Prisjetimo se kad smo se zadnji put nasmijali od srca. Ne kiselo, ne ukočeno, ne podsmjehujući se drugima, već baš iz duše i iskreno kao kad smo bili djeca.
Je li puno godina prošlo od kad smo zaplakali, ali od smijeha, a ne dok smo rezali luk?
Što je to u nama što nas sprečava da budemo razigrani i sretni dok kročimo i sve brže hitamo kroz svoje dane, bilo da smo na poslu, u šetnji, u obilasku trgovina ili pak uronjeni u druženje s voljenima?
I kad smo zadnji put nešto ekscentrično, otkačeno učinili, a što je nasmijalo i nas i druge? I imamo li uopće potrebe to učiniti ili strahujemo ako budemo otvoreni, nasmijani i svoji da će nas drugi odbaciti, smatrati nas neozbiljnima, čak i nepristojnima?
Svi smo prošli ta guranja pod tepih svoje prave prirode, pa i ja svoje ̶ razigrane i sklone šalama, kojima razveselim sebe i okolinu ako je otvorena ka radosti. Uvijek se zapitajmo kad vidimo nekoga tko se dobro zabavlja, šali, smije, a da nikoga ničim ne ugrožava, zašto nam to nekada zasmeta pa ga osuđujemo i ljutimo se.
Mi se zapravo želimo osjećati sretno kao i on, ali dok ne siđemo iz uma u srce, ne znamo kako to učiniti. Mislimo tada da svijet ima svašta protiv nas, a tuđu vedrinu i smijeh tumačimo kao izrugivanje nama i našim stavovima. Zbog takvog našeg ograničenog življenja kroz ego zamislite samo koliko sjajne zabave i radosnijih životnih dana propuštamo.
Napuhani ego nam nikada neće dopustiti da budemo sretni jer mu je cilj da nas baci u očaj, ako on još uvijek vodi glavnu riječ, a ne naše unutarnje biće koje samo želi biti sretno i živjeti sebe kao ljubav. Koliko smo svjesni i vješti vladari ̶ promatrači vlastitog ega, to ovisi o našoj voljnosti za proširenjem svoje svijesti pa da život promotrimo iz više i šire perspektive.
Ona uključuje i spoznaju da smo čista božanska, neograničena duša, ljubav, a da je ego nešto što smo samo privremeno dobili rođenjem i nešto s čime se ne bismo trebali identificirati. Upravo zato jer dugi niz godina to i činimo, cilj je osloboditi se destruktivnih njegovih strana kojima sami sebe ograničavamo i sputavamo vlastitu radost i rast.
Kad osjetim potrebu da nešto kreativno, a duhovito želim napraviti, ne gledam prije izvedbe toga kako će drugi reagirati na to, već samo to učinim. Sijam tada radost i znam da će to dotaći prave ljude otvorene ka primanju viših vibracija. Ako to netko shvati pogrešno, to nije moj problem već onoga tko je uvredljiv.
Svjesna sam da možda mnoge neće moje šale nasmijati i to je u redu jer ja svoju misiju širenja radosti obavljam svakako i dalje. Naša radost ne bi trebala ovisiti o vanjskim okolnostima i reakcijama drugih jer onda nikada nećemo biti zadovoljni zbog žudnje da se uvijek svidimo drugima i očekivanja da će oni prihvatiti našu lijepu i dobru dušu.
Jeste li znali da je smijeh u srednjem vijeku u vjerskim ustanovama bio zabranjen? Tada su kler i feudalci njegovali lažnu masku ozbiljnosti, a smijeh su smatrali razuzdanim ponašanjem, zlonamjernim i đavolskog porijekla. Crkva je tada smatrala da se kroz smijeh pokazuje nepoštivanje Boga, a pred njim se trebao osjetiti strah i poštovanje. Pred onim tko je zapravo, naš predivni, nježni stvoritelj, Veliki Prijatelj, glavni tvorac smijeha i humora, vrsni komičar svih vremena i prostora.
Taj davni primjer pokušaja iskorjenjivanja veselja s ovoga svijeta je primjer do kolikog apsurda može ići želja čovjeka za moći nad drugima, a što je kler činio iz straha od gubljenja vlastitog autoriteta i ugleda. I danas, baš kao i u davnim stoljećima, smijeh je češći u narodu, nego u tobože višim društvenim i plemićkim krugovima. Smijeh je upravo lišen laži, licemjerstva, nasilja, prijetnji i zabrana, stoga je kroz smijeh, humor i šale lakše vidjeti sve ono što nije prirodno i humano u društvu.
Zanimljivo je što je upravo druga knjiga Poetike starogrčkog filozofa Aristotela, u kojoj brani smijeh, u mračnom srednjem vijeku nestala. Navodno je njezin sažetak sadržan u srednjovjekovnom rukopisu Tractatus Coislinianus. U njemu piše da humor i smijeh pročišćavaju osjećaje, dovode do ugode i prenose istinu.
Aristotel je bio za smijeh i komediju jer su oni uvijek ispitivali postojeće dogme. Poticali su ljude na dublje razumijevanje svijeta oko sebe, tako da su se smijanjem rješavali svega što spada pod ozbiljnost, kao i psihičkog pritiska koji je nametao zakon.
I sam ruski književni kritičar iz devetnaestog stoljeća Visarion Grigorijevič Bjelinski rekao je o iskrenom smijehu ovo:
Duboki, snažni i iskreni smijeh često je veliki posrednik u razlikovanju istine od laži.
To je zasigurno tako jer se tijekom smijanja toliko opustimo, da se u nama otpusti i hormon sreće endorfin zbog čega i sve situacije oko sebe percipiramo jasnije, smirenije i trezvenije. Jeste li primijetili kako se bol smanjio kada ste se sjetili nasmijati? Nekada ste na bolove i skroz zaboravili tijekom iscjeljujućeg grčenja mišića od smijanja te su oni u potpunosti iščezli. To je zato jer smijeh podiže razinu podnošenja bola.
Smijehom se rješavamo straha. Upravo sam zato i prakticirala nasmijavanje svojih kolega s fakulteta, prije samog polaganja ispita. To ne samo da je pomoglo svima u opuštanju, nego i meni te sam svaki put od prve prošla ispit.
Smijeh nas povezuje i umnožava se, a pomaže kod liječenja brojnih bolesti, od pluća do srca. Vrlo korisna terapija smijehom uvedena je još 1986. godine u američke bolnice u koje su dolazili klaunovi i to prvenstveno na dječje odjele. Kod nas su tako zaživjeli Crveni nosovi, klaunovi koji pomažu, iscjeljuju smijehom i razveseljavaju brojne bolesne u Hrvatskoj.
Dokazano je da ljudi koji se smiju duže žive.
Ugodna, šaljiva iznenađenja oduvijek sam imala potrebu praviti drugima jer me to ispunjavalo ljubavlju i radošću, kao i to što ta ista osjećanja zatim vidim i kod onoga koga sam obradovala.
Ni ne znamo koliko smo sretni dok smo djeca. Brojne smiješne, spontane stvari koje učinimo tada, kao odraslima bi nam bile zabranjene, kažnjive i vrlo ozbiljne. Svoju obitelj sam tako kao trogodišnjakinja u hotelu u Kranjskoj Gori iznenada napustila za stolom u restoranu, dok smo čekali ručak. Uvukla sam se u kuhinju i sljedeće što su moji vidjeli je kako guram iz kuhinje prema našem stolu kolica s ogromnom zdjelom kipuće juhe, dok se konobar koji je išao iza mene znojio i hvatao za glavu.
Znala sam i svoje igračke učiniti kreativnijima. Tako je jednom došla stara tatina teta u goste i zamolila me da joj pokažem svoju najdražu igračku. Otišla sam u svoju sobu, uzela autić iz kinder jajeta i umočila ga u tutu s mokraćom. Kad je teta uzela u ruke autić, upitala sam je zna li gdje je maloprije taj autić bio. Teta je otišla oprati ruke zabezeknuta, a tata je s prizvukom smijeha i neuspješno glumeći strogoću rekao da to više ne smijem raditi.
U komentarima ispod teksta možete napisati što ste vi najsmješnije učinili kao djeca.
Prije nekoliko godina odlučila sam sretnije živjeti i bez zadrški i strahova pokazivati svoju otkačenu osobnost. Oporavljala sam se od uštogljenosti i zadanih okvira u koje sam se dala strpati na bivšem poslu u javnoj ustanovi i od ponašanja po pravilima društva, a ne po vlastitom srcu.
Trebalo mi je neko duže vrijeme povratka k sebi, otpuštanju blokada iz uma, više vremena za opuštanje i otvaranje ka življenju svoje prave prirode. Odlučila sam hrabro i korak po korak činiti otkačene stvari koje prije nikada ne bih iz straha od ismijavanja i ostalih neugodnih tuđih reakcija. Nekoć sam si branila radost, no ne od tog sada već davnog dana.
Sjedila sam toga proljetnog dana na korzu u kafiću s mužem. Kad smo pojeli bademe iz vrećice za zamrzavanje, zaključili smo da nemamo kuda s tim vrećicama pa bi ih bilo najbolje staviti na glave. Normalno smo s njima nastavili pričati i pratili tuđe reakcije. Kroz jedan sat toga spontanog eksperimenta uočili smo sljedeće: ljudi u autima, ponajviše djeca, ali i vozači su nas sa zanimanjem i velikim iznenađenjem gledali.
Kad su prolazili parovi, žene su najčešće bile te koje su se stidljivo smješkale, a zatim šapnule i dale znak dečku da nas pogleda. Najčešće su bili ozbiljni i pravili se da nas ne vide upravo mladi muškarci. Čak nas je i vlasnik kafića s dozom opreza gledao, no ipak nas nikako nije mogao svrstati u kategoriju alkoholičara jer smo slistili već drugu turu kava s mlijekom.
Bilo nam je to divno i nezaboravno iskustvo katarze kroz vlastiti smijeh i primjer kako je divno biti svoj i ne stidjeti se to pokazati. Time smo i pravi primjer drugima da i oni još više budu svoji.
Moju spontanu otkačenost i razigranost moći ćete sve više pratiti kroz moja videa na Youtubeu. Na šaljiv, a opet duhovit i mudri način, kao i umjetnički, progovaram i u svom zadnjem videu o pojedinim izazovnim situacijama koje muče i naš današnji svijet, kao što su mučile i nekadašnji, o čemu doznajemo kroz književna djela iz prijašnjih stoljeća.
Taj video, baš kao i zanimljivog profesora Zdeslava Istinočuturića, možete pogledati na mom Youtube kanalu Majin svijet čarolije.
Video se zove Kuda ovaj svijet ide? Gost: profesor Zdeslav Istinočuturić:
Sljedeći put vas u novome tekstu čeka još primjera šaljivosti koje sam sprovela u djela, ne bi li se i vas potaknulo i inspiriralo da njegujete više svoje iskrene osmjehe i smijehom liječite dušu na vlastiti, originalni način.
Ako vam se tekst svidio, ostavite ispod komentar, podijelite ga s prijateljima preko Facebooka (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ga na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.
Pratite SVAKOG PETKA nove objave na ovome blogu.
Podijeli