MRAVLJI KORNET – DRUGI DIO

životinje-i-priroda

U prvom dijelu ove uzbudljive priče, satire s elementima fantastike, koju ste mogli pročitati prošloga petka, pripovjedač doživljava živčani slom zbog toga što su mu mravi opsjeli kuću. Zbog toga je primoran odseliti. Odluči otputovati bratu u Zagreb. Dok putuje vlakom, uočava zanimljive putnike. On sam doživljava neobično stanje preobrazbe i više ne sliči na čovjeka nego na mravojeda.

‒ Mravojed? Dakako da ste mravojed. ‒ brundao je bijeli  Nosorog.                                 
‒ Njuška ne laže, zar ne? ‒ kriještala je modro-žuta Ara prema Lavu koji joj je sjedio nasuprot.
‒ Nema sumnje, Myrmecophaga tridactyla. ‒ riknuo je grivasti i pomalo hvalisavo podigao šapom naočale koje su mu skliznule do donjeg ruba nosa.                           
‒ Malo smo se zabrinuli za vas. ‒ javila se Ara. ‒ Buncali ste u snu, spominjali mrave koji su vam okupirali kuću pa ste zbog njih morali pobjeći.                                     
‒ Neobična priča. ‒ Nosorog je sumnjičavo nakrivio rog. ‒ Kakav je to mravojed koji dopušta da mu mravi preuzmu dom?
‒ Doista. ‒ potvrdila je Ara.                                                                                                

Kralj životinja liznuo je šapu ne bi li ukrotio nestašni čuperak u grivi te napomenuo kako su mravi poznati kao invazivna vrsta koja ne traži dozvole domaćina prije nego se useli k njemu i na kraju ga deložira iz vlastitog doma nakon što ga brojevno, taktički, a nadasve psihološki nadjača. 

‒ Svejedno. Ja bih sve njih čekao i dočekao; izgazio i za svaki slučaj još nabio na rog i pojeo. ‒ isprsi se Nosorog.                                                                                      

Lav se izbečio i opomenuo ga kako takav rječnik ne priliči jednom biljojedu.                  

‒ Dobro me slušajte, gospon Lave. To što vas nazivaju kraljem ne daje vam za pravo da docirate nama ostalima. Uostalom, ja se naradim za svoju hranu. A vi? Kad god vas vidim, spavate. Čudi me da vas opet nisam ulovio u hrkanju. Nego, što vidjeh? Brbljavog lava koji se razbacuje učenim frazama i mravojeda koji crkava od umora kao da je u komadu odradio tri smjene. Rekoh, meni je sve ovo čudno. ‒ razglabao je Nosorog.                                           

Lav je autoritativno ispravio leđa i raširio ramena rekavši da ovakva drskost ne odgovara nosorogu u godinama, na što je Nosorog prekrižio noge i uvrijeđeno frknuo nozdrvama.

‒ Vas dvojica, prestanite! ‒ zatrese Ara glavom. ‒ Ponašate se kao ljudi. Mislila sam kako ste nadišli egoistične boljke. Bolje da se pobrinemo za ovog jadnička. Gospon Mravojed!? ‒ tugaljivo je objesila kljun pa zaklepetala krilima tik do moje njuške nalik cijevi (dovraga, doista me opet nazvala mravojedom!). ‒ Htjela sam vas pitati možete li mi preporučiti neki mravlji specijalitet. Volim ponekad gricnuti kukce; još ako su hrskavi; još ako su dobro pripremljeni. Gril, peka, rašlje…svejedno. Gospon!? ‒ protrese Ara svoju pernatu opravu kao da je time namjeravala razbuditi moje verbalne vještine.                                 

Pokušao sam progovoriti, ali misao koju sam sročio u glavi nije pronalazila put do zvučne manifestacije.                                                                                                                      
‒ Možda je bolestan? ‒ zabrine se Lav.                                                                              
‒ Možda, ali prije bih rekla da je nešto drugo u pitanju, nešto više od obične bolesti. ‒ Ara, uvjerena u točnost svog zaključka, prekriži krila.
‒ Sad se ti praviš pametna, ptičurino. ‒ javi se Nosorog.                                                   
‒ Ti, rogati debelokošče, šuti! ‒ nakostriješi se papiga. ‒ Neznalico! Klatiš se po Africi, a meni soliš pamet. Mravojedi žive u Srednjoj i Južnoj Americi pa valjda onda znam bolje od tebe.                                                                                                                                   

Očito je baš tu dokaz kako je sve ovo utvara jer da odaberem Ameriku… ja koji se grozim narko kartela, vojnih hunti, kriminala na ulicama, komaraca malaričara, ubitačnih sparina… Vlak je još jednom naglo zakočio. Pri prošlom iznenadnom stajanju dogodila se moja transformacija. Možda se ponovi, ali u obrnutom smjeru. Moram upregnuti sve snage, moram misliti, moram zamišljati sebe kao čovjeka i možda…   

‒ Vidite li kakve sad grimase radi? Meni se čini da je ovaj mravojed mutav. Za to mi ne treba diploma iz amerikanologije. ‒ tupio je Nosorog.                                      
‒ Pustite sad to. Ako se ubrzo ne pokrenemo, zakasnit ću na simpozij o održivom razvoju u Sahelu. ‒ Lav se namrštio i izbacio iz usta uglancani desni očnjak.             
‒ To je tako otkad su počeli zapošljavati ljenivce kao strojovođe. ‒ uzdahne Nosorog.           
‒ Meni se ne sviđaju gorile kondukteri. ‒ otpuhne Ara. ‒ Kad te onako mrko pogledaju, koja bi se dama osjećala ugodno?                                                                           
‒ O, to je pak pametan potez. Tko se švercao, švercao se. Sad će se šipak švercati. ‒ podigne Lav šapu i značajno izbaci jednu kandžu. ‒ Jesmo li mi koji plaćamo kartu budale? Da ste vidjeli kako je jednom Gorila Srebrnoleđi nalemao i izbacio hijenu iz vlaka tijekom vožnje. Doduše, vozili smo se sporošću koale, ali poruka je bila jasna.                                   

Unatoč mojim nadanjima za povratkom u ljudsko obličje i izlazom iz ove more, ništa se nije promijenilo. U međuvremenu kotači vlaka su se ponovno vratili u život. Sjećao sam se svoje humanoidne egzistencije dok su me istovremeno na drugu stranu povlačile navade mravojeda.

Bio sam stiješnjen između dvije nespojive sile; ratio i instinkt kao dva borca u tučnjavi do smrti. I dalje sam tupo sjedio kao nijemi mravojed, sve dok nisam došao na ideju kako u ovoj metamorfozi leži rješenje mog problema. Možda ipak nije sve toliko crno. Iznad glave uočio sam crvenu ručicu i prepoznao njezinu svrhu. Nisam dvojio što treba učiniti jer ovo je bio pravi trenutak. Prije nego me sumnja u ispravnost tog čina povuče u pasivnost, ispružim ruku, šapu, ekstremitet, štogod…

Na njušci Lava skamenio se obnaženi strah (kakav je to uopće kralj koji se straši jednog mravojeda? Pih!) : ‒ Hej! Što to radiš?                                                                   

Papigi je skoro otpao kljun od pokušaja da pregovara sa mnom kao da pokušavam počiniti samoubojstvo (hm, možda i pokušavam; ne znam; suviše mi se miješaju moždani sokovi različitih fizičkih pojavnosti; čas sam čovjek, a već drugog trena mravojed; ako pritisnem tu crvenu ručicu na vrijeme, možda neću doći u opasnost transformirati se u nešto još gore; primjerice kišnu glistu; bila bi to jako loša solucija.) : ‒ Gospon Mravojed! Za sve probleme u životu postoji bezbolan izlaz. Nemojte nagliti jer rješenje se krije već u sljedećem trenutku. 

Nosorog je imao manje strpljenja. Nabrijanost i nervoza kao dio njegovog karaktera ili akutno stanje kao rezultat stresne situacije. Nimalo se ne trgam saznati pravu istinu; ionako uskoro kidam odavde : ‒ Skidaj šape s kočnice, budalo nosata! Skidaj ili ću te probosti i izbaciti naglavačke kroz zatvoreni prozor.

Ovo budala još sam i prečuo, ali da mi nosonja nad nosonjama kaže da sam nosat i to kao uvredu…                                    
Prekasno, rogonjo. Evo, povlačim i ne možeš mi ništa jer dok digneš to svoje debelo dupe iz sjedala… Gotovo je. Što ćeš sad, ha?

Plave rotirke uzjogunile su se na makadamu koji je presijecao kukuruzište. Vozilo hitne pomoći prvo je prišlo vlaku koji je stajao na pruzi. Kondukter razdrljene košulje otirao je znoj sa čela.

Znatiželjni putnici, oni kojima nije smetala paklena omara, izašli su iz vlaka i raspršili se po tračnicama i drvenim pragovima. Ciljali su pogledima pristiglo vozilo i onoga zbog kojeg su se našli u ovoj neprilici: kažu da je neki luđak povukao ručnu kočnicu; budala; ne znam zašto, pitajte ga; zakasnit ću; i ja; da zbog jednog luđaka zaglavimo usred ničega; je li netko pozvao policiju? ne može to tako.                                                                      

Nestrpljivcima se želja brzo ispunila. Inspektor Gavran iskobeljao se iz automobila i nervozno dahtao zbog vrućine, a ponajviše zbog izvlačenja iz klimatiziranog ureda. Mlađi kolega koji je pristigao ranije izvijestio ga je o stanju na terenu.                                                     

‒ Dovraga i bestraga, Konjetiću; jesmo li mi postali služba za skupljanje luđaka po pruzi? ‒ Gavran je uspuhano gazio po rubu kukuruzišta. ‒ Mislio sam da ima mrtvih.                       
‒ Ima mrtvih, ali i pijanih.                                                                                                   
‒ Zbog toga me nisi morao zvati.                                                                                        
‒ Ne razumijete. ‒ reče Konjetić. ‒ Ne mrtvih pijanih, nego mrtvih i pijanih. Čiča mrtvac, prirodna smrt; sparina, godine i cap. Dvoje oblokanih, baba i neki balavac.     
‒ Znači, ovaj drugi kojeg je hitna pokupila povukao je ručnu kočnicu? Možda je i on bio pijan. ‒ zamisli se inspektor i pripali cigaretu.                                                    
‒ Začudo nije cugnuo. Očito je samo lud. Mislim, tko bi zbog mrava zaustavio vlak?! ‒ Konjetić se diskretno nasmiješi. ‒ Strojovođa kaže kako je netko od putnika sigurno povukao; ispitujemo tko, ali najsumnjiviji je baš taj tip kojeg su pronašli s licem u mravinjaku tik do tračnica. Nije se dao, jedva su ga odvojili; ljepljiv oko usta i prekriven mravima; kao da je zabio facu u kornet sladoleda s mravima. Vikao je nešto o ratu do istrebljenja; kako mu je svega dosta, on ili oni; pobjeda ili ludnica.      
‒ Bome je dobro rekao, ovo za ludnicu. ‒ Gavran odbije dugi dim iz cigarete.                 
‒ Ma, hrpa nebuloza.                                                                                                           
‒ Kako je samo u tolikoj nedođiji našao mravinjak? ‒ namršti se inspektor.                     
‒ Ne znam; možda ima nos za mrave.                                                                                
‒ Vidiš, moj Konjetiću, kako prolupaše ljudi. Recesija, inflacija i te stvari. Je li imao dokumente?                                                                                                                 
‒ Da. Inače čist; do danas.                                                                                                   
‒ Gle, što se mene tiče i dalje je čist. ‒ zasječe Gavran odrješito rukom ustajali ljepljivi zrak. ‒ Nije ubio, nije opljačkao, a psihijatrijske dijagnoze neka rješavaju oni koji su za to plaćeni. Jesi li ipak provjerio u Vrapču, da im se nije od tamo zagubio?                                              
‒ Jesam. ‒ odgovori mlađahni policajac.                                                                            
‒ Ljeskovica?                                                                                                                      
‒ Isto.                                                                                                                                   
‒ Popovača?                                                                                                                        
‒ I njih. I Jankomir. ‒ nadoda Konjetić.                                                                              
‒ I?                                                                                                                                       
‒ Ništa; nitko im ne fali; svi su na broju.                                                                            
‒ Što si učinio s ono dvoje pijanih?                                                                                    
‒ Pustio ih. Zašto da se još s njima natežemo.                                                                    
‒ Hm, imaš pravo. ‒ Gavran je zadovoljno kimao glavom. ‒ Pametan si ti, Konjetiću; daleko ćeš dogurati, majke mi.                                                                                 
‒ Ionako su mali i babac trebali izaći u Voloderu; krenuli preko polja; kažu ne isplati im se čekati da vlak krene; brže će doći pješke. Dripac rekao staroj kako je ponio ledenu kavu u konzervi, a ruksak mu bio pun alkohola. Staroj čudan okus, a on njoj kako je to nova sorta porijeklom iz Paname. Onda se čudio kako su brzo stigli do Volodera kao da su prošli kroz crvotočinu…                                                                                                                               
‒ Čekaj, kakvi sad crvi? ‒ namršti se inspektor Gavran. ‒ Zar se ne bavimo mravima?           
‒ Ma, nisu to crvi na koje mislite; to je nešto iz astronomije.                                            
‒ Dobro, dobro. ‒ potapša Gavran mladog kolegu po lijevoj nadlaktici. ‒ I daj, molim te, učini mi uslugu. Rastjeraj one lešinare s fotoaparatima. I bez ikakvih izjava. Imamo glasnogovornika pa neka se strpe do sutra. ‒ frkne cigaretu na prugu i odjezdi prema automobilu.

STRAVA NA PRUZI                                                                                            
Pomahnitali muškarac, ničim izazvan, zaustavio vlak i uzrokovao smrt umirovljenika.            

KAO IZ ROMANA AGATHE CHRISTIE                                                               
Ubojstvo u Croatia Orientu na liniji Vinkovci – Zagreb.

UŽAS U VLAKU SMRTI                                                                                      
Rastrojeni muškarac bez povoda prijetio strojovođi neka zaustavi vlak. Stariji muškarac umro od šoka. 

Klikom do istine u samo nekoliko sekundi. Ili ipak ne jer…                                             
… ništa nije onako kako se na prvi pogled čini.

­­­­­­­­­

Ako vam se ova priča svidjela, ostavite ispod komentar. Podijelite ju s prijateljima preko društvenih mreža (ikonice za dijeljenje su dolje, ispod teksta) i lajkajte ju na istoimenoj Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.

Objavljeno: 19. 7. 2024. Sva prava pridržana © Ozren Dašić

Kratka bilješka o autoru:
Ozren Dašić: Rođen jednog rujanskog dana kada su zvijezde odlučile da to bude u Slavonskom Brodu. Kao profesor s diplomom zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, predavao u osnovnoj školi geografiju i povijest prije nego se odlučio za nove, uzbudljivije, životne pustolovine. Inspiriran ljubavlju prema životu, ljudima i prirodi. Bavi se pisanjem kratkih priča suvremene tematike i scenarija. Vješti predavač i strastveni zaljubljenik u knjige. Prijateljuje sa šumom, razgovara sa stablima i uvježbava ptičje arije.

Više od Ozren Dašić
MRAVLJI KORNET – PRVI DIO
Kažu kako ljudi i mravi, unatoč lako uočljivim razlikama u anatomiji, imaju...
Pročitajte više
Join the Conversation

2 Comments

Ostavi komentar
Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)