Potencijalnih otimača snova je mnogo ̶ od situacija do ljudi. Ako si za bilo što talentiran, a svoje ruke upotrebljavaš ne za kreiranje, već za stiskanje gumba na daljinskom upravljaču, ti si začaran svjetovima koje je za tebe kreirao netko drugi da ti ne bi gradio svoje. Neki od tih svjetova bile su i prve meksičke sapunice kod nas. Svu pozornost ti je ukrala La usurpadora ili Otimačica, a ako su to bile i njene reprize, prolazio si dublju fazu ovisnosti.
̶ Sutra ću pisati, plesati, učiti nešto što me interesira. Moram sada gledati seriju. ̶ nervozno smo odgađali svoja veselja srca, susrete zbog igre s prijateljima koja nam je raspirivala maštu. Jurili smo s igrališta ne bismo li se družili s junacima Santa Barbare. Naši životi svakodnevno su stali na četrdeset i pet ili više minuta ovisno o broju serija na televizijskom programu. Bitno da su Cruz i Eden ostali zajedno. Mi poslije te serije nismo našli svoj eden. Štoviše, počeli smo se koprcati u zemaljskom paklu zbog pričanja o površnim temama kao što je prepričavanje sadržaja tih epizoda ili zbog dramatičnih misli kojima smo se popunjavali svojevoljno, a opet zahvaljujući televiziji o čijem nastanku i dubljem značenju riječi ni danas ne razmišljamo.
Drugi dio riječi televizija visio na latinskom znači prikaza, priviđenje, utvara, halucinacija što bi značilo da vjerujemo nečemu što nije stvarno i istinito. Netko nam drugi daje svoju viziju: kako trebamo voljeti, ponašati se, kako trebamo razmišljati, kakvi trebamo biti i kojoj viziji vjerovati ̶ onoj unutar raspričane kutije u kojoj žive mala bića koja glume. Barem sam ja tako u djetinjstvu opisivala televizor kao uređaj i emitirani televizijski program.
Ako su vam ikada uzeli snove, na vama je da ih dovedete kući, u dom svoga srca, jedini beskrajno čisti u kojem su se i rodili.
Otimači tvojih snova često te vrebaju i rugaju ti se iza različitih lica. Danas je to neki od tvojih rođaka koji ne podržava tvoje talente i zove ih ispraznim igrarijama. Sutra je to izrugivač u razredu, a preksutra kad si već dovoljno odrastao fizički, no ne i u umu da prevaziđeš tu bol ukradenog sna, to može biti i kolega na poslu kao negativni komentator na svaki tvoj uspjeh ili trud, šef, slučajni prolaznik.
Dok sam ne proviriš iza zavjese svoje nutrine, u emocije iz prošlosti koje ti još izazivaju bol i dok svjetlo teatra spoznaje o vlastitoj vrijednosti ne obasja ti dušu, nikad nećeš znati možeš li svoje snove spasiti od tog davnog kidnapiranja. Kad iza scene proviriš, što li prije nastupa rade tvoji snovi, vidiš kako se dosađuju bez tebe i nisu pripremljeni za svoju izvedbu. Raštimani su, ukliješteni, neki su i natruli od iščekivanja tebe. Nekima moraš dati više kisika usta na usta. Poljubiti svoj san nakon tolikih godina opiranja njemu, ponovno ga osvojiti nakon što si ga godinama ignorirao, nije lako jer ne znaš tinja li u njemu ta iskra više za tebe ili je ta neka ideja prešla k nekome tko ga je htio prigrliti. Taj netko kažeš živi tvoj san i ti tu ništa ne možeš. A tad na toj pozornici života san ti se upuca glumeći tragediju koju si sam napisao za njega. Kad mu priđeš i naričeš nad njim, on odjednom otvori oči i namigne:
̶ Opet sam te preveslao da sam mrtav. Ovi ćorci su samo tu ne bi li te potaknuli da me poljubiš, ti ludo! Dugo sam sanjao okus tvojih sanjarskih usana na mojima i naš zajednički šapat do kasno u noć kad me lucidno stvaraš, reanimiraš i postajem otjelotvoren. Tad znam da ti nisam nikada umro u tom srcu divljem jer je ono lavljim žarom zvalo me rikom. Ona je bila jača od tvoje priče žrtve koju si glumio dok snivao si kako istinski živiš, prije nego si shvatio da oboje igramo u najljepšoj mogućoj predstavi života.
I onda, što još čekaš? Televizor baci kroz prozor, a svoju viziju iz sebe baci pred srca ljudi. Imaju što za vidjeti i dobiti od tebe jer tvoja ljubav koju znaš ispoljiti samo čeka stopiti se s energijom ljubavi drugih sanjara, onih koji znaju prepoznati vrijednost i ljepotu nečije duše i sna oblikovanog iz srca koji napokon diše punim plućima.
Predivno je biti sanjar koji oživljuje svoje snove, koji je budan dok drugi samo sanjaju misleći da su snovi neostvarivi.
Otvarate li vi to svoje umorne vjeđe ili se ipak sada odlučujete za cjelopopodnevnu turu gledanja turskih sapunica? Ne dozvolite da vaš san u kutu sobe plače za vama i zaboravi vam ime.
Zaista bi bilo tužno jedino u zadnjim trenutcima života biti kreativan pa primjerice, napisati samo pjesmu u prozi pod nazivom Eh, što nisam ili Htio sam, ali nisam si dozvolio. Nostalgični stihovi prožeti razdirućom žudnjom tekli bi ovako:
Svijete, nisam ti ipak mogao ostaviti ništa, / nisam se nositi znao s inkvizitorom u glavi svojoj pomahnitaloj, / svo bogatstvo talenata propalo mi jer škrt bio sam, / slab pred ponudom sreće. / Svo stvaranje skupljao sam za bolja vremena, / kad djecu zagrli punoljetnost, / za slobodnije sate, / bolje prilike, / godišnje odmore, / mirovinu. / I dođe čas gdje mašem ovom svijetu, / salutiram mu odlazeći iz njeg’ praznih ruku, / ali i srca neispunjenog do kraja. / Žeđam ispivši sve godine postojanja.
Želimo li stvoriti takvu tužnu pjesmu života?
Dok još dišeš i dok ti satu ne otkucava ponoć života, baci taj daljinski upravljač iz ruke ili zatvori Netflix i živi svoj dokumentarni, pustolovni film kojim ćeš biti zadovoljan, ispunjen ljepotom osjećanja dok već sljedeću vlastitu ideju, kako je s radošću dijeliš s drugima, zibaš nježno u naručju.
Podijeli