Ove note od urešenih slova darujem Jedinom našem, koji nosi lica sviju nas, Mnogolikom koji je u svima, u kojeg utkani smo, Ljubavi od koje sazdani smo, ogromnom Poklonu svih nas darića unutar kojeg smo zapakirani u ukrasni papir pa samo čekamo tren vlastite svjesnosti o slobodi, da se sami napokon odmotamo.
A On strpljivo vjeruje u našu radost prepoznavanja vlastite ljepote koja nam je već odavno poklonjena. Ne sumnja da će jednom doći naš tren znatiželje i zaigranog otvaranja nas samih, ne bismo li napokon ugledali pod svjetlima proslave života, uz bacanje konfeta, tko je to u nama skrit i koliko vrijedi ono što je u srži nas darova.
Toliko dugo sama bit nas paketića, omotana šljokičastom vrpcom, čekala je najbolji blagdan, praznik ili barem rođendan da se zabavimo s njome ̶ sa sobom kroz sebe i namirišemo slobodu kakva nam je dana ako smo spremni hrabro i zahvalno je nositi: na rukama poput brižne majke, kad se umori od naših bjesova na ramenima, na kraju i na našim licima koja se ne kriju pred slobodom vlastite biti i pred udisajima kojima našli smo lijek ̶ odvažnost i dubinu promatranja šire slike života.
A one istinski mudre oči što vide svjetove mnogima nevidljive, što miluju bezuvjetnom ljubavlju svakoga, oči koje melem su za carstva što u mojim knjigama uskrsavaju, te oči duše moje! ̶ harfe su srca, od pamtivijeka ugođenih žica.
Takve vide Te i bez ijednog Tvog fizičkog dodira ili širenja kroz nabujalo raslinje ljeta oko mene i u meni. Već je stiglo, s Tobom na krilima! I taj procvali lotos mojeg notnog zapisa njedara, zna melodiju kojom Te sanjam budna u ovom cvjetnom snu života kojeg budim, mirisnim pjevom Tebi kroz sebe.
I čarolija Tebe pruža se kroz ljepotu raznolikih Tvojih bića. I ja budim Te u sebi, ja znam Te, vjerujem Ti, a onda sam i svjedok viđenja Tvojih dubina i ljepota oko sebe, koje mi donosiš kroz mnoštvo darova, Prirodo moje duše, Korijenu mojih riječi, Pričo iz koje izlaze svi moji likovi, Izvore svih misli u koje sam te ušuškala, Pečatu otkucaja srca koje raskriljuje se pod svjetlom Tvojih blagoslova.
Za Tebe, Ljubavi, hvala što si me pustio iz sebe odavno ne bih li otkrila na Zemlji Tebe kao svjetlost u meni, da klešem slova jedinstvenom melodijom, kakvu mi srce oduvijek pjevuši i za koju je stvoreno da njome kuca…i više ne žeđa.
Pijem Te od kada si se utkao u sve pore mojih likova s papira koji se bude kroz nova umjetnička djela. Hvala mi što dopuštam si okusiti Te, Nadsvemiru svih mojih galaksija, svih svjetova mašte kojima sam počašćena što ih s Tobom gradim, vječni Arhitektu djela kroz koja upoznajem Te, najbolji Šefu s kojim sam ikada surađivala.
Mudrim tonom mira inspiracije budiš prave valove riječi kroz mene. U Tvoje ime, pišem se sretna, dajem te drugima, Naddaru svih mojih darova kojima si me obasuo. Hvala, dišem Te, volim Te u mnogima.
Posveta:
Kreatoru Ljubavi, mom i našem zajedničkom, voljena Braćo i Sestre ̶ darovi istog Izvornog Dara koji nas je skladno i spakovao.
Ako vam se tekst svidio, ostavite ispod komentar, podijelite ga s prijateljima preko Facebooka (ikonice za dijeljenje su ispod teksta dolje) i lajkajte ga na Facebook stranici Boginja lotosa – blog Maje Jasić Dašić.
Pratite SVAKOG PETKA nove objave na ovome blogu.
Podijeli