naše željeznice pa i da su najgore, svejedno su naše. Razumijete li? Nisu njihove, nisu ničije, nisu siročad. One su NAŠE. Kako to uznosito i ponosito zvuči. Oni treći pravili bi se da ne razumiju pitanje jer ponekad je život lagodniji ako ga pustite da plovi po struji ignorancije.
Tko god bio u pravu, stisnuo sam, za svaki slučaj, nevidljivi gumb optimizma. U ovoj prigodi i njoj sličnima to je značilo sljedeće: Svemogući Stvoritelju, Gospodaru Svemira ili na koje god ime se odazivaš, daj da moje putovanje završi barem u ovom tjednu. Možda tražim previše, ali sedam dana je granica iznad koje ne idem (optimizam se tada počeo obrecati na moj pesimizam: to putovanje traje samo četiri sata; odakle sam izvukao sedam dana?; 24 puta 7 jednako je 168; to su sto šezdeset četiri sata viška; zaboga, ne putuješ na Mjesec ili Rigel; nije Zagreb u pustoj galaksiji onkraj poznatog nam svemira. Pušem na hladno! ‒ uzvrati cendravi pesimizam i uvrijeđeno odjezdi u kutak mozga gdje ga nitko neće moći pronaći; do neke druge prilike…)
Jednolični zvuk trenja čeličnih kotača vlaka i pogled na beskonačni krajolik kukuruzišta, oranica i osamljenih šumaraka tjerao je moje kapke na spuštanje. Borio sam se sa silom protiv koje nisam imao izgleda. Kapci su poprimali olovnu težinu sve dok se nisu stropoštali. Otplovio sam u novi i drukčiji svijet. Obično je taj svijet bio prepun novih i starih lica; živopisnih doživljaja; poznatih i stranih krajolika i prostora. Ovog puta samo crnilo; odsustvo uzbuđenja; ubijajuća dosada.
Vlak je naglo zakočio. Crveno svjetlo, prepreka na putu, nešto treće; nebitno. Došlo je kao spas od monotonije. Još poluotvorenih očiju trznuo sam se i odskočio kao ofuren vrelom vodom. Tjemenom sam tresnuo o policu za prtljagu. Još bunovan od sna i nenadanog udarca, ispružio sam ruku u potrazi za čvorugom na glavi, ali ta ruka, ta ruka…
Čovječe! Gdje mi je nestala ruka?
Nije nestala; tu je, ali izgleda drukčije.
Sinoć sam podrezao nokte na rukama, ali ovo nisu nokti; ovo su kandže.
Osjetio sam u ustima nešto ljepljivo, ni nalik poznatoj mi slini. I jezik se odao iskušenju transformacije, odsad prekriven bodljama i s jakom težnjom za lamatanjem.
Sve oko mene posložilo se u izmaglici; bilo je živo, ali previše mutno i neraspoznatljivo; nazirale su se samo konture. Sigurno novi putnici; ušli su dok sam spavao. Još jedan pogled na moje ekstremitete natjerao me da se zapitam je li ovo stvarno i ako jest, koliko. Ošamario sam se, ali sve je ostalo isto, osim što je jedna kandža opasno zaorala po obrazu.
Poželio sam počešati se po nosu, što inače činim kad treba izaći na kraj s dvojbom, ali ovo na meni više nije nos kakvog poznajem. Imam li pravo tako ga nazivati? Nekako je dugačak, predugačak, kao da prijeti nešto usisati ili nekoga.
Postoji samo jedan način da saznam što se, dovraga, događa. Oprezno i polagano, kao da me vreba smrtna opasnost ako načinim nagli pokret, okrenuo sam glavu prema staklu koje je odvajalo kupe od uskog hodnika. Početna mutnoća pogleda ustupila je mjesto jasnoći detekcije.
To nije moguće!
Ne!
Jesam li ja zaista postao…?
MRAVOJED!!?? MRAVOJED!!??
U DRUGOME DIJELU ove priče s elementima satire i fantastike, SLJEDEĆEG PETKA, saznajte što se to zastrašujuće i uzbudljivo nastavilo događati pripovjedaču, kao i koga je još zanimljivog susreo u vlaku.
Ako vam se ova priča svidjela, ostavite ispod komentar, podijelite ju s prijateljima preko društvenih mreža (ikonice za dijeljenje su ispod tekst dolje) i lajkajte ju na istoimenoj Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.
Objavljeno: 12. 7. 2024. Sva prava pridržana © Ozren Dašić
Kratka bilješka o autoru:
Ozren Dašić: Rođen jednog rujanskog dana kada su zvijezde odlučile da to bude u Slavonskom Brodu. Kao profesor s diplomom zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, predavao u osnovnoj školi geografiju i povijest prije nego se odlučio za nove, uzbudljivije, životne pustolovine. Inspiriran ljubavlju prema životu, ljudima i prirodi. Bavi se pisanjem kratkih priča suvremene tematike i scenarija. Vješti predavač i strastveni zaljubljenik u knjige. Prijateljuje sa šumom, razgovara sa stablima i uvježbava ptičje arije.
Jako dobro!Uvlači čitatelja u svijet i misaoni tok koji se predstavlja…Također pobuđuje interes za nastavak priče …
Podrška Ozrenu i samo naprijed!!
Hvala na čitanju. Ozren puno zahvaljuje. Sljedeći petak slijedi nastavak priče.