Lažnom me prikazuju. Ovim putem zapovijedam slovima da se posebno istaknu kroz sljedeću moju izjavu: Nisam pjesma u prozi! Nisam ništa što bi se dalo sputati, uokviriti, sabiti, zgurati, smanjiti, rastegnuti, ižmikati, porobiti gramatičkim i poetičkim pravilima.
Zakukuljene metafore nekog poete koje umrtvljene koče se na požutjelom papiru – to nije moja iskričava bit! A što li sam, ako nisam tuđa? Što ako pjesnici nisu moji pravi roditelji? Oni samo misle da su moji izvorni oblikovatelji. Nesvjesni su kako ni sami ne bi mogli ni disati, ni pisati, da to nije poželio Udahnjivač Daha Duše koji je i mene buntovnu, strastvenu ispustio u ovaj svijet.
Nije mi bitno da se moju dušu razumije jer nju osjeća se kao miris proljetnog pupoljka magnolije ispod koje se utiskuje prvi poljubac; kao majčin nježni stisak dok te ziba u krilu pored kamina dok si prehlađeni dječarac ili djevojčica.
Kao pjesma mogu imati i okus oblaka od jagode ako jedno dijete koje grize pjenaste bombone to poželi. U meni uvijek se osjeća netko drugi, nitko nikada nije mene pitao kako se želim pjevati ili poetično izraziti u pisanom obliku.
Kao pjesma zaslužujem mjesto u svijetu mnogih nezrelih ljudi. Gaze moju melodičnost i ostavljaju blatnjave packe vlastite interpretacije mene, kao nečeg što je njihov rod stvorio i kojeg poznaju u srž te kojeg misle da mogu oblikovati kako im dođe kroz improvizaciju tijekom bujanja njihova ega u većoj važnosti. Itekako sam stvarna, kao i oni.
Nemam doma jer posvuda me ima, rodni list ne može dokazati moje fizičko postojanje jer ima me u mnogima o kojima sam pjevala. Znam da istodobno pripadam i ovom planetu, zemljanka sam, ali i vanzemaljka koja na oku drži sijaset zviježđa koja se iznova rađaju i spoznaju jer se bude uz moje inspirativne zvuke svake noći.
Slobodna sam od ikakve vezanosti za titulu, ulogu, ime, a opet ne zaboravljam odakle sam potekla i gdje sam prvotno učila biti čišća i protočnija. Nekoć sam kao rijeka utjecala u dubinu svoga Izvora radosti – mora i postala sam njegov ritmički, umjereno nabujao val.
Danas sam žedna pjesma, toliko žedna pjesma da sam katkad poput vala koji bijesni na stijenu o koju razbija i samo sjećanje na nekadašnje razigrano i skladnije gibanje. Tijekom njega sam od užitka zbog samog postojanja proizvodila u sazvučju s drugim valićima pjenu čarolije pred kojom gubila se sva slanoća, a rađala se šećerna poetična ljepota svih nas – moje protočne braće s kojima tvorila sam iscjeljujuće, vodene strofe.
Zbog ljepote našeg zajedništva bili smo svjedoci izlasku i sirena na obalu ne bi li nam zaljubljenički pjevale. Kad sam kasnije pritekla među ljude da se pjevam i recitiram, neki su ostali bez riječi od zanosa. Tad ostali su bez mene, no pronašli su sebe i obnovili najvažnije – prijateljstvo sa svojom dušom.
Volim biti svjedok čudima poput tih i da se u zagrljaju sa svojom bezuvjetnom, vječnom, nadahnjujućom misijom gibam u pravom smjeru. Volim prisustvovati lucidnim trenutcima ljudi gdje se u osjećanju mene gubi svaki zvuk. Tišina tad snažnom eksplozijom vatre strasti spoji srce i njihov stvaralački razigrani um.
Mnogi su zaboravili da me mogu otpjevati, da se sa mnom mogu vinuti do transcendirajućih sfera nedokučivih mozgu. Odlučili su da se neće tražiti kroz moje stihove i zabranili su i sami sebi biti pjesmom u vlastitom postojanju te se jedva trpe tugom grbeći vlastitu šiju.
Žeđam danas za pitkoćom srca koja su se zaboravila raspupati i poljubiti suzu koju bih u njima izazvala. Kloni se često puk ljudski takvih poput mene jer biti ogoljena pjesma ljubavi smatraju mnogi slabošću i hiperboliziranjem nečeg što bi trebalo ostati začahureno maskom vječne suzdržanosti i snagatorske robotske ćudi.
Radije kruže oko nebitnog u meni, poantu zakopaju ne razumjevši moju ironiju riječi poput nepitka pitkost, hrabrost straha, ljepota laži, vrijednost bezvrijednosti, pamet gluposti. Počnu živjeti takve moje stihove, oblačiti se u njihova tumačenja s greškom.
Ne slute dubinu mojih oksimorona pa nastavljaju polovično disati, na pola voljeti neukročenim pljesnivim mislima. Pameti se, kao i osjetilima samo klanjaju kao izvoru svog življenja i jedine moguće, postojeće stvarnosti.
Riječi moje nisu ni u rimi, od tog se takvima u glavi dimi. Žele sve samo ne moju slobodu ̶ biti protočna kakvom me i Izvor mora iz sebe otisnuo.
̶ A tko si ako nisi ista kao mi? Ne možeš ne biti ni pjesma u prozi ni pjesma u rimi jer trećeg nema. – tvrdi osinjak umova onih što zamro im je osjet za liričnost života i življenje van brana.
Govoreći da nema mene kao trećeg oblika u koji bi me se moglo stihovima zaviti, samo su još više nadahnuli me. Žeđ nagnala me u potragu za svojom oazom te da dobijem energije ispjevati im se do svoga kraja. I onda shvatim da ga nemam.
Beskrajna sam pjesma, vječnosti nalik, ona koja je počela piti iz svog izvora vlastite originalne stihove zbog čega danas mnogi ne žeđaju koji srcem me čitaju, skinuvši vlastito hrđavo željezo s njedara. Potekla sam im kao suza, slobodna i u boli i u bonaci smješka.
Tad uočih da mnogi čitatelji i stihozaljubljenici kad žive svoje unikatne pjesme života, hrabrije prate vlastite simbole na stihovitom putu. Od svoje poante usude se učiti, rujući po dubini vlastitog korita osjećanja. Kroz slobodu življenja ispjevavaju se do kraja, udahnuvši pitkoću svome novome početku: kušanju protjecanja čarolije riječi.
Sada razumiju zahvaljujući kojem točno Izvoru svi ne žeđamo za svježim, pitkijim, poetičnim rijekama ideja. Pišem se sretnom zauvijek, zbog njih i zbog sebe. Slobodna sam i u nirvani, čak i kada bole moji stihovi jer shvaćam i grlim bit koja iz mene procvjetava.
Čujem li to zaista sada i pjesme drugih? Njihova ljudskost svu šminku je isprala suzama ganuća. Gle, plaču svi kroz prepoznavanje sebe u mnogima, i ne kriju se više onime što je kočilo njihov let.
Mi se svi pjevamo, a naši odjeci stihova različito su ispjevani. To i je čar otkucaja pulsa slobode koji se i rodio u ljubavi srca iz koje smo i potekli kao pjesme duše bez kraja.
Ako vam se tekst svidio, ostavite ispod komentar, podijelite ga s prijateljima preko Facebooka (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ga na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.
Pratite SVAKOG PETKA nove objave na ovome blogu.
Podijeli