Dani su mu prolazili poput japanskog brzog vlaka, silovito i neumitno. Osjećao se tek kao puki promatrač života koji ga je sve više ostavljao na cjedilu. Lakoća bivanja zajahala bi prvi jutarnji lahor i odgalopirala u smjeru bez putokaza. Tmasta težina budućnosti, oboružana tonama utega, umarširala bi u njegove moždane ovojnice žestinom osvajačke vojske koja nijednog zarobljenika ne ostavlja na životu.
Život mu je nalikovao slagalici koju je bezuspješno pokušavao složiti. Svaki put kad bi dostigao prag uspjeha neka nevidljiva sila sabotirala bi njegove napore, a komadići slagalice rasuli bi se i zagubili na najskrivenijim mjestima zaborava.
Nakon nekog vremena prestao je tražiti te komadiće. Ostala je tek sjeta na propuštene prilike, ponekad bol koju je zakopavao u podsvijest s nadom da će je jednog dana progutati amnezija i trenutci poput ovog: zagrljaj sadašnjosti i snatrenje o budućnosti zaogrnutoj najblještavijim zlaćanim plaštem, onim koji grije i štiti od tupe oštrice agonije.
Ležao je pogleda uprtog u nebo. Majka Zemlja cjelivala ga je, a vlažne proljetne travke golicale po licu i dlanovima. Okruživalo ga je prostrano more žutih maslačaka, a u daljini je tromo tekla rijeka, nijemi promatrač i stoljetni svjedok svake transformacije u Božjoj kreaciji. Pčele su marljivo radile za svoju zajednicu praćene isprekidanim ptičjim baladama.
Bjeličaste plahte oblaka promicale su mu pred očima. Nezgrapne i nasumične nakupine kapljica vode i ledenih kristala, splet kemijskih reakcija, trome gromade koje se, bez voznog reda i zadanog cilja, vucaraju beskrajem plavetnila. Dopustio je očnim kapcima da onemoćaju prepustivši se svim dostupnim auditivnim senzacijama. Zbor kosova kao da se prebacio u neki drugačiji realitet, napokon lišen turobnosti. Osjetio je nešto nalik bestežinskom stanju, oduzetost od svake gustoće koja inače mori naša smrtna tijela.
I onda odjednom sve je utihnulo. Tišina je postala opipljiva, a istovremeno ravna nekom nedokučivom fenomenu, anomaliji u svakom poznatom zakonu fizike. Oči više nije mogao otvoriti unatoč silnim pokušajima. Žaluzine na očnim jabučicama bile su teške poput olova. Pokušavao si je postaviti jedino pitanje koje je u tom trenutku imalo smisla, ali strah ga je sprečavao to učiniti. Rastao je u njemu poput balona koji se ubrzano puni helijem i prijeti potpuno ga preuzeti. A onda je začuo snažne otkucaje svog srca, jedini zvuk u toj već teško podnošljivoj kakofoniji raznolikih frekvencija tišine. Trgnuo se i iznenadio s kolikom je lakoćom otvorio oči. Lagano je odigao glavu i zapazio da je sve u njegovoj okolini ostalo nepromijenjeno. Bio je na istom mjestu s identičnom scenografijom.
Iznova je sljubio potiljak s vlažnom zemljom i zagledao se u oblake. Gonjeni zračnim strujama kretali su se brže nego ranije, ali im je konfiguracija postajala sve jasnije definirana. Na pozornici plavkastih kulisa odigravao se živahni igrokaz. Nesputan i neograničen poput plesa bez početka i kraja. Stalna mijena oblačnih likova na tren bi ga zabavljala mameći mu stidljivi osmijeh vedrine, a već u sljedećem trenutku tjerala u varljivu reminiscenciju i melankoliju. Kao da se čitav njegov unutarnji svijet rasuo po beskrajnom platnu.
Glava nalik vučjoj promatrala ga je odlučno i strogo, kao da ga zbog nečega kori. Da, postao je osamljenik, jedini stanovnik svog pustog otoka. Možda je baš onaj dan postao ta skretnica ka slijepom kolosijeku. Onaj dan kojeg je želio izgnati iz svoje memorije, a on mu se umjesto toga uvukao u svijest poput slijepog putnika. Proganjao ga i morio. Svakodnevno mu otvarao istu pulsirajuću ranu, onu s imenom i prezimenom, za koju nije iznalazio lijeka. Ranu koju je nekoć volio čitavim bićem sve dok se nije pretvorila u njegovog mučitelja.
Uspomene su ostale, ali konture im bijahu sićušne i neraspoznatljive. Rana je svakim novim danom rasla i jačala sve dok nije progutala sve ono što je nekoć činilo radost. Zar nije vrijeme to koje je trebalo zaliječiti i njegovu ranu? Ili je krivnja bila njegova jer je suviše olako zakoračio na stazu samosažaljenja. Ta staza nije bila ništa drugo doli stranputica, ona koja vodi u duboku provaliju.
Bježao je od ljudi jer je u svakom dvonožnom stvoru vidio Nju. Povrijedila ga je kao nitko u životu. Uzela mu veliki komad srca, prožvakala ga i ispljunula. Nestala u tišini koja mu je rezala opne na bubnjićima, ali koliko god bježao, nije mogao pobjeći od sebe. Bježao je kako bi svoje slabosti ostavio u nekom najskrovitijem kutku, iza blindiranih vrata s bezbroj lokota koji su ga trebali čuvati od spoznaje pravog značenja riječi hrabrost. Je li spreman tu istu hrabrost, koja ga toliko dugo čeka, izvući iz prašine i prigrliti?
Dlakava glava i uzdignute uši ubrzo su se preobrazile u pticu široko raširenih krila. Toliko strahom potisnutih želja, toliko neostvarenih čežnji i nevidljivih okova, a samo je želio poletjeti. Možda mu je baš ptica od oblaka poručila da je sazrijelo vrijeme za odvažnost, kvantni skok kojim se ruše stara zdanja klimavih temelja, a grade nova – čvrsta i autentična.
U tren oka, igrom vjetra, ptičja krila poprimila su formu nalik konjskoj. Lepršava griva. Uzdignuta prednja noga u odlučnom i odvažnom koraku prema naprijed. Životna snaga koja se ne može sakriti. Želja za životom koja preskače sve prepreke. Duboko je udahnuo kao da je taj komadić neba želio usisati u nosnice.
Za to vrijeme iz konjske grive izronila su dva labuda. Polagano su se približavala jedan drugome sve dok im se nježni i tanahni vratovi nisu isprepleli u oblik omiljene Kupidove mete, ali tu ljubavnoj nebeskoj priči nije bio kraj. Meke paperjaste obline iznjedrile su lik žene u čijem su se profilu ocrtavali svi estetski kanoni. Plutala je na vjetru hrleći u susret svojoj drugoj polovici. I posljednji tračak neba koji ih je dijelio uskoro je nestao u tihom poljupcu stopivši ih u jedno, nerazdvojno.
Zaklopio je oči i duboko udahnuo. U mraku spuštenih kapaka prolazile su mu slike netom viđenog prizora. Želio ih je zadržati. Zauvijek. Preobraziti u zbilju. U nešto što se ne događa samo drugima. I on je htio srknuti taj nektar. Ona i On kao jedno. Možda je osjetio suzu u oku. Ili je to samo zbog vjetra.
I tada je poželio, barem na tren, postati oblak.
Objavljeno 10. 7. 2026. Sva prava pridržana © Ozren Dašić
Ako vam se ova kratka priča svidjela, ostavite ispod komentar, podijelite je s prijateljima preko društvenih mreža (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ju na istoimenoj Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.
Kratka bilješka o autoru:
Ozren Dašić: Rođen jednog rujanskog dana kada su zvijezde odlučile da to bude u Slavonskom Brodu. Kao profesor s diplomom zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, predavao u osnovnoj školi geografiju i povijest prije nego se odlučio za nove, uzbudljivije, životne pustolovine. Inspiriran ljubavlju prema životu, ljudima i prirodi. Bavi se pisanjem kratkih priča suvremene tematike i scenarija. Objavljena mu je kratka priča u zbirci autora Svi tonovi strasti izdavačke kuće Prof&Graf. Vješti je predavač i strastveni zaljubljenik u knjige. Prijateljuje sa šumom, razgovara sa stablima i uvježbava ptičje arije.
Podijeli