Otkinuće od sna dogodilo se obijanjem vrata moje sobe, a započelo je već pri prvom gugutanju golubica ispred prozorskog okna. Tako inače upada samo arhanđeo Mihael sa svojom ekipom anđeoskih suradnika ̶ neočekivano i glasno. Ovoga puta Mihael je slijegao ramenima smijući se i ostajući iza književnih likova koji su se poput paparazza gurali ispred moga kreveta. Nije ih mogao spriječiti u naglom banuću u moj svijet.
Svatko od njih stotinjak htio je da ga čujem i upijem priču o njima. Takvu žudnju kad vidiš, stegne ti se oko srca, ne možeš je dugo ignorirati. Likove moraš početi iščitavati poput psihološkog priručnika, biti im terapeut za slušanje i svoj vlastiti protočni kanal ne bi li što ljepše istkao im odjeću slovima.
Dugo sati sam ih izbjegavala, no nisu mi dali mira. Bilo da sam otvarala hladnjak, pogledala se u ogledalo ili poljubila voljenog, oni su bili tu. Odjednom umjesto muža stvorio se prilikom poljupca lik divovskog pretilog zeca. Neke od životinja žele se probiti u svijetu ljudi i dobiti pravo glasa, ali na konstruktivan način, a ne kako je već kreirao Orwell u Životinjskoj farmi, da bi nad nama zavladale. One samo žele biti shvaćene i pažene. Tako je i moja ogromna gruda snijega, zec, bio pretio zbog ideja koje je dugo godina nosio za mene, koje sam zapisivala, no ne ih do kraja i realizirala.
̶ Što? Bojiš li se radosti i da bi se mogla napokon istinski zavoljeti dopustivši da te mi zavolimo dok nam kreiraš živote? ̶ bockali su me svi oni.
I tako je krenulo moje dugogodišnje posjedanje likova ispred sebe. Nisu birali ni mjesto ni vrijeme kad će ih uhvatiti dar govora. Najizazovnije je bilo zapisati detalj o jednom od njih tijekom vrludanja volanom auta i dužeg stajanja na semaforu zbog čega je kolona trubača poželjela izaći i nasred raskrižja otkazati ugovor sa živcima, vrišteći na mene.
Postoje i likovi koji su stvarne osobe, a koji su intuitivno znanje duše o našem dolasku njima u život potisnuli pa nas očajnički traže u zjenicama mnogih. Nađemo se tek kada zaborave ovisničku potrebu o našem susretu. To mogu biti naše prijateljske srodne duše ili pak osvajači teritorija srca koji sa sobom donose pakete poljubaca i romantike. Kakve li adrenalinske misli voze naše glave dok traže u masi nepoznatih lica, ono jedno ljubavničko kojem se nadaju! Upravo ga zbog nestrpljenja i podsvjesne sumnje tad ni ne nađemo.
Kojeg lika ti čekaš? I što radiš sa sobom dok čekaš? Tko je tvoj istinski osloboditelj srca? Učili su nas da to trebaju u budućnosti biti naši ljubavni partneri i da nam oni mogu pružiti najveću ljubav te nas učiniti sretnima prije nego dođu djeca. A što ako trebamo prvo istresti iz džepova sve utege zbog kojih na svom dnu ne možemo disati zbog prevelikog nepodnošenja sebe? Ako to učinimo i zaletimo se prvo u vlastito naručje, više ni nećemo žudjeti za čuvarom naše plaže da nas spasi od utapanja. Može nam privremeno pružiti taj drugi, u zavodničkom svom liku, prvu pomoć. Kad ispljunemo tada vodu vlastite odbojnosti prema sebi, kako možemo očekivati da će taj netko umjesto nas nastaviti disati, koliko god žudili za romantičnim trčanjem s njim novim obalama života, na kojima pijesak više ne pecka tabane? Koliko li puno više možemo od sebe romantičnih darova dati, ako ih prvo znamo samima sebi pokloniti.
Ipak, ti si glavni akter svoga života na kojeg najduže čekaš ne bi li spoznao njegovu stvarnu suštinu koja opojna je baš poput vode Izvora iz kojeg je i sama potekla.
̶ Koji si ti lik ili likica, koji si ti car! ̶ drugi ti znaju reći s divljenjem.
Ne moli se svakodnevno za njihove milozvučne stihove ispjevane tebi, već za ugledavanje svoje istinske prekrasne biti u vlastitom odsjaju zjenica. Nađi sam svoju pohvalu za sebe.
̶ To nije lako ̶ usplahireno uzdišeš ̶ jer svi gladujemo za pozornošću drugih.
A ako je nemamo dovoljno i zbog toga patimo, nećemo je ni dobiti zbog ignoriranja samih sebe i potreba duše kojima se opiremo. Drugi ljudi i njihovi manje lijepi postupci prema nama često su nam kao fotokopije prošlih poglavlja knjige života kojima se ne želimo vraćati jer nekadašnja atmosfera radnje nije nam bila ugodna. Radije sebe prestajemo čitati na duže godina, no likova je sve više koji nam pokazuju da nam je potrebno obnavljanje listova i dublje savladavanje sadržaja. S ljubavlju i nježnošću bismo si trebali pristupiti, prilikom lijepljenja svojih stranica i ponovnog njihovog ušivavanja u hrbat čime bismo postigli sklad i ravnotežu.
Nismo se navikli baviti svojim unutrašnjim svijetom koji nam je često zastrašujući pa se pogubimo. Već pri prvom ugledavanju mraka u sebi, zbog panike ugasimo trak svjetla koji bi nam rasvijetlio stazu.
Biti eskivatori vlastitog života, a ne lučonoše unutrašnjeg svjetla, to potraćen je život, no ako čitate ovaj tekst otvorenog uma, nije kasno za promjenu ili pak nastavak života po vašoj mjeri ako već živite punim plućima.
U našem ponekad bezglavom trčanju kroz život, tijekom kojeg svaki kamen smatramo prijetnjom i razlogom da nas sažvače strah, mnogo nam je potrebna gospođa Odvažnost. Ona je jedan od ključnih likova našeg života. Često pomiče predmete pred nama bivajući nevidljiva, a mi je se uplašimo kad nas motivira na akciju, misleći da je poltergeist.
̶ Hej, kreni, otpusti kočnice, hoćeš li više da te izmasiram? Poslije mene više nećeš biti prikočenjak, išijatičar vlastitom snu. – šapuće zavodnički.
Često se na tu uglađenu samosvjesnu gospođu oglušimo, radeći aktivnosti koje su moranja, ne i stvarne želje. Je li vaša Odvažnost već malaksala baka pred umorom zbog trčanja za vama ili mladolika strpljiva, razigrana žena kojoj ugnjetavačica i rušiteljica volje, gospođica Kritičarka, guši kreativnost?
Ako ste mislili da postoji samo asfaltirani put bez rupa, nakon hrabrog čina pokretanja u smjeru kreiranja, rodili ste se na krivom planetu. Kritičarka čvrsto prikačena za naše neurone s guštom nam minira stazu. O nama ovisi hoćemo li u njenu izbušenu klopku upasti.
Prati krijesnice ako ti Kritičarkina pratiteljica noć na tren otme sunce iz tvog postojanja.
Podijeli